Tajna rektorove "bibliofilije"

U vezi s najnovijom uzburkanom društvenom raspravom o izjavi aktualnog dekana Filozofskog fakulteta i novoizabranog rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, pridružujem se mišljenjima da je on svojim proglasom o "biblijskom" pozvanju i ciljevima svoga rektorata doista teško kompromitirao pozvanje modernog sveučilišta koje ne počiva samo na ideji univerzalnosti znanja nego i na sekularnim civilnim vrijednostima.

Međutim, javna diskusija od prvog napisa znanstvenika Pavla Močilca u Jutarnjem listu preko kolumni u Novom listu do konačne replike talijanskog korespondenta Jutarnjeg lista Inoslava Beškera, inače sklonog mudroljublju i vatikanskim šifriranjima, poprimila je čak značajke divlje biblijske egzegeze. Isticanje ili opovrgavanje ove ili one figure u rasponu od Starog zavjeta do Pavlovih poslanica kulminiralo je u Beškerovoj invektivi protiv Močilca u fetvi na kritičara, kao da antiklerika na sveučilištu treba kazniti kao klevetnika.

Groteska svetopavlovske srdžbe kod Beškera nije stala na tome: on Borasovu eksplicitnu i neuvijenu konzervativnu ideologiju uzvisuje u reprezentativni dio "ljevičarske utvrde" Filozofskog fakulteta. Taj revnosni poznavalac Svetog pisma i Filozofskog fakulteta ne zna u svojoj apologiji aktualnog dekana i rektora in spe za javno poznatu činjenicu da je svih petero prodekana napustilo Borasovu upravu u rujnu 2012. godine obavijestivši Fakultetsko vijeće i fakultetsku javnost o tome.

Potpuno je opsoletno dokazivati da su etičke vrijednosti modernoga građanskog i suvremenog civilnog društva prosvjetiteljskog i liberalnog porijekla, da potječu od intelektualne kritike kao genuinog modernog evropskog nasljeđa i već po tome nisu samo izraz šire slobode od judeo-kršćanskog nasljeđa već su nesvodive na to nasljeđe. To je dovoljan razlog da se Borasovo apeliranje na biblijski autoritet odbaci kao nelegitiman, neprikladan i neprihvatljiv čin za obnašanje rektorske funkcije. Otud je i glasno izrečeni zahtjev za njegovom ostavkom (S. Modrić, Novi list) jednako umjesan koliko je 2001. godine, s početkom mandata koalicijske vlasti lijevog centra, bila opravdana i peticija za ostavku novoimenovanog ministra kulture Antuna Vujića iz 2001. zbog njegove tadašnje izjave o većem "ogrješenju francuske države" protiv pjesnika Celinea nego što je bio postupak hrvatske države prema disidentima iz 1990-ih.

Kršćanski svjetonazor je partikularno kulturno dobro, a Borasov pokušaj njegove univerzalizacije kroz proglašenje "temeljem Europe iako nije uneseno u Ustav" (cit.) primjer je uzurpacije načela općosti koju Immanuel Kant naziva privatnom upotrebom uma nasuprot javnoj. Danas bismo je nazvali interesnom upotrebnom općih načela. Nije, dakle, Borasova "biblifikacija" sveučilišta nelegitimna samo uslijed krnje ili nedostatne univerzalnosti, koja se već zbog svoje ograničene historijske uvjetovanosti i naravi ne može dovršiti. Nije problem tek u partikularnosti kršćanstva ili "privatnosti" biblijskog temelja za akademsku universitas budući da, eto, u suvremenom svijetu i usred Evrope postoje i druga intelektualna i duhovna nasljeđa, bilo da su ona teološka, poput islamskoga, ili heretička poput ženskog kulturnog nasljeđa, ili samo etička poput buddhističkog ili naprosto ateistička. Ona je nelegitimna zato što je za artikulaciju i afirmaciju samog načela etičnosti kao vrijednosti nužan i dovoljan etički diskurs univerzalnih vrijednosti, slobode svih i odgovornosti bez kulturnog-identitetskog sadržaja konzervativne ideologije.

Isto tako, s druge strane, ideja modernog sveučilišta je, kao što je dovoljno poznato, humboldtovska i univerzalno-humanistička. Ona nije klerikalna, biblijska, isusovačka, kao što s druge strane nije ni bolonjska, ekonomistička i socijalnodarwinistička. Boras je kao rektor-u-došašću navijestio svojim proglasom upravo oboje. Onaj tko uzima samo onu prvu klerikalističku značajku, ne vidi da je ona samo lice od naličja jedne te iste stvari. Ona je samo kič identitetske ideologije kulture i religioznosti poput crkvenih proštenja i pučkih kirbaja koja su isto onoliko obožavanje svetačkih moći koliko i trženje moćima. Tajna Borasove propovijedi potpuno je prozirna i svjetovna. Ono istinski tajnovito na njoj samo je opća društvena fascinacija pseudoteološkim diskursom i dezinteres za njezin otvoreni politički i ekonomistički sadržaj.

Borasova propovijed na dan izbora za novog rektora, a osobito ponavljanja i objašnjavanja tog biblijskog proglasa ad nauseam od tiskanih medija, preko portala do televizija, precizno su usmjerena s jedne strane prema trendu konzervativnog nacionalističkog političkog pokreta u Hrvatskoj, koja se mogu pratiti od novije afere s gostovanjima Judith Reisman na Zagrebačkom Sveučilištu, uključujući i propali nastup na Filozofskom fakultetu na Borasov poziv. Taj se trend nastavio očitovati do referenduma o definiciji braka i novih grupiranja stranaka na pozadini ponovnog masovnog razočaranja građanstva vladajućom koalicijom tzv. lijevog liberalnog centra. Borasova ljubav za Bibliju, toj "vrijednosti kojoj svi težimo", samo je osluškivanje i dopunjavanje trendova moći.

S druge strane, Boras tom ideološkom maglom temeljnih identitetskih kulturnih vrijednosti, uz proklamaciju "društvene potrebe za obrazovanjem" i njezino zadovoljavanje kroz povećanje opsega studija uz plaćanje nasuprot službeno proklamiranoj politici redukcije kapaciteta i smanjivanja kvota iz proračunskih sredstava, eksplicitno najavljuje i ujedno prikriva kao "nacionalni interes" komercijalističke težnje koje odavno postoje unutar samog sveučilišta. Te su težnje bez dvojbe bile odlučujući, ako ne i glavni razlog neuspjeha studentske inicijative za besplatno školstvo. Sveučilište ih je jasno demonstriralo u obliku ugovora o studiranju koji su trebali osigurati naplatu školarina od studenata ako država ne ispuni ugovore sklopljene sa sveučilištem i koji su izazvali veliku pomutnju i revolt studenata nakon završetka prve blokade iz 2009.

Isto tako, te su komercijalističke težnje postale vidljive u području znanstvenih istraživanja u zajedničkom papiru SDP-a i HAZU-a od jeseni 2012., kojim se određuju prioriteti u nacionalnoj znanstvenoj strategiji u području društvenih i, osobito, humanističkih znanosti. Ti su prioriteti glasili poimence — digitalizacija nacionalne baštine, jezične tehnologije i bioetika. To su iste one težnje koje omogućuju — a sadašnji izbor Damira Borasa, koji po obrazovanju pripada elektrotehničkoj i informatičko-lingvističkoj struci, potvrđuje upravo to — povezivanje dijelova humanistike, osobito jezikoslovlja i bioetike, s težnjama znanstveno-pozitivistički i tehnokratski nastrojene sveučilišne inteligencije kako za novom ideološkom hegemonijom u akademskom polju tako i za kontrolom distribucije preostalih financijskih izvora koji su u međuvremenu postali oskudni preko granica apsurda.

No, kako pokazuje i Borasova prva rektorska propovijed o njegovu kulturno-identitetskom i obrazovno-komercijalističkom pozvanju, upravo ta konstelacija oskudice služi ujedno i za moralističko samolegitimiranje komercijalističkih težnji u visokom obrazovanju i znanosti argumentom o bijednim ulaganjima države u strateške nacionalne ciljeve uz istodobno sumanuto megalomansko očekivanje "izvrsnosti" i prateću medijsku halabuku o spektakularnom zaostajanju hrvatskih institucija, o nekvaliteti, koruptnosti i općem neradu naspram pojedinaca koji rade u inozemstvu.

Doista, ako pobliže pogledamo što i kako radi "država" kroz lobističku politiku u kontinuitetu od bivše hadezeovske do sadašnje koalicijske upravne garniture u resornom ministarstvu, kroz favoriziranje regionalnih centara, ranije osječkog, zadarskog i splitskog, a sada riječkog sveučilišta, i uz istodobno slabljenje zagrebačkog sveučilišta, ispada da su u pravu svi koji poput novog rektora Borasa jednako pomno kultiviraju komercijalističke težnje kao i kulturno-identitetsku ideologiju. To što ih on još upisuje u "biblijske temelje Europe", suprotno činjenicama i zdravoj pameti, samo je još jedna opsoletna pojava Hrvatske pored već notornih.

Stoga, ne treba novoizabranom rektoru pakovati starozavjetne ili talibanske urotničke namjere unatoč njegovoj ljubavi za mirise i tamjan. Kao i uvijek, ona ide sa zlatom.