Starac i virus

Prije nekoliko dana je od komplikacija uzrokovanih bolesti COVID – 19 u 73. godini umro poznati američki kantautor John Prine, koji će u pop kulturi, opsjednutom vječnom mladosti, ostati priznat kao jedan od rijetkih koji se u svojem umjetničkom opusu bavio usamljenošću koju donosi starost.

Jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Hello in There“, koja iz prvog lica govori o usamljenosti i otuđenosti poznih godina pripadnika radničke klase, napisao je kad je imao tek dvadeset i koju, što su mnogi kritičari odmah prepoznali kao začuđujuću zrelost tada mladog Prinea da se stavi u potrošene cipele starih ljudi, koji svejedno jednako žude za životom i druženjem, kao i mlađi naraštaj.

Velika je vjerojatnost da je Prine, prije nego što je završio na jedinici intenzivne njege, iz koje neće izaći živ, imao prilike vidjeti i čuti brojne ugledne sociopate koji su u jeku pandemije javno pozivali starce da žrtvuju svoje ionako potrošene živote virusu SARS-CoV-2 u ime rasta dionica na američkom burzovnom tržištu.

Mnogo je manja vjerojatnost da je čuo naše domaće sociopate, ali poruka im je svima zajednička: „Čemu panika, kad su starci ionako jednom nogom već u grobu?“. 

Rašireno shvaćanje da COVID-19 donosi smrt isključivo starijim ljudima, i da se mladi karantenom žrtvuju kako bi sačuvali njihovo zdravlje, dovelo je do toga da se u zapadnim, ironično - sve starijim društvima, starci sve češće okrivljuju za buduću ekonomsku katastrofu koja nas čeka odmah tu iza ugla.

Nije to prvi put, ta u vječitim raspravama o neodrživosti mirovinskog sustava često se starcima suptilno poručuje da su samo teret društva, gleda ih se kao uljeze ili uhljebe u ekonomskim sustavima, iako su ih održavali većinu svojeg života. U tablicama excela oni se nalaze u koloni „trošak“.

Osim kao uljeze, u Hrvatskoj ih se, još od ere prije koronavirusa, smatra neprocjenjivim zamorcima u društvenom eksperimentu koji bi nam trebao pokazati možemo li preživjeti zaglavljeni u preši između slobodnog tržišta i klijentelističke države koji u savršenoj suradnji melju sve pod sobom.

Samo čitatelji slonovskog pamćenja sjetit će se da je početkom ove godine šest staraca žrtvovalo život na oltar privatne inicijative, nakon što su smješteni u drvenu straćaru koju su spretni privatnici predstavljali kao dom penzionera. Izgorjeli su u krevetima, ostavljeni da leže poput vrlo isplativih trupaca, a vlasnici su bili dovoljno poduzetni da rano shvate da mogu natiskati i strpati 40 staraca u prostor prijavljen za tek njih trinaestoro. Državne institucije, naravno, nisu pretjerano zainteresirane za inspekciju ovih domova jer bi to značilo da nepotrebnim pravilima i nadzorima kvare poduzetničku klimu, a to je neoprostivi krimen u današnje doba. Daleko veći od paljevine starih, živih tjelesa.  

Osim toga, u institucijama, piše u teoretskim udžbenicima, trebali bi biti zaposleni ljudi koji većinom znaju svoj posao, ali u partitokratskoj državi uvijek je bila važnija stranačka iskaznica pa smo baš s takvim nezainteresiranim kadrovskim stanjem dočekali paljevinu pa smrtonosni virus.

Onda je prije par dana evakuiran starački dom u Splitu u javnom vlasništvu, nakon što je u njega prodro koronavirus. Nije trebalo dugo da mediji izvuku da se direktor splitskog doma zove Ivan Škaričić, vjerni čovjek partije, koja ga je bez ikakvog natječaja i kvalifikacija smjestila u tu fotelju, kako bi čovjek imao gdje primati plaću.

Iza nastavnika povijesti i arheologa, koji bi se iz udobne fotelje trebao brinuti o dobrobiti staraca, vuku se, dakako, afere pa i presuda za zloupotrebu položaja, ali ništa ne smeta, to mu u klijentelističkoj i korumpiranoj državi dođe gotovo kao kvalifikacija za obavljanje bilo koje dužnosti. Moglo je biti i gore, mogao je biti imenovan i šefom epidemiološke službe, na primjer.

Premijer Andrej Plenković brani ga da ga napadaju samo zato što je iz HDZ-a, dok je u međuvremenu umiru ljudi, a usput je i potvrđeno da je medicinska sestra još devet dana prije evakuacije upozorila epidemiologe da jedna osoba ima temperaturu, što je prvi znak sumnje u COVID – 19. Epidemiološke službe tek su nakon nekoliko dana šutnje priznale da ih je sestra nazvala, ali kako je riječ samo o medicinskoj sestri, a ne liječnici, odnosno stručnjakinji kakve su danas na pijedestalu nepogrešivosti, nisu se previše uzbunili. A i što bi se trgli kad je stanje redovito, nije da je cijela država i planet u izvanrednom stanju i panici zbog koronavirusa pa sad treba skakati na svaki znak zaraze u nekom staračkom domu.

A možda nikome, osim medicinskoj sestri, nije bilo pretjerano ni bitno jer je riječ o ljudima koji zbog godina ionako broje svoje posljednje dane, tjedne, mjesece ili godine. Jer je riječ o srednjoročno isplativim trupcima koji u krevetu imaju samo čekati da izgore ili se uguše. Dugoročno neisplativim investicijama mirovinskih fondova i teretu ovog društva u kojem javne službe i ne služe ničemu drugome nego za isticanje stranačke iskaznice kao jedinog uvjeta za kakvu funkciju.   

Našim podsjetnicima da ćemo u tablicama uglednih sociopata vječito biti u koloni „trošak“, bio tu virus među nama ili ne. Posebno kad se podvuče saldo ove krize.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu