Sve više ISIL-ovaca vraća se na Balkan. Što ih ovdje čeka?

Niti mjesec dana nakon što su većinski kurdske Sirijske Demokratske Snage (SDF) obznanile da je teroristička skupina Islamska država (Daeš) poražena, više od 5000 kilometara dalje, na Šri Lanki, dogodio se jedan od najgorih terorističkih napada posljednjih godina, a odgovornost je preuzela upravo Islamska država. Daeš je pritom zaista poražen u samoproglašenom kalifatu koji se u svojim najslavnijim danima prostirao na oko 100.000 kvadratnih kilometara Iraka i Sirije na kojima je živjelo gotovo osam milijuna ljudi. No kao i u slučaju Al Kaide, iz čijeg se pepela rodio Daeš, i ovog puta pokazalo se da se logika terorističkih organizacija opire konvencionalnim konceptima pobjede i poraza.

Uspostavu kalifata 29. lipnja 2014. proglasio je vođa organizacije Abu Bakr al Bagdadi, a njegovo definitivno uništenje padom sirijskog sela Baguz zapovjednik SDF-a Mazlum Kobani. Kraj Islamske države Kobani je proglasio 23. ožujka, a već 21. travnja na Šri Lanki je izveden višestruki teroristički napad na tri katoličke crkve i isto toliko luksuznih hotela. U napadu je poginulo 253 ljudi, među kojima i mnogi turisti iz zapadnih zemalja.

Dva dana kasnije odgovornost je, uz dvije lokalne islamističke skupine, preuzeo Daeš, a tjedan dana nakon napada skupina je putem svojih komunikacijskih kanala objavila 18-minutni video u kojemu se al Bagdadi obratio pristašama. Bilo je to prvo al Bagdadijevo pojavljivanje u javnosti nakon pet godina, tijekom kojih je nekoliko puta objavljena njegova navodna likvidacija.

Vođa Daeša u poruci je rekao da će 'bitka islama i njegovih ljudi protiv križara biti duga', dok je ona koja se dogodila u Baguzu 'pokazala brutalnost i divljaštvo naroda križa prema naciji islama'. Referiranjem na Baguz, al Bagdadi je demantirao nagađanja da je u pitanju odmazda za teroristički napad na Novom Zelandu u kojemu je u dvjema džamijama ubijeno 50 muslimanskih vjernika.

Neočekivana lokacija

Odabir Šri Lanke kao lokacije za spektakularni povratak Daeša u početku je zbunjivao analitičare terorizma, jednako kao i činjenica da su primarne žrtve napada kršćani, s kojima šrilankanski muslimani imaju prilično skladne odnose. Činilo se također i da su razmjeri, složenost i sofisticiranost napada preveliki da bi se takav napad mogao isplanirati i uspješno realizirati u manje od četiri tjedna. Štoviše, napominjalo se da Daeš ima običaj preuzimati odgovornost za napade za koje se ne može sa sigurnošću znati da su ih njegovi pripadnici zaista i počinili, no nakon al Bagdadijevog pojavljivanja to se više nije dovodilo u pitanje.

Iako se na prvi pogled činila kao neobična meta, dublji uvid u religijske odnose i političku situaciju na Šri Lanki pokazao je da je njezin odabir bio mudar. Šri Lanka je poznata po 26-godišnjem građanskom ratu koji je završio 2009. godine, a u kojemu je etnička skupina Tamila, koji su većinski hindusi, tražila teritorijalno odcjepljenje. Tamilski tigrovi koristili su se terorističkim, pa i samoubilačkim napadima, ali nikada nisu napadali ni kršćane ni muslimane, već pripadnike većinskog naroda Sinhaleza, koji su po vjeroispovijesti budisti.

Muslimani, pak, čine 10 posto populacije Šri Lanke, a ta je zajednica, unatoč tradicionalnom odsustvu radikalnih vjerskih interpretacija, prije nekoliko godina postala meta napada sinhaleških nacionalista.

Nasilje većinskog naroda dovelo je do radikalizacije među muslimanskom zajednicom, pa su se u mjesecima koji su prethodili napadu događala skrnavljenja budističkih spomenika i napadi na kršćanske crkve. Osim toga, 17 dana prije napada obavještajne službe i dužnosnici vlade primili su od indijskih i američkih kolega upozorenja da je moguć teroristički napad, no na ta upozorenja nitko nije reagirao.

Vlasti su još krajem 2016. godine objavile podatak da su se 32 osobe iz četiri dobrostojeće šrilankanske obitelji pridružile Daešu, te da su se neki od njih u međuvremenu vratili. Nakon terorističkog napada u travnju policija je privela i najvećeg tamošnjeg izvoznika začina Mohameda Jusufa Ibrahima, čija su dvojica sinova poginuli kao bombaši samoubojice.

Napadom na Šri Lanki Daeš je tako još jednom pokazao da u njegovom univerzumu, koji se dijeli samo na vjernike i nevjernike, geografske i političke granice ne znače ništa, te da skupina nipošto nije 'sto posto skršena', kao što je to u ožujku izjavio američki predsjednik Donald Trump, već da je 'samo ušla u novu fazu i postala globalna prijetnja', kako je Trumpu proturječio njegov vlastiti podređeni, koordinator State Departmenta za protuterorizam Nathan Sales.

Štoviše, u dokumentu te institucije 'Nacionalna strategija SAD-a za protuterorizam' iz listopada 2018. navodi se da 'grupa ima robusno globalno prisustvo, s osam službenih ogranaka i dvadesetak mreža koje redovito izvode terorističke i pobunjeničke operacije diljem Afrike, Azije, Evrope i Bliskog istoka'.

Pet napada dnevno

Prema podacima koje je sakupio BBC Monitoring, tijekom prošle godine Daeš je izveo ukupno 3670 napada, od kojih 79 posto u Iraku i Siriji, pri čemu u Iraku prosječno pet napada dnevno. U najmanje 23 države izvan kalifata izvedeno je 779 napada, od čega 316 u Afganistanu, 181 na sinajskom poluotoku, 73 u Somaliji, 44 u Nigeriji, 41 u Jemenu i 27 na Filipinima. U ovoj posljednjoj državi paravojska povezana s Daešom 2017. je čak okupirala cijeli jedan grad, Marawi na jugu zemlje s 200.000 stanovnika, i držala ga pod kontrolom pet mjeseci. Samo u prva dva mjeseca ove godine, dok je Baguz bio pod opsadom, Daeš je izveo 502 napada.

Posljednjih godina dogodio se i niz napada u gradovima zapadnih zemalja, od Bruxellesa, Londona, Pariza i Barcelone, pa do San Bernardina i Orlanda u SAD-u. Ovi napadi rezultat su apela koji je vodstvo Daeša svojim sljedbenicima uputilo nakon početka vojnih operacija lokalnih vojski i zapadnih saveznika u Siriji, kojim se od njih tražilo da ostanu u svojim zemljama i u njima djeluju.

Abu Bakr al Bagdadi u svojoj se video-poruci objavljenoj nakon napada na Šri Lanki eksplicitno osvrnuo i na proteste koji se trenutno događaju u Sudanu i Alžiru. Analitičari ovo čitaju u ključu referiranja na Arapsko proljeće, odnosno na proteste koji su se tijekom 2011. godine događali u Kairu, Damasku i Tripoliju, a u koje se Al Kaida nije od početka uključila. Al Bagdadijevo spominjanje ovih protesta, te nazivanje sudanskog i alžirskog predsjednika Omara al-Bašira i Abdelaziza Buteflike tiranima stoga se tumači kao propagandni manevar pokušaja infiltriranja Daeša u protestne pokrete u ovim zemljama. 

Prilikom posljednje bitke za uništenje kalifata u ožujku, iz Baguza je, procjenjuje se, izašlo 30.000 ljudi, od kojih su njih najmanje 5000 borci. Većina tih boraca nalazi se u zarobljeništvu SDF-a, no budući da se radi o vojsci nepostojećeg entiteta odnosno nepriznate kurdske države, praktički je nemoguće da oni budu zatočeni i procesuirani na tom području.

Među njima je i oko 800 stranih boraca, od kojih su mnogi iz evropskih zemalja, pa je Donald Trump nedavno od tih zemalja zatražio da ih prime i procesuiraju. Alternativa je, rekao je tom prilikom Trump, 'jako loša, bit ćemo prisiljeni osloboditi ih'.

Većina evropskih zemalja, međutim, krajnje je nevoljka to učiniti, a vlada Velike Britanije čak je donijela zakon kojim se borcima može oduzeti državljanstvo.

Prema procjenama evropskog koordinatora za protuterorizam Gillesa de Kerchovea, od preko 5000 Evropljana koji su se pridružili Daešu njih oko 1500 već se ranije vratilo, najviše u Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku, odakle je otišlo između 1000 i 1500 ljudi iz svake od njih.

Budući da Evropa nema jedinstven stav oko ovog pitanja, SDF je iznio prijedlog da se osnuje međunarodni sud koji bi procesuirao Daešove borce, no malo je izgledno da će ga američka administracija podržati.

Vlada Iraka predložila je, pak, da se ona pobrine i za strane borce, ali da zapadne države plate troškove sudskih postupaka, procijenivši da će za svaki slučaj biti potrebna dva milijuna dolara godišnje, jednako koliko iznose prosječni operativni troškovi američkog zatvora Guantanamo. No izvještaji s dosadašnjih suđenja koja se u Iraku provode svjedoče da ni to nije najbolje rješenje budući da su postupci problematični i s aspekta procedure i s onoga ljudskih prava. Tamošnje presude, kako navode agencije, mahom se temelje isključivo na priznanjima bez materijalnih dokaza, često iznuđenima uz pomoć torture, a sama suđenja znaju trajati po deset minuta. Reporter New York Timesa lani je svjedočio suđenju na kojemu je 14 turskih žena osuđeno na smrt vješanjem u roku od dva sata, samo na temelju optužbe za 'pružanje podrške' Daešu.

Povratak na Balkan

Za razliku od zapadnoevropskih država, Bosna i Hercegovina te Kosovo već su u procesu primanja boraca. Na Kosovo se sredinom travnja vratila skupina od nekoliko desetaka žena i djece tamošnjih džihadista, a procjenjuje se da ih je ukupno u Irak i Siriju otišlo oko 400. Oko 70 boraca smatra se poginulima, a 135 ih se vratilo. Prema kosovskim zakonima sudjelovanje u oružanim sukobima u stranim zemljama kažnjava se kaznom zatvora do 15 godina.

Iz Bosne i Hercegovine Daešu se pridružilo oko 260 ljudi, od kojih 180 muškaraca, a 70 ih je poginulo. Vratilo se njih između 50 i 60 i većina ih je procesuirana. Kako je u veljači javio portal Slobodna Evropa, prema službenim podacima BiH za priključivanje stranim terorističkim skupinama osuđene su 23 osobe na ukupno 50 godina zatvora, pri čemu je najveća  dosuđena kazna sedam godina zatvora, Bilalu Bosniću iz Bužima u sjeverozapadnoj Bosni, ali ne za sudjelovanje u borbama već za poticanje na pridruživanje Daešu.

U kontekstu zbrinjavanja zarobljenika iz Daešovog kalifata, naročito velikim pravnim problemom mogla bi se pokazati činjenica da je nakon pada Baguza zajedno s 800 boraca zarobljeno i oko 700 žena i 1500 djece. Mnoga od te djece rođena su u Siriji ili Iraku, pa evropske države nemaju obavezu primiti ih čak ni ako su im roditelji državljani tih zemalja. Sve zemlje, pa čak i BiH koja rutinski prima i procesuira suradnike Daeša, već su obznanile da nemaju namjeru primati djecu koja nisu rođena na njihovom teritoriju.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu