Teorija balegarskog klečanja: Pune dvije godine poslije

"Netanyahu je upao u Hamasovu zamku. Izrael će posljedice osjećati desetljećima" – glasi naslov članka u Jutarnjem listu od 16. rujna.

Kakvu to zamku? Saznajemo iz uvodnog pasusa: "Pune dvije godine – gotovo u dan – izraelski premijer Benjamin Netanyahu uspijevao je baš svaku, pa i najmanju kritiku brutalnosti odgovora IDF-a u Pojasu Gaze prikazati kao 'antisemitizam' 'korisnih idiota' koji su 'jedva čekali dobiti izliku da svoju cjeloživotnu mržnju prema Židovima lansiraju pod svjetlom dana'."

Tijekom, dakle, pune dvije godine? Što je u člančiću ostalo neizrečeno, neeksplicirano? Radi se o iste pune dvije godine tijekom kojih u Jutarnjem listu nismo mogli pročitati ni slovca takve kritike Netanjahua. I ne samo u Jutarnjem nego ni u jednom generičkom mediju koji prepisuje mnijenja zadana odozgo (od vlade ili od "zapadnih" medijskih diskursa). Kao što i sad prepisuju, samo se meteorologija o oblacima odozgo mrvu promijenila zadnjih dana.

Koliko se točno promijenila možemo vidjeti iz opreme novorođene "kritike" Netanjahua. I kad mu se daje packu, daje mu je se tako da se kaže da je "upao u Hamasovu zamku" – i da baš taj transfer primarne krivnje bude izvučen u naslov. Ulazna premisa, stavljena u podnaslov: Izrael se "spustio na razinu" Hamasa. Implicirano je da je po difoltu, ilitiga do nedavno, bio negdje daleko gore iznad te razine. Binom Izrael good – Hamas bad; samo se u zadnje dvije godine to malo eto umrljalo (a za što su prepisivačima i trebale točno dvije godine da provale).

A što je još ostalo neeksplicirano u člančiću? 

OBDUKCIJA UMJESTO PREVENCIJE

O naknadnom opoštenjivanju hrvatske balegarske scene ispisana je čitava jedna fenomenologija. 

Kad sam '17 rasprostirao anatomiju prljave igre Uberovog vrlog novog poslovnog modela, dočekao me shitstorm diljem mreža. Diskvalifikacija, ridikulizacija, neuzimanost za ozbiljno. Dok su srednjostrujaški mediji držali prst u uhu i vrijedno radili Uberu propagandu. Balegari su odrađivali pripremu terena za to da mu politika gleda kroz prste tijekom pune dvije godine ilegalnog rada (a i karakterom zakašnjele regulacije). Priključili su se kritikama tek kad su Dosjei Uber postali opće mjesto. Slično kao i danas: kad su vijesti iz svijeta donijele nove momente koje se ne može ne prepisati.

A baš će Jutarnji list otići i korak dalje, kako se izrazio Igor Lasić, "spojivši indirektno uvažavanje nezaobilazne činjenice da je i sam sudjelovao u reklamiranju Ubera, s ekskluzivnim otkrićem iz te kampanje". Jutarnji se, naime, usudio besramno kupiti poene na retroaktivnom prokazivanju samog vlastitog "novinarstva"! Objaviše, bilo je to '22, "dokumente o izravnim te plodonosnim kontaktima Uberovih lobista s nekima od najviših hrvatskih funkcionera jeseni 2016. godine". Posebno je simpatičan bio naslov: "Tajni sastanak u Ministarstvu s posebnim zadatkom: 'Misija je jedna – moramo progurati Uber...'" A otkud Jutarnjem ti dokumenti? Ostalo je neeksplicirano, ali prozirno. "Svoje donedavne kooperante u proguravanju Ubera ta novinska kuća praktično ispraća s podatkom da neki od poznavatelja teme nisu željeli razgovarati s njima baš zbog takvih ranijih veza i nastupa. Pritom se Jutarnji skriva iza termina 'mediji', ne očitujući se o svojoj kritičnoj ulozi", zaključuje Lasić.

A kad su neki rijetki kritički glasovi rasprostirali tijekom godina sve loše vonjajuće aspekte simulakruma zvanog MateRimac™, razgnjevljena nas je balegarska publika, odgojena tijekom tuce godina medijske zborne pjesme, proglašavala za izdajnike roda svoga, najteže moguće bolesnike i što sve ne, jer kakav hejter i zavidnik samo moraš biti da ideš baš po Rimcu udarati, toj dici svih Hrvata, toj nadi da i mi imamo budućnost, našem električnom mesiji, koji nam jedini osvjetljava obraz u svijetu i put prema svijetu. Diskvalifikacija, ridikulizacija, neuzimanost za ozbiljno, izignoriranost, groženja. Srednjostrujaški mediji za to su vrijeme vrijedno nastavljali sa svim divinizacijskim propagandnim linijama Rimčevog vrlog novog poslovnog modela, kao njegova medijska sekcija u biti (pri čemu poslovni model sav počiva na proizvodnji medijskog hajpa). 

Tek će se na jesen '23 mejnstrim medijska kohorta okrenuti protiv Rimca, otvorivši sezonu lova. Ostavila je neekspliciranom slijepu pjegu svoje progledalosti najednom. Recimo, isti Vojković koji je godinama proglašavao zgubidanima i luzerima sve koji bi se usudili kritički preispitivati Rimca, preko noći se počeo graditi predvodnikom kritičkog preispitivanja Rimčevih muteža, kao akutno najvažnijeg novinarskog zadatka, koji će dopasti – koga drugoga – njega da prokomentira. Balegari su eto '23 počeli provaljivati kako je Rimac u "aferi Robotaksi" imao prste u pekmezu već '21. Slon u sobi: alo, opasni istraživači – a gdje ste bili same '21? Pjevali još uvijek Rimcu laude, po gazdinoj direktivi, proglašavali ga velikanom po kojem će biti upamćena epoha, a posao provaljivanja da se radi o prodaji magle ostavljali na onima koje ste tada diskvalificirali kao hejtere. Da bi se kao mede iz zimskog sna probudili pune dvije godine poslije.  

U tekstu koji sam napisao tim povodom, sjetio sam se fenomenološkog eseja Viktora Ivančića iz '20, o pojavi retroaktivnog novinarstva, koje se izražava u žanru obdukcije umjesto prevencije. Dok se stvari događaju, većinski korpus informativnih medija – kao jedan od ubitačnijih krakova vladajućeg aparata – strogo okreće glavu od onoga o čemu bi morao govoriti, igra ulogu lažnog svjedoka, koji je "prisutan zato da bi odsustvovao". Zakašnjela angažiranost očituje se onda u formi naknadne istine. Izostanak pravodobnog kritičkog stava kompenzira se strvinarskim nagonom godinama kasnije; "ima nečega duboko uznemirujućeg i odvratnog u blještavome snopu informacija koje osvjetljavaju svršeni čin".

Obrazac je idealno utvrđen 18 godina prije "afere Robotaksi", kada je Feral otkrio da je general Gotovina krao dragulje po svijetu – ali niti jedan mejnstrim medij nije htio popratiti priču, jer se '03 nije uklapala u ondašnji obzor političke i ideološke upotrebljivosti. Ivančić je tu i svjedok vremena: Feral je tek jedini bio spreman objavljivati nepodobne činjenice; nije da su bile produkt samo njima dostupnih informacija, nego ostali nisu htjeli biti novinari tamo gdje nije oportuno. Pa pune dvije godine tako, sve dok Gotovina ne ispadne iz sakrosanktnosti (Šeks: "locirati, identificirati, uhititi, transferirati"). Baš onako kao što pune dvije godine niti jedan mejnstrim medij nije htio popratiti ono na što su s margine o prodaji robotaksi magle '21 upozoravali Marin Ivančić, Lucijan Carić, Boris Postnikov...

Ali zato će '05, kada je zrak već bio čist, Davor Butković – današnji Ivan Violić, tadašnji uvodničar Jutarnjeg lista – beskompromisno i neustrašivo ošinuti po Gotovini, obavještavajući javnost da je "čovjek zbog kojeg se Hrvatska ponovo nalazi pred međunarodnom izolacijom naprosto kriminalac". Neće pak ništa reći o tome da je sve odavno podastrto u Feralu, s faksimilima, niti da su Feralovo pravodobno novinarstvo namjerno ignorirali dok im nije tjeralo vodu na mlin, nego će člančić biti opremljen kao "ekskluzivno otkriće" Jutarnjeg o "dosad nepoznatoj presudi", snažno odjeknulo u svojoj ekskluzivi. Baš onako kao što će balegari i '23 napraviti izraze lica ekskluzivnog otkrivanja hrvatskoj javnosti da Rimac prodaje maglu, ne spominjući da retroaktivno otkrivaju ono što su pravodobno podastrli "hejteri", koje su tada namjerno izignorirali.

Drugi egzemplar: desetljećima naši srednjostrujaški mediji nisu smjeli zucnuti jednu kritičku o Ivici Todoriću, jer su funkcionirali kao medijska sekcija Agrokora i živjeli od njegovih oglasa. Balegar Nino Đula je u Jutarnjem listu napisao karikaturalni ditiramb Gazdi, o ljubljenju bika među rogove, legendarni predmet podsmijeha EPH-u sve od tada. A kad im je patron izgubio svoj tron, balegari su se utrkivali koji će ga jače šutnuti, kao kukavni magarci onemoćalog lava. Na Weekend Media Festivalu u Rovinju '18 sva se krema mejnstrim žurnalizma okupila da baja o vlastitom neustrašivom doprinosu "rješavanju slučaja Agrokor", premda su redom debelih dosjea u pričanju bajki o blagodatima Todorićevog carstva. Agrokor im je postao slučajem – kako je primijetio Postnikov – "tek nakon što koncern krahirao, a slučajno nije bio slučaj baš nijednom kroz prethodnih 25 godina".

BALEGARI NE VJERUJU SLOBODI

Po istom obrascu kao s Todorićem su balegari postupili i '07 sa Sanaderom. Perjanice EPH, od Butkovića-Violića i Jergovića-Jergulje pa nadolje, do jučer proizvodeći cijelo đubrište balege u obliku snishodljivih hvalospjeva za Sanadera ili uguzničkih intervjua – najednom stadoše šutati bivšeg silnika iz sve sile. A dirigirani profesionalac Darko Hudelist, takozvani "majstorski pisac političkih portreta", ponudio je i bonus doprinos, u sklopu svoje "skice za portret samozaljubljenog Ive". Sanader narcis, Sanader teatralan, Sanader bahat, itd. Sanader u zadnji čas, zamislite barabu, pred samo tiskanje broja, tražio da mu se dostavi na "autorizaciju" Hudelistov tekst o njemu (pisan pred izbore '07). Kakve su to fore – išla je optužba – da moćnik ide tražiti od novinara da mu polaže računa o tome kako će izgledati novinarov tekst o njemu?! 

Češkali smo se po čelu: okej sve, ali zašto nam Hudelist to govori sada, '09, a ne odmah tada, '07, dok je ćaća još bio kralj džungle?

Pune dvije godine je balegaru trebalo da provali što mu je odozgo činjeno?

Čitali smo dalje brutalno samorazotkrivanje u paradigmatskom gologuzaštvu mejnstrim medija: glavni urednik Globusa stvarno i odlazi s tekstom u Sanaderov kabinet i čeka tamo dok ovaj čita i križa. Ne češkamo se po čelu: ništa drugo nismo ni očekivali. Premda je gazda Nino Pavić upravo tada osnivao "Medijsko sveučilište" i držao gorde govore o slobodi tiska itd. Ali, come on, tko nije znao da je ta slobodoljubivost friška figa?

Dalje: urednik mora trčati s redigiranim tekstom nazad u redakciju, jer u cajtnotu su. Sanader, srećom, nije imao puno ispravki – pohvalit će nam se Hudelist – bio je zadovoljan svojim portretom. Zašto srećom? Ispovijedao nam se tu balegar sa zanatsko-tiskarske strane: da mu je u taj zadnji čas otpalo više teksta, Globus bi dospio u gabulu. Dijelom se radilo i o ponosu štrebera pohvaljenog za dobro obavljen posao – vrsni je profesionalac u balegarstvu, kvalitetno je napisao, pa profa Sanader nije imao razloga puno potezati crvenu kemijsku, što se u daljnjem izvodu pokazalo kao vrlina odgovornosti prema svome poslu i kući u kojoj radi. "Sad, kad s malo poveće distance razmišljam o tome, pitam se: a što bi bilo da sam, pišući taj tekst, bio, kao autor, malo 'neodgovorniji' (i, recimo, 'drskiji' prema Sanaderu) i da je onda on, čitajući moj rukopis, prekrižio mnogo veći broj rečenica, pasusa ili čak stranica – čime bi to Globus, u one 'sitne sate', nadoknadio, odnosno čime bi popunio već 'zapečaćenih' 11 stranica, a bilo je doista prekasno da se traže bilo kakve alternative? I tko bi, i kako, nadoknadio tu štetu?" 

Češkamo se po čelu: radi se o eklatantnom slučaju političke cenzure i servilnosti, implicitno priznavanom javnosti, ali Hudelist štetu i problem po kredibilitet "vodećeg političkog tjednika" istovremeno ne vidi u tome, već jedino u eventualnoj tehničkoj neprilici. Dok mu se ultimativni etos novinarstva iscrpljuje na štreberskom pozitivizmu riješenih svih zadataka dobivenih za zadaću – na tome da sve stranice budu na broju.

A to sitno što je morao izbaciti – što je to bilo posrijedi? Iskopao je štorijicu o didu Sanaderu koji je bio faca u Dugobabama, jer je još u ona doba imao ručni sat, a tašti Ivo je štorijicu precrtao zbog asocijacije na aferu satovi, zbog kojih su mu mnogi zamjerali i čak ga javno prozivali. Češkamo se po čelu: a zašto se sam Hudelist – kad se već hvasta rađenjem opsežnog portreta na 11 stranica – nije ni na jednoj od njih doticao Ivinih satova, nego jedino didovog?

Što zaključujemo iz činjenice da mu, sve u svemu (a "s malo poveće distance"), Sanader samoživa baraba dođe ne zbog satova, kao metafore svega ostalog što ga je ubrzo spremilo u bajbokanu – a što njemu, po vlastitom priznanju, nije padalo na pamet potezati, ta nije on "drzak" i "neodgovoran" novinar, on je profesionalac – nego jedino zbog načina na koji je moćnik na vlasti isilovao takvu turbo profesionalnu redakciju Globusa?

Jada nam se, podrazumijevajući naše solidariziranje i suosjećanje: bili su Sanaderova žrtva. Ali što mu je točno zasmetalo u tom činu silovanja? Na principijelnoj razini Sanaderovo učešće u činu cenzure i dirigiranja uredničke političke lista? Ne, u nijednom trenutku on, odnosno uredništvo, nisu uzeli kao mogućnost, heureka da bi ih prosvijetlila: a možda nismo trebali poslušati Sanadera! Da nismo bili dužni – novinarskom vokacijom ako ne profesionalnošću – odbiti njegov zahtjev za "autorizacijom"? Za čitave Hudolistove tužaljke na tretman nije postavljeno (samome sebi) takvo pitanje. Izvještava nas tonom kao da uopće nema ničega spornog u pokornom medijskom posluhu naredbe izvršne vlasti. To je nešto što se Globusu podrazumijeva (a sve kiteći se titulom slobodnog, nezavisnog medija): ta naravno da se Sanadera nije moglo ne poslušati. Nešto što su oni morali – premda je izvjesno da em se ništa ipak ne mora, em na mjesta i položaje koje su pozauzimali nisu silom ugurani. 

Peter Sloterdijk u Kritici ciničkog uma piše o fenomenu difuznog cinizma: da takvom ciniku, istodobno dobro situiranom i mizernom, "već dugo pripadaju ključni položaji društva u odborima, parlamentima, nadzornim savjetima, upravama pogona, lektoratima, ordinacijama, fakultetima, kancelarijama i redakcijama. Stanovita otmjena gorčina podcrtava njegovo djelovanje. Cinici nisu slijepi i oni kadšto u potpunosti vide ono Ništa prema kojemu sve vodi. Njihov duševni aparat u međuvremenu je dovoljno elastičan da bi trajnu dvojbu u vlastito djelovanje ugradili u sebe kao faktor preživljavanja. Oni znaju što čine, ali oni to čine zato što prisila stvari i nagoni samoodržanja na kratki rok govore isti jezik te im kažu da tako mora biti. Drugi bi to ionako činili, možda još lošiji. Tako novi integrirani cinizam o sebi samome često posjeduje razumljiv osjećaj da je žrtva i da prinosi žrtvu. Ispod vješto u igru stavljene tvrde fasade, on nosi množinu lako pozljedive nesreće i potrebe za suzama."

"Uvod u teoriju klečanja" je pak naslov članka koji je tom prilikom napisao fenomenolog Ivančić: "Pothvat koji nezavisno hrvatsko novinarstvo ne može izvesti, to je da napusti mentalne gabarite sluge. Kadar s urednikom koji čuči ispred vrata kabineta čekajući da guzonja na vlasti prepravi tekst o sebi, pa se – dvije godine kasnije – i urednik i autor zgražaju nad guzonjinim postupkom a ne nad onim svojim, upućuje na nešto više od pragmatički navođenog poltronstva. Poslužimo li se trivijalnim psiho-kategorijama Darka Hudelista, sličilo bi to na narcizam poslušnika koji trpi i zlobno čeka smrt svojeg gospodara, ne zato da bi se riješio stege i odmetnuo u samostalnost, već da bi mogao služiti nekome drugom. On patetično cvili pod čizmom, ali ne može podnijeti mogućnost slobode; uzgaja visoku svijest o svojoj patnji, ali ne i o svome izboru; baštini mentalitet logorskog čuvara koji ne snosi odgovornost za svoje postupke, jer ga na njih neprekidno primoravaju viši zahtjevi i interesi, mada se na tu dužnost prijavio kao dobrovoljac." 

NEMOĆ SLOBODE

Cinizam znanja što se čini i ipak činjenja koketira po definiciji s rasprostrtošću stvari. Ali može li rasprostrtost svjesnosti doći nesvjesno? U kojoj mjeri su rasna grla medijskog podrepaštva nesvjesna načina na koji bivaju smiješna dok se otkrivaju u prozirnosti agitpropa? Refleksija posredstvom manjka refleksije? 

U nizu bubotaka onemoćalom lavu, Hudelistova ispovijed paradigmatska je po tom bonusu kojim se izdvaja, kojim transcendira samu naraciju iz basne. Zakašnjelim prokazivanjem Sanadera on o istom trošku prokazuje i sebe i svoju redakciju. Ritajući magareći rikavajućeg gospodara – Darko odmah bubeće i Hudelista. Manifest medijskog poltronstva, autodifamacija Globusa u snishodljivom podrepaštvu, kao samoj biti djelovanja – a pritom nesvjesno, dopunski, kao nusprodukt namjere za kojom je išao. Hvaljenje se čitateljstvu ispred redakcije: pune dvije godine smo se spremno guzili vlastodršcu kojeg sad kritički seciramo – oštro i beskompromisno, kobajagi. I predstavljamo tu tužaljku što nas je guzio kao lekciju iz kritičkog novinarstva! Lav je abdicirao, pa nam se mago ide kurčiti kako ga je šutnuo kopitom, praveći se da ne kuži kako nam o istom trošku priznaje da je bio kukavan dok je lavu u punoj moći čankolizački podilazio. Ostalo je neeksplicirano.

A što je onda ostalo neeksplicirano u svježijem člančiću Jutarnjeg lista – o tome kako su se pune dvije godine spremno guzili Netanjahuu da ih guzi manipulativnim diskursom koji sad šatro proziru i kritički seciraju? Pa isto to: na usta generičke "novinarke", koja ispred redakcije prepisuje odozgo, prave se da ne primjećuju kako nam o istom trošku priznaju da su bili kukavni dok je meteorologija nalagala da Netanjahuu, via Plenković, čankolizački podilaze. 

Samo što ta činjenica prepisivanja ima svoju kataklizmičku magnitudu. Okej satovi, okej crni fondovi, ali ćaćin lopovluk nije ni izbliza zločin kao genocid kakav provodi dojučerašnji gospodar suvremenih Hanza čankolizaca (a Plenković se bilježi za suučesnika, napose crvenim tepihom za izraelskog ministra vanjskih nedjela). 

Iz čega se još najbolje čita da im – od silnog cviljenja kako ih je Netanjahuova manipulacija zlostavljala – ne prijeti da će se najednom odmetnuti u samostalnost? Kako je ono išao drugi dio naslova? "Izrael će posljedice osjećati desetljećima"! Tako dakle: pa i kad govore o krivnji Izraela, i dalje je balegari svojim čitateljima neće naslovno predstaviti kroz posljedice koje osjeća Gaza – jer samo se po sebi razumije da naše čitatelje treba prvo brinuti kako je u svemu Izraelu zbog genocida koji Izrael vrši.

Ali ono najgore što još proizlazi iz činjenice prepisivanja: magnituda je globalne dimenzije, ili barem hemisferske. Hudelist je prije 16 godina ispisao teoriju balegarskog klečanja – nesvjestan da autokompromitantnu? – ali povrh samo sebe, inkriminirao je u nusefektu i pune dvije godine "zapadne" srednjostrujaške medijske scene, od koje Jutarnji kupi signale. I koja ponekad mijenja gospodare, ali ćud nikada.