Stigla je EU, ali san se raspršio i ljudi se probudili. To što vide ne obećava

Građani, dođite na Trg, bit će pjenušca i hrane, sve je na središnju proslavu pozvao Tomislav Saucha, šef kabineta premijera Milanovića i glavni organizator spektakla na Trgu koji je najzaslužniji i za sve propuste što su se tijekom organizacije proslave dogodili, uključujući i preuranjenu najavu da će doček uveličati njemačka kancelarka Angela Merkel.

Ali i bez fijaska s A. Merkel, dojam je da među građanima nema euforije zbog napokon dočekanog ulaska u EU i da će glavninu na Trg bana Jelačića domamiti ponuda besplatne hrane i muzike, a ne ostvarenje vjekovnog sna. Vidjelo se to već i po uvertiri u proslavu koju je podjelom besplatnih obroka priredio Lidl. Zašto su nakon više od dvadeset godina zaklinjanja u EU stanovnici Hrvatske 1. srpnja 2013. i datum ulaska dočekali uglavnom ravnodušni?

- Hrvatski građani već jako dugo ne osjećaju jake emocije vezane uz ulazak u EU. Takve emocije ne osjećaju ni oni koji podržavaju, ni oni koji se protive ulasku. Što se tiče onih koji su za ulazak u EU, razlog nedostatka euforije jest u objektivnim okolnostima u samoj Uniji. Očito je da je ekonomska kriza pogađa čak i više nego druge dijelove svijeta te da ni EU, niti zemlje članice imaju efikasne odgovore na te probleme. Građani su uglavnom svjesni kako sam ulazak nije čarobni štapić koji sve rješava. Mislim da su brojni svjesni da ulazak u EU znači nove mogućnosti i potencijal, ali je dosta neizvjesno tko će ih i u kojoj mjeri iskoristiti. Što se tiče onih koji su protiv, da njihove emocije nisu jake, može se iščitati iz činjenice da brojni euroskeptici nisu izašli na EU-referendum - tumači socilog Dragan Bagić, voditelj posljednjeg istraživanja javnog mnijenja koje je uoči ulaska u Uniju za Delegaciju EU-a u Zagrebu provela agencija Ipsos plus.

Slično kaže i politolog Nebojša Blanuša, prodekan za znanost i međunarodnu suradnju na Fakultetu političkih znanosti i voditelj projekta "Javnost, elite, mediji i komunikacijska strategija ulaska Hrvatske u EU".

- Građani vide kako ni u EU ne cvjetaju ruže te da je kriza, koja je naše permanentno stanje, danas poput kronične prehlade, ako ne i teže bolesti. No, za naše prilike dodatni su razlozi posrijedi. Jedan je svakako dinamika odnosa Hrvatske i Europe u zadnjih dvadesetak godina, koja je bremenita uzletima i padovima u odnosima, kontroverznim emocijama koje je EZ i kasnije EU izazivao u vrijeme Domovinskog rata i poslije, ali isto tako i načina na koje su hrvatske političke elite, posebice u drugoj polovici devedesetih pa sve do prvih godina dvijetisućitih, imale ako ne sotonizirajući, onda, blago rečeno, odnos "fige u džepu" prema EU. Uz dugotrajan proces pristupanja, čini mi se da su se hrvatski građani opravdano umorili od EU, a da nisu naučili kako se nositi s novim izazovima u novom kontekstu. Pritom, iza nasmiješenih lica eurobirokrata gotovo svakodnevno nam se iz nekih EU-zemalja koje smatramo sklonima Hrvatskoj daje do znanja kako od nas baš ne očekuju previše. To je iritirajući kolonijalistički stav, no takve su poruke prijemčive s obzirom na duboku frustraciju građana postojećom nekvalitetom življenja, ekonomskom situacijom i javnim poslovima, za što smatraju odgovornima domaće političke elite, tumači Blanuša.

Posljednje istraživanje javnog mnijenja provedeno u travnju ove godine, a čiji su rezultati objavljeni u lipnju, pokazuje da bi referendum o pristupanju EU opet prošao i da bi građani potvrdili ulazak. Međutim, naglašava Bagić, i oni koji su se pozitivno izjasnili na referendumu, činili su to bez pretjeranih emocija. To što bi referendum ponovo prošao, Blanuša tumači kao shvaćanje građana da nam EU jamči pristojniju razinu uređenosti države od one kakva je sada, ali, naglašava,  većina građana nema velikih iluzija i pritom doživljava latentni strah od događaja u budućnosti.

- To je, kad sažmete različite zabrinutosti, na primjer strah od uništenja domaće proizvodnje, kupnje nekretnina, doseljenja stranaca, nametanja pravila iz "tamo nekakvih centara moći“, zabrinutost za vlastita radna mjesta... Zapravo, strah koji možemo formulirati kao "hoće li Europa ukrasti Hrvatsku“. Riječ je zapravo o pojednostavljenim slikama koje proizlaze iz straha od nepoznatoga, dodaje.

Međutim, s pravom naglašava Blanuša,  pravo je pitanje kako je uopće došlo do toga da EU velikom broju građana bude nepoznanica.



-  EU se čini dalekim, nepristupačnim, hladnim i entitetom koji bi nam po logici izvanjskog nametanja trebao postati važan. Dakako da građani doživljavaju barem pasivni otpor. Usto, svaki put kada se okvir života i relevantnog konteksta odlučivanja širi, lokalni obzor bez kvalitetnih informacija i pripreme na izmijenjene okolnosti ispunjava se poluinformacijama i glasinama te nezadovoljstvom. Veliko nepovjerenje prema političarima i politici velik je problem za mogućnost mobiliziranja građana u pozitivnom smjeru. Jednim je dijelom nepovjerenje naslijeđen, ali i dugotrajno "njegovan“ problem u Hrvatskoj, a dolazi od samih političkih elita koje su malo toga učinile na demokratskom obrazovanju građana i kvalitetnoj pripremi za ono što nas sve očekuje i kako se s time uspješno suočiti, da ne govorimo o principijelnosti njihova ponašanja. Hrvatski su mediji na tom kisiku živjeli, ali ne vidim da su se baš pretrgli u promoviranju osnovnih vrijednosti liberalne demokracije, ni u upoznavanju građana s posljedicama koje pristupanje donosi u svakodnevni život, smatra Blanuša.

Jesu li presudni razlozi za rezerviranost prema EU različiti u različitim slojevima hrvatskog stanovništva? Na to pitanje Blanuša odgovara da je latentni strah prisutan u svim slojevima, međutim "suverenitetski euroskepticizam", odnosno zabrinutost za samostalnost i kulturnu samobitnost razlikovno je obilježje objektivno ugroženih integracijom, prije svega poljoprivrednika i ribara, slabije obrazovanih i građana slabijih primanja. No, to je, zaključuje, svojevrsno projiciranje ekonomskih problema na dimenziju politike simbola.



Večernji list je prije nekoliko dana imao zanimljivu anketu. Prolaznicima na ulici pokazali su slike čelnika europskih institucija i nitko ih nije sve znao prepoznati, tek je nekima bio poznat lik predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosoa. Nedavno istraživanje pokazalo je i zavidno neznanje naših građana o europskim politikama, pa je tako polovica ispitanika mislila da Hrvatska odmah ulazi u Schengen, nisu znali kada se stječu uvjeti za uvođenje eura i slično. Bagić, međutim, smatra da nepoznavanje detalja o funkcioniranju Europske unije nije presudno.

- Građani ne znaju političare i odnose među institucijama, ali to ne mora imati nikakve veze s očekivanjima. Mislim da oni dobro razumiju suštinu Europske unije i trenutnu situaciju u samoj Uniji. Jasno im je da je kriza pogodila i Hrvatsku kao i većinu članica EU-a. Neke čak i više i dublje. Na kraju krajeva, sama budućnost EU-a vrlo je neizvjesna. Vizija njezine budućnosti je u krizi. Postoje debate i neslaganja u nekim važnim pitanjima nastavka integracije i razvoja zajedničkih javnih politika. Vidimo da se u Velikoj Britaniji ozbiljno raspravlja o izlasku iz EU-a. Vidimo da se sve češće govori o "dvjema ligama“ unutar EU-a. To su sve razlozi zbog kojih je danas teško imati veliki entuzijazam i euforiju. To, međutim, ne znači da je odluka o ulasku u EU pogrešna. Ona je naprosto najracionalniji izbor koji smo u ovom trenutku imali. Ali sigurno nije odlazak u raj, naglašava Bagić.

Smatra da je u Hrvatskoj apatija raširenija od euroskepticizma.

- Ona je posljedica svojevrsnog razočarenja u nekoliko mitskih momenata u recentnoj povijesti. Građani su imali mitska očekivanja od stjecanja neovisnosti i osamostaljenja, ali su vrlo brzo počeli ekonomski i socijalni problemi; zatim su imali mitska očekivanja od kraja Domovinskog rata i obnove teritorijalne cjelovitosti, a onda je u drugom dijelu 1990-ih došlo do razotkrivanja raznih afera vezanih uz privatizaciju; zatim su građani imali mitska očekivanja od promjene vlasti 2000. godine, ali i tu je brzo došlo do razočaranja. Ulazak u EU također je neko vrijeme bio taj spasonosni mitski moment, ali se i taj mit kod većine građana ispuhao u dugom procesu pregovora. Kod jednog dijela građana zbog političkih zahtjeva EU-a vezanih uz suradnju sa sudom u Haagu, kod drugog dijela temeljem iskustava iz novih zemalja članica, kod kojih se nije dogodilo nikakvo čudo – iako se jasno mogu pokazati pozitivni procesi.

Što se, dakle, dogodilo sa snom o "povratku u Europu" karakterističnim za Hrvatsku u devedesetima i početkom dvijetisućitih? Bagić kaže da je to bio termin koji se koristio za mitologizaciju ulaska u EU i da se tom kovanicom izražavala civilizacijska i kulturna dimenzija koja je, smatra on, sekundarna. Puno je važnija pravno-institucionalna te ekonomska dimenzija.



- San se raspršio i ljudi su se probudili, a to što vide ne čini im se obećavajuće. Na početku je to bila romantična predodžba o nečemu što zapravo nikad nije postojalo. Takve su, uostalom, romantične predodžbe. S procesom približavanja Hrvatske EU, djelomičnom europeizacijom hrvatske politike čije su vrijednosti često i neopravdano bile sučeljavane s nacionalnim vrijednostima, s frustrirajućom dugotrajnošću i otezanjem pregovora, blokadama i izvanjskim zahtjevima, uz nerijetki doživljaj podređenosti u samom procesu - ulazimo u Europsku uniju koja je i sama u krizi i opterećena politikom štednje, odnosno "duhom odricanja“ iz kojeg očajnički pokušavamo pobjeći. Od početka devetesetih u istočnoeuropskim državama u političkom je diskursu "povratak u Europu“ bio maglovita predodžba o konačnom ostvarenju "normalnog poretka“ i dosezanja visokih standarda Zapada, što god to značilo. U Hrvatskoj je Europa bila simbolička "destinacija“, suprotstavljena jugoslavenskoj "tamnici naroda“. Međutim, kroz rat, dugotrajnu tranziciju u ekonomskom, političkom i identitetskom smislu i opisane procese približavanja razvio se distopijski sentiment u kojem dominira nepovjerenje u svaki oblik idealističnih planova. Njih su neki zamijenili razmišljanjima o "dijaboličnim“ planovima, pa EU doživljavaju kao YU. Kako bilo, smatram da svakako zaslužujemo više od ponavljanja loše prošlosti.  No za to se moramo sami potruditi, zaključuje Blanuša.