"Stovarište" Sergeja Trifunovića: Ništa razum, samo osjećaji

Na nedavno završenom, 27. Sajmu knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, predstavljena je i knjiga srpskog glumca Sergeja Trifunovića pod naslovom „Stovarište“. Iskreno, barem trećina posjetitelja i najmanje polovica sudionika i sudionica ove književne manifestacije mislila je, samo nije htjela reći, da su i Sergej i „Stovarište“ tu, u Puli, zato što je etablirani glumac i pisac debitant – velika zvijezda.

Nema potrebe da se lažemo: Sergej Trifunović jeste i zvijezda. Jedan od najboljih srpskih glumaca je, po defaultu, i jedan od najboljih glumaca u takozvanoj regiji. Tako je, uostalom, bilo i prije, u doba dok je Ljuba Tadić „jeo“ kazališne scene – no ne i partnere, jer to veliki glumci ne rade – Bata Stojković postajao Ilija Čvorović, Dragan Nikolić bio i ostao i Prle... tako je bilo i s Nikolom Kojom, pokojnim Nebojšom Glogovcem, pa Nikolom Đuričkom i tako dalje i tako redom, a tako će, sudeći po reakcijama hrvatske publike na srpske filmove, biti i dalje.

Nije, red je da se kaže, ništa drukčije ni s glumicama – Mirjanom Karanović, Milenom Dravić, Mirom Banjac, Jelisavetom Sekom Sablić, Brankom Katić, Sonjom Savić... – ali kako njih uglavnom nema u „Stovarištu“, tako ih, eto, neće više biti ni u ovom tekstu.

No dobro, to kakav je Sergej glumac smo znali i bez ukoričenih tristotinjak strana proze, poezije, crteža i dva nekrologa posvećena Vinku Radovaniju – splitskom ugostitelju i vlasniku kultne Konobe „Hvaranin“, te genijalnom Alemu Ćurinu, još jednom umjetniku kojeg se za života nije cijenilo onoliko koliko je njegov veličanstveni dar zasluživao.

Kakav je Sergej pisac prvi je otkrio Vladislav Bajac, dugogodišnji direktor i urednik u nakladničkoj kući Geopoetika, a ni on ne bi da pandemija nije pokazala kako, zbilja, ima i neke koristi od Covida-19.

Sergej Trifunović je u početku ovog, globalno bolesnog doba, baš kao i sav ostali svijet, odjednom imao više vremena nego ikada prije, pa je kupio laptop, skupio svoje zapise i skice sa stotinu mjesta i složio u knjigu kojoj ime savršeno odgovara zbog forme, dok sadržaj možda traži neko drugo i zvučnije, književnije.

Na jednom mjestu u tom svom „Stovarištu“ Trifunović piše kako ne voli riječ gluma i da mu je draži termin igra. O pisanju ne kaže ništa, ali se, očigledno, nije igrao pisca. Nije, međutim, sebe ni doživio kao dobrog, ozbiljnog pisca - držeći se devize da se ozbiljni ljudi prepoznaju i po tome što sebe ne doživljavaju ozbiljno - iako je itekako ozbiljno i posvećeno radio na tekstu, praveći izmjene sve dok je to bilo moguće. Nije mu, iako se od Sergeja i to može očekivati, palo na pamet da popravlja rečenice u otisnutom djelu.

„Stovarište“ je žanrovski nemoguće odrediti, kao što je gotovo nemoguće naći poetsku nit između Trifunovićevih pjesama, ali i između njegove poezije i proznih zapisa: literariziranog koktela sjećanja, divljenja i posveta kako dragim i umrlim, tako i nekim od zanata na kojima, više nego na dramskim piscima, redateljima i glumcima, počivaju sva kazališta ovog svijeta.

„Nema foliranja“, bila je uzrečica stare, nestale garde beogradskih mangupa iz vremena u kojem taj grad nije bio velik kao danas, ali jeste bio ozbiljniji od onoga u što su ga pretvorili režimi Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića. Trifunović nije rođen u Beogradu – već, na majčino inzistiranje, u Mostaru – niti je u njemu odrastao, ali ga, o čemu također piše, voli onoliko koliko voli New York i Split, a prezire Los Angeles i dosadu. Uglavnom, od svega što je u Beogradu usvojio, ponajviše se u knjizi vidi to „nefoliranje“.

Ne ide, primjera radi, mladi, a već cijenjeni srpski glumac u noćnu posjetu Branimiru Štuliću kao takav, dakle mladi, a već cijenjeni glumac, već kao religijski odani fan koji oduševljeno upija Johnnyjeve monologe na rubu nerazblaženog ludila.

Upravo tako, kao fan, on dijeli scenu s Ljubom Tadićem, sjedi za stolom Bate Stojkovića i doživljava smrt idola nad idolima, božanstva kojeg je otkrio nekog poslijepodneva dok je majka glačala košulje, a on stražnjicu na kauču tražeći tko zna što na televiziji i nalazeći - Marlon Branda.

„Ne posedujem podatak da li Sergej doručkuje uranijum, ali nije tajna da žestokom energijom i dalje tutnji kroz geografiju, karijeru i život“, piše Predrag Peca Popović u predgovoru „Stovarišta“, opisujući sve načine života glumca koji je uspio dio te svoje, nazovimo je, energetske preopterećenosti, prenijeti u tekst u kojem je, uz spisateljski dar, pokazao raskošnu načitanost i, opet, neskriveno divljenjenje prema knjigama iz kojih pamti i ono čega se njihovi autori ne bi mogli sjetiti.

Kada točno Sergej stigne odigrati sve svoje uloge, preslušati svu glazbu koju voli, naučiti o idolima sve što ga zanima i što se može znati, pročitati sve što je pročitao i, još, svirati i biti stalno u nekom pokretu, baviti se i humanitarnim radom i politikom i, zašto ne reći, iritiranjem okolice na veliko, nemoguće je ustvrditi bez ozbiljnijeg promatranja i znanstvenog istraživanja. Njegov dan, kao i svačiji, traje 24 sata, on se može, kako bi to rekao režiser Tomislav Fiket, izgubiti u noći sa četvrtka na nedjelju, pa opet stići... Ma Sergej Trifunović stiže samoga sebe u teškoj utrci u kojoj će uvijek, ali uvijek, između racionalnih odluka i emocionalnih nagona bilo koje vrste izabrati ovo drugo, ma koliko i njemu bilo jasno da će ga i najbliži – o čemu, također, piše u „Stovarištu“ – gledati kao ludaka.

Mogao je, naravno da je mogao, Trifunović donijeti i neke bolje odluke u životu, mogao je ponekad od nečega i odustati, kao što je mogao o tome i ne pisati. „Stovarište“ bi svakako ostalo dobra, zanimljiva, na momente beskrajno duhovita, a kasnije i beskrajno tužna knjiga vrijedna čitanja. Vjerojatno bi opet bila hit – manje od dva tjedna od izlaska prvog, tiskano je i drugo izdanje i to u respektabilnoj tiraži i za srpske, a posebice hrvatske prilike – samo što to onda ne bi bila, recimo tako, Sergejeva knjiga, već knjiga koju je Sergej napisao. Bilo bi to foliranje, a kod Sergeja Trifunovića, rekli smo, nema foliranja. Ni u životu ni u pisanju.

Ako ikada pristane da odraste naučit će da to nije uvijek najpametnije, ali ni najiskrenije. Bez te iskrenosti ne bi bilo tisuću problema koje je sebi natovario na leđa, ali niti upravo ovakvog „Stovarišta“.     

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu

stovariste-sergeja-trifunovica-nista-razum-samo-osjecaji-7636-10371.jpg

„Ne posedujem podatak da li Sergej doručkuje uranijum, ali nije tajna da žestokom energijom i dalje tutnji kroz geografiju, karijeru i život“, piše Predrag Peca Popović u predgovoru „Stovarišta“, opisujući sve načine života glumca koji je uspio dio te svoje, nazovimo je, energetske preopterećenosti, prenijeti u tekst u kojem je, uz spisateljski dar, pokazao raskošnu načitanost i, opet, neskriveno divljenjenje prema knjigama iz kojih pamti i ono čega se njihovi autori ne bi mogli sjetiti
„Ne posedujem podatak da li Sergej doručkuje uranijum, ali nije tajna da žestokom energijom i dalje tutnji kroz geografiju, karijeru i život“, piše Predrag Peca Popović u predgovoru „Stovarišta“, opisujući sve načine života glumca koji je uspio dio te svoje, nazovimo je, energetske preopterećenosti, prenijeti u tekst u kojem je, uz spisateljski dar, pokazao raskošnu načitanost i, opet, neskriveno divljenjenje prema knjigama iz kojih pamti i ono čega se njihovi autori ne bi mogli sjetiti
Foto: 
N1