Bijednički rituali retroaktivnog novinarstva Foto: Hrt.hr
Listopad 2018: u divinizacijskoj emisiji na HRT-u, Tončica Čeljuska se Mati Rimcu divi zbog nepokazivanja ogorčenosti na poreznu politiku i tobožnju činjenicu da sustav "nije podržavajući za poduzetnike", dok se "takva jedna firma" kao njegova, koja plaća "izdašan porez" (zamisli, plaća porez), svih ovih godina nije "ni na koji način okoristila državom".
A nije? Čeljuska to izgovara kao zdravo za gotovo činjenicu, kao da nije profesionalna novinarka, ili kako bi se to još reklo: predstavnica struke u kojoj je prvo pravilo da bi činjenice valjalo provjeriti prije nego ih se javno iznosi kao nedvojbene.
Evo nekih posve provjerljivih činjenica.
Listopad 2017: od ukupno 78,4 milijuna kuna koje je država, preko HAMAG-BICRO, osigurala kao bespovratnu potporu za projekte istraživanja i razvoja, čak dvije trećine tog ukupnog fonda, tj. 52,2 milijuna kuna, pripalo je samo i jedino Rimac Automobilima (!). Za razvoj i homologaciju bolida.
U vremenima prvog rasta i razvoja, tamo još '13, preko BICRO im je kapnulo i skoro 350.000 kuna. Kroz operativni program Ministarstva gospodarstva '15 su dobili 1,8 milijuna kuna. Ispovijedit će se Mate i o kreditu HBOR-a od pola milijuna eura, dobivenom '12. Koristio je i svaku priliku da uzme potporu za zapošljavanje, država da plaća doprinose (a infaman je, kad smo već kod kokošarskih aktivnosti, i oglas iz '16 za tajnicu na plaći čistačice).
BEZ KUNE KREDITA ILI EU FONDOVA/POTICAJA
Rujan 2022: Rimac fotografijom spuštenih hlača odgovara nekome na pitanje kako stigne odgovarati na komentare. Ne radi, je li, samo kad spava i kenja, s tim što onda na mrežama replicira dok kenja.
Zbilo se to inače pod fejs objavom s fotografijama "kampusa" u izgradnji, popraćenima statusom: "I dalje bez kune kredita ili EU fondova/poticaja."
Listopad 2022: u tekstu "Što zapravo proizvodi Mate Rimac?" – govorio sam o više vrsta kenjaža koje prakticira (s bezbrojnim mjestima hvatanosti u eklatantnom konfabuliranju): o prodaji bolida, vertikalnoj integriranosti, svemirskom liftu i ostalim spektaklima navodno taman pod čekićem – koji nikada ne izađu ispod čekića. Ostanu zauvijek obarati rekorde po zaboravljenim krugovima medijskih pista. Popisao sam točke opsjenarstva, kao vječno vraćanje odgođene vrhunskosti: projekcijska mantra uvijek iznova odlaganja ostvarenja i ponavljanja mantre s premještanjem u novu odloženost. Nisam se, međutim, pozabavio rukavcem kenjaže u vezi financijske i opće podrške državnih institucija. Ne stane sve u jedan tekst.
Rujan 2023: za tekst "Još jedna vivisekcija Rimca i smije li se to sad već" – povod sam našao u vijesti da nitko nego Vlada RH traži da se opskurnom startupu P3M odgodi rok za razvoj robotaksija, za koje je iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2026. dobio bespovratne zilijune (slovima: sto sedamdeset devet i pol, sunce ti jebem, milijuna eura (!)). Ma tko je to mogao pretpostaviti? Nametala su se obilježja priče karakteristična za postindustrijsku ekonomiju, odnosno društvo spektakla i političku ekonomiju znaka. Opsjenarski marketing, münchausenovska fama o genijalcu koji je sam sebe rodio (personalizacija epohalnosti) i neprekidan ciklus proizvodnje medijskih "vijesti" (kao oblik prikrivenog oglašavanja) u funkciji su prodaje imidža kompanije. Ne radi se o marketingu onoga što se proizvodi, nego je marketing sam svoj proizvod. Visoko estetizirani spektakl postaje taj proizvod u izlogu, s brendiranjem vlastitog imena kao znaka: MateRimac™. Plasira se na tržištu na kojem postoji velika potražnja za simulacijom, kako privatnih ulagača tako i administratora javnih kesa. Svi žele uložiti ne zato što ne bi provaljivali da se radi o magli, već zato što je u suvremenoj financijaliziranoj ekonomiji (čitaj: što tercijarnije i nerealnije, to konjunkturnije) upravo magla ta roba koja najeksplozivnije povećava vrijednost dionica (a i omogućuje ugradnju).
Budući da u reprodukciju MateRimca™ kao robe svakako spada i kenjanje po društvenim mrežama (obavezno prenošeno po medijima; zvjezdana rubrika "Kako im je samo rekao"), nije uopće zajebancija reći da Mate radi tj. kenja metaforički i dok kenja doslovno. Da si najkomotnije, bez imalo lažiranja, može te sate defekacije (na gornji i donji otvor istovremeno) pisati u radno vrijeme.
Kenjaža je taj put u rujnu '22 bila naročito bezočna. Ne samo zato što je mistifikacijska gesta već i samo pričanje o izostanku financijskih poticaja za kampus u svjetlu činjenice da mu je onoliko zemljište praktički poklonjeno, zapravo namješteno, podvedeno Mati preko seniorovih HDZ veza i ideoloških pajdaša iz Fokusa (intrikacije čega je prvo rasprostro Marin Ivančić, potom su i faktografski ovjerene). Nego još naročito s obzirom na golu neistinitost proklamacije o izostanku kredita/poticaja.
Prosinac 2018: dokumentiran je kredit od 30 milijuna € koji su Rimac Automobili od Europske investicijske banke (kao, dakle, EU javni novac) dobili baš "za istraživanje, razvoj i proširenje proizvodnih kapaciteta u Svetoj Nedelji". Uz simultani ugovor predstavnika EIB-a i Rimac Automobila s Privrednom bankom Zagreb o garancijama za kredite malim i srednjim poduzećima u iznosu od 25 milijuna €. Sve omogućeno Investicijskim planom za Europu (Junckerov plan) kroz InnovFin garantni program u režiji Europskog investicijskog fonda i Europske komisije. Ali trepnuti naš münchausen neće kad bude koju godinu kasnije pastvi proklamirao širenje firme bez kune kredita ili EU fondova/poticaja.
Ugovori potpisani jedva dva mjeseca nakon gostovanja kod Tončice Čeljuske. Samo kažem.
DUGI NOS I KLIMAJUĆE GLAVE
Hoće li Rimac ispraviti Čeljusku – da se ili nije pripremila ili svjesno laže publiku – jer očito joj ne stoji tvrdnja? Ne, uvaženi gost, mučenik obaveze plaćanja poreza i doprinosa, na to njeno otkriva publici – potvrđujući lažnu premisu pitanja kao da je istinita – kako ga Plenković već nekih godinu dana gnjavi molbom da mu dođe u firmu na noge, a on ga odbija ("neću još"), jer prvo hoće "neke stvari pripremiti", tj. radi "strategiju kako privući auto industriju u Hrvatsku", pa će onda tražiti da mu pošalju premijera, još nije.
Otkriva odmah i da mu se Zdravko Marić, tadašnji ministar financija, požalio što mora "toliku energiju" trošiti na "one gubitaše", umjesto na firme poput njegove, koja – paz'vamo – ne traži ništa. Ironija je spram Marića htjela da već idućeg dana čitamo o tome kako revidirano financijsko izvješće pokazuje da su Rimac Automobili 2017-tu završili "s gubitkom od 43,4, milijuna kuna". Što, čitamo već u naslovima, Matu ne brine, jer je "sve karte stavio na budućnost". Ali, bog mu zdravlja dao, mogao bi se barem ne hvaliti na televiziji kako ga je ministar isturio kao uzoran primjer navodeći baš kriterij tko je gubitaš i tko nije.
"Mi nikada nismo ništa tražili", poentira tada Rimac, dok mu raste dugi nos kojim u oči bode ne samo Čeljusku na metar-dva u studiju nego i cijelu publiku javne televizije.
"A zapravo bi vi trebali biti ti koji dobiju još podršku, pa da još povuku više" – evo i nje da podcrta stručnom arbitražom koga bi baš i trebao sljedovati javni novac, premda ga je maločas hvalila baš zbog nepovlačenja ničega. Rimac nježno kontrira kritikom samog očekivanja od države – da je to "ostavština možda prijašnjih vremena kad je sve bilo diktirano od države", da je to u Kini još danas tako, "a u Americi nitko ne spominje državu". Baš kao ni on ovdje, nego za kapital kuca po svijetu isključivo privatnim investitorima na vrata. Napravivši se nevješt o svim svotama od države zbog kojih joj je već dotad kucao na vrata, dabome i o 30 EIB-ovih milijuna koji će mu sljedovati za par mjeseci. Pa još jednom podvukavši paralelnu medijsku stvarnost u kojoj "mi nismo nikad imali problema sa državom, al nismo ni tražili nešto od države".
Zašto i ne biste tražili? Pa javite se slobodno i transparentno na natječaje – legitimno je to. Samo, zašto nas lažeš o tome, Pinokio? E, ali kako bi se u protivnom gradilo famu, hajp i brend na bivanju posebnim i čudesnim, na personalizaciji epohalnosti? Bitan faktor fame bili su, naime, bombastični naslovi o tome kako je Rimac – u skladu s ulogom poster boya tržišnog fundamentalizma – kritizirao praksu da "gledamo u europsku vreću novaca i pokušavamo se dočepati dijela", nazvao "problemom" kad "previše vremena i truda ulažemo u povlačenje tih novaca" ili zatražio "da se okrenemo građenju vlastitog poslovanja i traženju privatnih investicija".
Ispada da su konfabulacije o tobožnjem netraženju od države potpora koje je legitimno tražiti bile u funkciji pometanja tragova do protekcija države koje će koncern MateRimac™ uživati onako kako ne bi smio.
Tko je ono odlučio iza zatvorenih vrata da se rekordnu potporu u povijesti zemlje transferira baš na račun anonimne firmice iza koje stoji brend izgrađen, između ostaloga, na neoliberalnom ideologemu "sise" per se kao zločina parazitiranja? Marićev kriterij da mu je dosta pomaganja gubitašima? Klimajuća glava Tončice Čeljuske? Mejnstrim medijska kohorta nije svih tih godina – pa i još u vrijeme šampanjaca otvaranih za Ursulino i Macronovo ukazanje – imala potpitanja, kao ni državna administracija. Očito im je svima skupa na rekordnim razinama – kao i iznos potpore, kao i Nevera sklepana samo zato da spektakularno obara rekorde u apstrakciji medijskog simulakruma – bila i motivacija da prst padne baš na MatuRimca™, kao onaj spektakularni izbor iz paralelne stvarnosti kojom su nam godinama punjene uši.
Ovo, kažem, nije još jedna vivisekcija Rimca. Tema mi je sad ona druga strana divinizacijskih emisija, bombastičnih naslova i proizvodnje spektakla: klimajuće glave mejnstrim medijske kohorte. Načinjao sam je već kroz prvu i drugu vivisekciju, ali ne stane sve ni u dva teksta.
KLIZEĆI START U VLASTITE NOGE
Najvažnije geste nove mode progona Rimca s mejnstrim pozicija pripadaju – tko bi nekad mislio da ćemo to doživjeti? – Indexu.
Studeni 2023: izlazi članak Ilka Ćimića pod naslovom "Index otkriva: Na robotaksijima se dvije godine nije radilo ništa, nema ni prototipa". Sveta krava čita novine u carstvu hladovine, učila je učila od srijede do petka, al' se nije makla dalje od početka. Tako neka pjesmica, možda ne citiram najdoslovnije, dijagonalno sam samo preletio. Ali Ćimić je, kao što se zna, Indexova istraživačka teška artiljerija – kad se njega pusti na nekog bandita, znači da ga se ciljano ima na piku, da je sezona lova otvorena.
Prosinac 2023: pred Božić, Index nam ga čestita prebacivanjem čestitke na one koje je naciljao: "Sretan Božić, lopovi! Registar afera, da više nijedan lopovluk ne ode u zaborav", glasio je naslov najave revolucije. S revolucionarnim međašem u tome što su, kako je rečeno, krimosi "iz paraprivatnog sektora" dosad "mogli mirno spavati s idejom da će i najgora afera za tjedan dana biti zaboravljena", dočim je sada – tim eto otvaranjem rubrike – sve u zemlji promijenjeno. "Bog prašta, Index pamti." Ali od patosa busanja se u prsa (gazda nije potpisan, ali to je taj rukopis) znakovitije je potenciranje na prvom mjestu upravo "paraprivatnog sektora" (budući da neoliberalna ideologija posvećuje privatni i kriminalizira javni, pa je otklon prema kriminalu poistovjećen s otklonom od privatnog, odnosno lažnim predstavljanjem za privatni) te općeg opisa afera koje su dosad prolazile lišo: "krasti, varati, namještati javne natječaje, prenamjenjivati zemljišta i dijeliti javni novac (hrvatskih i europskih poreznih obveznika) kao da im je od babe".
Kad se klikne na rubriku, od prvog dana otkako je otvorena koče se na vrhu širom iskešeni zubi – pogodite koga. Zna se što je majka svih aktualnih afera. Ako se klikne i na naslov "Afera Robotaxi", otvori se njena kratka povijest te arhiva članaka na temu.
Moguće je u arhivi iščitati timeline promjene intonacije. Od ukupno 22 članka, šest ih je iz '21, svi od maja do jula – i svi su pozitivno, afirmativno intonirani. Iz '22 ih nalazimo tek tri. Članak iz maja pomalo je već skeptičan, oprezno postavlja neka pitanja – ali tako da ih postavi tvrtki P3M, pa se to pretvori u izlaganje njenog PR-a koji potom ne biva kritički preispitan. Prvog dana jula osvanula su još dva članka i oba nam prenose neku Rimčevu verziju zbivanja: dva priopćenja iz Rimac Grupe. Za '23 su dana isto tek tri sve do augusta: jedan iz marta i jedan iz juna (izvještaji o prilagodbi legislative, neutralnog prema afirmativnom tonu) te još jedan iz juna, koji ima karakter onog pomalo skeptičnog da bi završio nepropitivanom verzijom P3M. Od rujna pak kreće pičvajz – s viješću da je Vlada tražila odgodu za P3M. Tri članka donose spašavanje vojnika Rimca (Cvetojević, Pejković), ali zato preostalih šest nastupa kritički, s prozivkama.
Vjerojatno najzabavniji je članak Gorana Vojkovića. Ali ne sadržajem, već činjenicom da se radi o istom autoru koji je godinama proglašavao luzerima i na svaki način diskvalificirao bilo koga makar i mrvu skeptičnog prema mitu o Mati Rimcu. Medo se u pravo vrijeme probudio iz zimskog sna.
Ne treba previše objašnjavati dozlaboga licemjeran karakter Indexove novopronađene prakse općenito. Baš je upadljivo; društvene mreže su se dobro zabavile ove jeseni. Gdje su najednom svi oni članci u kojima nam se rastumačivalo da su ljevičari smiješni kreteni zato što detektiraju ključan društveni problem u Mati Rimcu, kao kapitalistu koji im je trenutno na zubu? Ako trenutno upravo Index detektira ključan društveni problem u Mati Rimcu – otvaranjem, štoviše, sezone lova, pucanjem iz svih oružja – znači li to da je redakcija Indexa u samoj sebi prepoznala smiješne kretene? Ili da to radije pročitamo kao da su spremni priznati da su onda bili kreteni, tj. svih ovih godina, do prije 4 mjeseca?
Kako god okreneš – što je to nego klizeći start u vlastite noge, pucanj u vlastite glave?
Index je perjanica fenomena, kao medij koji je prednjačio u zbornoj pjesmi (legendarnih 6 članaka o Rimcu za manje od 8 sati ostaje nedostižan horski rekord), samo da bi sada isto tako prednjačio u cipelarenju Rimca (s isturivanjem ga kao prve i najkapitalnije među metama novorođenog Registra afera). Ali vjerojatno ne trebam ni naglašavati da se tek nalazi na čelu medijske kolone koja je tuce godina pjevala ode da bi eto sad progledala.
RETROAKTIVNO NOVINARSTVO
Novembar 2020: Viktor Ivančić objavljuje bitan esej u kojem se bavi fenomenom retroaktivnog novinarstva. Postavlja pitanje kada netko piše. Muči ga "gorak utisak da je retroaktivnost upisana u genetsku strukturu suvremenog novinarstva, kao "suštinsko obilježje žurnalizma naše ere", budući da su "naknadne istine bez premca najbrojnije". Umjesto "da bude u službi prevencije, novinarstvo se sve češće artikulira kroz obdukciju"; ono "rukuje skalpelom koji rovari po mrtvome tijelu", neopterećeno potrebom "da pridonese promjeni stvarnosti".
Kao formativno iskustvo, ali i egzemplar fenomena, Ivančić navodi nesreću u rudniku Kreka pored Tuzle 1990. – i kako su novine pokazale zakašnjelu angažiranost. "Zar bi to zaista trebala biti svrha novinarstva? Zar te teme nisu trebale s istom kritičkom žestinom biti apsolvirane prije nego se dogodila kataklizma? Zar umjesto o uzrocima nesreće nije trebalo pisati o uzrocima moguće nesreće?"
Rijetki to, doduše, osjete kao poraz, nemaju s time naročit problem, jer za redakcije "u kojima ažurnost visoko kotira, kada je uvijek sada" (ima li možda Index danas problem da mu kada bude eto sada?). Dok se stvari događaju, novinarstvo dominantno biva "invazija lažnih svjedoka". Reprezentativan uzorak ovdašnjih informativnih medija – tako oko 90%, prema autorovom iskustvu – "ne samo što je u svome većinskom korpusu podlegao vladanju, već se etablirao kao nerazdruživ dio vladajućeg aparata, jedan od njegovih ubitačnijih krakova moći". To znači da će se novinaru u sada zadatak prije svega sastojati u strogom okretanju glave od onoga o čemu bi po pravilima zanata obavezno morao govoriti. "Novinar je svjedok koji je prisutan zato da bi odsustvovao."
Još malo degutantnije biva kada se zakašnjela angažiranost očituje kroz naknadne istine. Neusporedivo realniju predodžbu o karakteru Vučićevog režima – premda i dalje daleku od pune istine – čitat ćemo u vodećim srpskim informativnim medijima tek kad režim bude upokojen. Kao što se zbilo i s hrvatskim mejnstrim medijima: tek nakon Tuđmanovog režima moglo se u njima čuti i koju točnu o njemu, dok se 90-ih za "doprijeti do poneke kapi istine u oceanu novinarskih laži" moralo tražiti listove "molekularne veličine u okviru nacionalne medijske industrije".
Kad su nahrupili ratovi, vojske i režimi utvrđeni na nacionalnim mitologijama, modus operandi naknadnih istina očitovao se tako da se "od momenta tragedije do njezina pukog evidentiranja, a kamoli do novinarske detekcije uzroka, utvrđivala sve veća vremenska distanca". Ima li čega ogavnijeg od hrvatske građanske štampe koja "deset godina nakon zločina u Lori, stidljivo otkrije ulogu induktorskog telefona i bejzbol palice u mučenju zarobljenih civila" ili srpske građanske štampe koja "deset godina nakon okupacije Vukovara, stidljivo otkrije leševe sa Ovčare"?
NEMAM VEZE S TIM
Krunsku formulaciju zaokreta u tretmanu donio je Index člankom naslovljenim "Ovako je Rimac obećavao robotaksije po televiziji, a sad odjednom nema veze s tim".
Pa nas se podsjeća: "Prvi put se te teme rubno dotaknuo gostujući u RTL Direktu u travnju 2021." Aha! Eto Rimca s prstima u pekmezu!
Ali gdje su Indexovi profesionalci bili tog travnja?
April 2021: "Ovaj lik. Priče koje on radi toliko su nevjerojatne, toliko jače od svega drugog što se u Hrvatskoj događa, da će se pravi razmjeri njegovog značaja moći shvatiti tek s vremenskim odmakom. Ne bi me iznenadilo da se jednog dana ovaj period u povijesti Hrvatske pamti po Rimcu više nego po bilo čemu drugom." Izjava Matije Babića.
Napomenimo da je april '21 došao, tko bi rekao, s mjesec dana pomaka u fazi za martom '21, a u kojem su predstavnici Ministarstva prometa, predvođeni premijerom, naišli do Rimca pa dogovorili, kako je tada izvijestio Jutarnji list, "1,5 milijardi kuna za razvoj auta bez vozača".
Napomenimo i da Ćimić danas posebno inzistira na značaju za aferu tih ranih crony zbivanja s početka proljeća '21. April '21 je, podvucimo, isti onaj travanj '21 u kojem nam Index danas otkriva potvrdu Matine umočenosti – da se ne bi mogao izvlačiti od odgovornosti za to di je bio i šta je radio, elem, aprila/travnja '21. Istog onog, ako slučajno još niste povezali, u kojem ga je Babić u realnom vremenu proglašavao velikanom po kojem će biti upamćena epoha, neovisno o tome što je "obećavao robotaksije po televiziji" i što se znalo već za taj pekmez u kojem će mu Ćimić danas loviti prste. Ponovimo: bilo je već po svim novinama da će Rimcu biti transferirana milijarda i pol javnih kuna.
Neka uđe u zapisnik: svoje je obogotvorenje Električnog Mesije, ma koliko s kampusom kao neposrednim povodom, Babić recitirao u vrijeme, dakle, već izašlih svih vijesti o onome što će uslijediti. Babićev diskurs udivljene šiparice već je znao za obećanje o učenju magareta čitati, pardon, razvoju robotaksija za planinu naše bespovratno prisvojene love.
Ali Babić odjednom nema veze s tim! Ne slušamo ništa o tome kako to da mu u aprilu '21, za isporučivati Rimcu divinizacijsko balavljenje, nisu smetali Rimčevi prsti u istom tom pekmezu zbog kojega ga danas Registar afera razapinje.
PRISUTNE ODSUTNOSTI NJIHOVIH EKSCELENCIJA
A bi li trebalo fizičku osobu Matije Babića ipak odvojiti, u nadležnosti i odgovornosti, od uredničke politike Indexa? Ne bi, ne. Niti bi to bilo moguće.
Indexov članak si je u nadnaslov zaboravio turiti: Ovako smo mi u redakciji Indexa navijali Rimca 6 puta u 8 sati, a sad odjednom nemamo veze s tim. (Zbilja, koliko bi im puta po jedinici vremena turirao na portalu "povučeni genijalac" da je Index imao nešto s tim?)
Imajmo u vidu da je glavna teza tog članka obaranje Pejkovićevog argumenta. Proziran je bulšit, uvredljiv po inteligenciju – rastumačuje nam autor potpisan kao "Index vijesti" – da bi Mate osobno mogao biti odriješen odgovornosti za robotaksi maglu. Ta nije direktor Pejković, nego je upravo fizička osoba Mate Rimac puštala tu maglu ispred pravne osobe P3M. Ako mogu dodati: a i s obzirom na generalan stupanj vlasničke personalizacije brenda te činjenicu da nije P3M dobila državne zilijune zato što se javila kao startup bez ikakvih referenci, nego slijedom koncernskog zaleđa i aure brenda MateRimac™.
Je, samo što se isti princip proteže i na fizičku osobu Matije Babića. Proziran je bulšit, uvredljiv po inteligenciju, da bi Matija osobno mogao biti odriješen od odgovornosti za maglu koju pušta Index. Zato što stupanj vlasničke personalizacije, poistovjećenosti fizičke i pravne osobe, nije ništa niži nego u slučaju Mate i njegovih firmi. Neplaćeni oglasi za Babićevu firmu Taste Atlas, koji glume članke, najnormalnija su pojava na Indexu. Pa onda, primjera radi, jedan dan na Babićevom fejsbuk zidu imamo tiradu o tome kako je hrvatska industrija tartufa brutalna prevara, jer to krumpir, to varaju, to umjetne arome, to stvorena lažna slika o pravom okusu tartufa; idući dan na Indexu imamo Dauenhauerov članak o tome kako je hrvatska industrija tartufa brutalna prevara, jer to krumpir, to varaju, to umjetne arome, to stvorena lažna slika o pravom okusu tartufa. Ima tih primjera, tko bi ih sve navodio. Urednička politika je i ideološki neraspletiva od Babićeve osobne vehementnosti kao apostola tržišnog fundamentalizma – s povremenim i autorskim oglašavanjem na portalu, radi udaranja takta transmisije. I neka, smije se na svom portalu. Ali pri tom stupnju notorne smjese koja njegovo odvajanje od vlasnika čini nemogućim – i odgovornost će biti nedjeljiva na navlas isti način na koji je Index prepoznao bulšit u pokušaju odvajanja Rimca osobno od obaveza P3M.
Babić nemanje ništa više s Rimčevom maglom – analogno istoj takvoj Rimčevoj prisutnoj odsutnosti u svojstvu fizičke osobe – najbolje demonstrira upravo kroz Indexovo licemjerno demontiranje Rimčevog izvlačenja. Obojica jednako udaraju takt pravnim osobama kojima su osnivači i vlasnici onda kad im to odgovara, pa im jednako ne bi trebalo biti dozvoljeno izvlačenje kad bi valjalo da preuzmu na sebe odgovornost. I, uostalom... pažnja sad: za jednu te istu stvar odgovornost. Magla svuda, magla oko nas.
Samo, kako li je ono pukla ta ljubavna priča?
NITKO NIJE SVETA KRAVA
A kakva su nam iskustva s kontrolom primjene javne love dosad dodijeljene našem tako genijalnom i tako propulzivno povlaštenom biznismenu, liblingu Plenkovićeve države? To smo mogli vidjeti s obzirom na ona 52 milijuna kuna, s rokom homologacije do 30.6.2020. Rok je onda nadležna agencija (baš ona iz koje, slučajno ili ne, dolazi HDZ-ovka hapšena u rujnu '22 i osuđena u aprilu '23 zbog metoda rada u istoj agenciji) produljila za godinu dana, do 30.6.2021., na ime toga što je (tako je to Rimac aplicirao) zadnja 3 mjeseca testiranja zabremzala korona. Da bi onda rok bio produljen za još godinu dana, po istom obrazloženju, premda ono nije imalo smisla ni prvi put (barem ne za danih extra 9 mjeseci), pri čemu agencija ne traži nikakve dokaze ni argumente u prilog zahtjevu. Nota bene, zahtjevu podnesenom 22.7.2021., tri tjedna nakon isteka čak i produljenog roka do kojega je homologacija morala biti završena, što agenciju također ne smeta! Majke ti mile.
Ali zato HAMAG-BICRO baš tih dana (6.7.2021.) tvita infantilnu čestitku s porukom rastopljene ponosnosti na Rimca kao korisnika, uz zahvalnost "na sjajnoj promociji" i željenje uspjeha u novim radnim pobjedama ("na Vašem novom poslovnom putu"), sve s emođi zastavom i nizom crvenih uskličnika. Dobro ste čuli: to su naši nadzornici načina na koji Rimac troši javni novac.
Listopad 2021: na Indexu dan za danom (19.10. i 20.10.) izlaze dva članka koji su na neku foru ispušteni iz one arhive "Afere Robotaxi", premda se bave upravo njom. I to tako da postavljaju neugodna pitanja. Opa! Zašto "opa" kad to danas ne zvuči neobično? Pitajmo se: kad se prethodno toj oktobarskoj revoluciji moglo na Indexu pročitati ikakvo kritičko problematiziranje Mate Rimca? Pa... nikad dotad. A ni dugo potom opet ne: sjetimo se da predmetna arhiva ne bilježi takve članke sve do rujna '23 – ne uključivši ova dva, iz nekog razloga. Otkud da su se i zadesili?
Nekoliko dana ranije (11.10.2021.), Katarina Peović postavlja zastupničko pitanje ondašnjem ministru Ćoriću o probijenosti svih rokova za homologaciju Nevere i ponovnom produljenju. Ćorić, naravno, nije odgovorio ništa – nojevska politika, pravljenje blesavim. Odgovori na upit pristigli iz HAMAG-BICRO bili su pak prosto nesuvisli i kad ne bi bilo izvjesno da se radilo o jeftinom pokušaju izmotavanja i također obliku pravljenja blesavima, točno bi se mislilo da tamo rade oni koji se blesavima ni ne moraju praviti.
Op-op, netko nam je izgleda iznad zakona u ovoj zemlji. Summa summarum: Rimac s javnom lovom može raditi što, kad i kako hoće, može mu se bez objašnjenja i bez ikakvih reperkusija ne izvršavati preuzete obaveze s tim u vezi onako kako se običnom narodu ne oprašta ni ratu struje – država ga ništa neće pitati s obzirom na dodijeljena bespovratna sredstva, samo će mu ih trpati još i još. Ako tko drugi što i pita, bit će izignoriran.
Ali na to se ukazuje i s prigovorom isprsuje ni manje ni više nego Matija Babić! Prvo je jedan članak na Indexu prenio priču s opetovanim kašnjenjem i produljenjem roka za homologaciju (uz izjavu Peović). Onda je drugi članak donio skrinšat Babićevog fejsbuk statusa u kojem gazda šera onaj prvi članak, uz prateći komentar: "Ja volim Rimca i navijam za sve njegove tržišne priče. Ali kad kreće potrošnja javnog novca, kreću i pitanja. Nikome nikad ne treba dopustiti da postane tabu tema ni svetinja koju se ne propituje, ma koliko propitivanje bilo nepopularno, jer javnost obožava stvarati svete krave. Sve je otvoreno propitivanju, i za njihovo dobro, i za dobro iste te javnosti."
Članak odmah donosi i Rimčev odgovor (čuveno "kasnimo, jebiga"), ostavljen ispod Babićevog statusa. Sve se odigralo 18.10.2021., a ako ćemo preciznijom trivijom – unutar 45 minuta (prvi članak u 11:41, Babićev status u 11:47, Rimčeva replika u 12:03, članak s fejsbuk pripetavanjem Mate i Matije u 12:26).
I, da, 18.10.2021. došao je, tko bi rekao, dan prije 19.10.2021. i dva dana prije 20.10.2021. Koincidentnom redakcijskom politikom, na Indexu su se prihvatili baš tada kritičkog problematiziranja projekta robotaksija (a jedan od dva članka i još par Rimčevih mutnih narativa).
TEZE O SLJEPILU I PROGLEDALOSTI
Rujan 2023: Boris Postnikov adresira pitanje nagle progledalosti mejnstrim medijskih kohorti, koje su se svih ovih godina natjecale, skupa s klincima natjeranima po školama, u ispisivanju "školskih zadaća na temu 'Zašto volim Matu Rimca'" (Index pobjednik). "Priča o Mati Rimcu od početka je bila priča o onima koji tu priču pričaju, kao i o onome što pritom prešućuju." Fascinaciju produciranim wunderkindom su "pretvorili u idolatriju, a idolatriju u mjeru zdravog razuma: tko Matu Rimca ne obožava, tko mu se otvoreno ne divi i kome nisu zabavni njegovi Facebook statusi, taj je automatski razvrstan u društvo iracionalnih zavidnika i hejtera".
Otkud najednom disonantni tonovi i kritički glasovi s mnogih od baš tih mejnstrim mjesta? Postnikov objašnjenje pronalazi u nacrtu novog Zakona o medijima iz jula, kojim je HDZ zaoštrio "sukob dvije frakcije medijskog kapitala", tj. razdor među komercijalnim medijima, nagradivši javnim sredstvima one koji su mu poslušni (Jutarnji, Večernji...), a kaznivši one koji razotkrivaju korupcijske afere (Index, Telegram...). Što potonji onda predstavljaju kao udar na Medijske Slobode i Neovisno Novinarstvo (unutar tog ograničenog misaonog sklopa za koji je novinarstvo odmah Neovisno ukoliko je neovisno o Vladi i šatro Slobodno premda u službi kapitala i njegovih oglasa). I gle, gle, promjena od konsenzualne zborne pjesme Rimcu do podjele na one koji je pjevaju još uvijek i one koji su okrenuli ploču – ide istom linijom razdora.
Predmet u premisi onaj je porijekla prethodne višegodišnje unificiranosti u zbornoj pjesmi. Po kojoj osnovi onolika medijska alijansa u halabuci i hajpu, ekscesnoj količine pompe koju se javnosti na glavu izlijevalo još tamo od '11? Tko ih je sve tako nesmiljeno postrojio, u tako širokoj fronti?
Jedna od teza objašnjenje traži u novčanim tranšama, odnosno političkim pritiscima. Pa čak i u ključnoj ulozi Rimca seniora ispočetka, po obje osnove. Kada si kvalitetno umrežen i raspolažeš ovako ili onako akumuliranim kapitalom, onda se i "duša svijeta", rekao bi Paulo Coelho, uroti da ti se ostvare ambicije vječitog kampiranja pod svjetlima reflektora. Imaš za svoje kampanje puno kredita kod glavnih i odgovornih urednika mejnstrim štampe, koji imaju još više razloga da te obaspu panegiricima. A kad se stvar jednom zavrti, dalje se vrti i sama od sebe, možda i bez previše podmazivanja. Kad si osigurao masovnu podršku u javnosti – medijski konstruiranu, brendiranjem MateRimca™, "proizvodnjom pristanka" – onda to i političarima nešto znači, čak mimo neke pozadinske personalne umreženosti, pa svi ručicu dižu vješto, jen-dva, a sva ti se vrata otvaraju. Kome je od njih što se bore za glasove birača još sila da ispadne zaprekom za miljenika i grb nacije? Jer što je ako ne nacionalni grb netko tko je svaki dan u novinama? Preparirana "javnost" štuje Rimca – i, štoviše, fama o tome kako štuje je zaseban task na kojem se radi po redakcijama – i baš zato je godinama pljuvan kao zavidnik i hejter tko god se usudio zucnuti nešto blasfemično protiv Njegove Visosti, od Carića do Peović, s lijeve ili čak liberalne pozicije.
Ali to se i opet grana po liniji "sukoba dvije frakcije medijskog kapitala". Ako je ona poltronska podatna i na novac od prikrivenog oglašavanja i na političke direktive, telegrami i indexi bit će... samo na novac? Postoje međutim i teorije koje u njihovom slučaju, kao medija kojima se Rimac uklapa u ideološku poziciju i startup patriotizam, fenomen objašnjavaju čak ne toliko niti novcem koliko vlastitim interesom promocije svetržišne ideologije. Usluge prikrivenog oglašavanja kao zajednički interes u duplom marketingu: tu profitira MateRimac™, jer dobija promociju na stotu potenciju, a o istom trošku i libertarijanske medijske busije, kojima proizvodnja seksi spektakla dobro dođe kao prvorazredan instrument ideološke agende plus klikova o istom trošku. Možda u tom segmentu čak nitko nikome ništa ne plaća, samo (nevidljiva) ruka ruku mije? Ne bih rekao da je čisto do toga, no nema šanse da je bilo bez također i toga. Postnikov bi se čak priklonio takvim teorijama, jer Rimac nije baš Ivica Todorić iz najslavnijih dana, koji je neskriveno "držao šapu nad reklamnom industrijom i novinskom distribucijom, pa je novinarska ljubav prema njemu bila iznuđena. Ljubav prema Rimcu rodila se spontano, iz želje komercijalnih medija da ideologiji slobodnotržišne inovativnosti napokon nalijepe ljudski lik. Oni su postavili kut gledanja: mi smo dobili gledanje kulta."
FINGIRANJE PRINCIPIJELNOSTI
Unutar teze o nacrtu Zakona o medijima kao pravom razlogu progledalosti ostaje, međutim, otvorenim prostor fingiranja principijelnosti. Neće sigurno Index ili Telegram reći: ploču smo sad okrenuli zato što nam HDZ ne da pare, ili zato što nam više ne sjedaju pare iz samog MateRimca™, koji je u međuvremenu eskalirao u transparentnosti kao HDZ-ov partner u kronizmu. Reći će: samo malo, pa ono zakonsko rješenje naposljetku tek koincidira s ovim transparentnim potvrđivanjem Rimca kao HDZ-ovog crony liblinga svih crony liblinga! A naši kritički intonirani članci krenuli su tek od rujna, nakon ove potvrđenosti, i zbog nje, a ne zbog zakonskog rješenja iz jula!
Ne pričam napamet; tako baš i glasi, kad ga se destilira, narativ iza klizećeg starta u vlastite noge. "Rimac je dobio naš novac za robotaksije, naravno da očekujemo odgovore" – glasi naslov Vojkovićevog članka. "Rimac poduzetnik je jedno, Rimac koji koristi javni novac je drugo" – glasi jedan od podnaslova. "Mate Rimac je napravio ogromne stvari", čitamo u tekstu. "On i njegove firme unijele su više inovacija na području električnih automobila nego što bi većina ljudi napravila valjda u pet života." Itd., laude baš kao nekad, sve do dana "kada je Rimac, odnosno njegove firme, dobio javni novac – e onda su se stvari debelo promijenile". Tim činom, jer sad se radi o našem novcu, ono što radi postaje "stvar opravdanog interesa i javnosti i novinara", napose ako kasni s obećanim rokovima isporuke, a Rimac na sva pitanja "mora bez ljutnje, ali glasno i jasno, bez muljanja, odgovoriti".
Narativ koji praktički od riječi do riječi ponavlja gazdin status iz listopada '21 – o voljenju Rimca i navijanju za sve njegove tržišne priče, ali i pitanjima koja kreću s potrošnjom javnog novca.
Studeni 2023: "Nije tajna da se osobno divim Mati Rimcu na svemu što je postigao prije ovih robotaksija, svojim talentima i novcem investitora. No kad u direktnom dogovoru s Plenkovićem uzmeš 180 milijuna eura javnog novca, onda dolaziš pod povećalo. A ono što smo otkrili u tri mjeseca rada na ovoj priči nije dobro." Babić, predstavljajući Ćimićev članak, oživljava istu vlastitu poziciju od onomad kao da je jučer bila.
Sama činjenica da je na isti način nastupio i onda i sad ovjerava – reklo bi se na prvu – narativ o principijelnosti. Jer ako samo zato što HDZ zakinuo Index zakonskim rješenjem iz jula – kako onda objasniti da je Babić istovjetno odreagirao i dvije godine ranije?
Teorija iskrene principijelnosti: podržavali smo i reklamirali Rimca u najboljoj vjeri, dok je bio okej, ili barem dok se nije znalo da nije okej. Mijenjamo stavove ne kao cinični renegati, konvertiti, tezgaroši, nego u svjetlu novih spoznaja, zato što je došlo do "Afere Robotaxi", počevši s tim projektom i isplivavanjem informacija po kojima se pretvorio u aferu. I ono onda smo iskreno mislili kako smo i radili i ovo sad iskreno mislimo.
Kul. Naizgled štima teorija, kaj ne? A što sve ipak ne štima u njoj? Po kojim je sve točkama taj narativ čisti bulšit?
ZAŠTO JE BULŠIT: PRVA TOČKA
Prosinac 2023: osim što poznat kao prvi među kolumnistima s ovih prostora, Viktor Ivančić je u svojim esejima fenomenolog u formi meta-novinarstva. Izdvojit ću jedno samo mjesto iz zadnjeg takvog eseja: "kapitalizam i korupcija su nerazdvojni, jer kapitalizam jest korupcija".
Studeni 2021: u potaknutosti Babićevom javnom iznenađenošću & uvrijeđenošću Rimčevim kašnjenjem s isporukom obećanog za javni novac (premijerno izdanje, prvi put viđene nevolje u raju među njima dvojicom), napisao sam tekst "Posljednji protestant libertarijanske teologije". Puklo mu s Cvetojevićem i anđelima, Bakićem i Huićem, pa naposljetku i Mesijom samim! Od "male zajednice u Rimcu", vjerskim jezikom rečeno, ostade Babić sam u pustinji svoje gordosti. Ne želi se družiti s "uhjebiznismenima", "paraprivatnim sektorom". Dok oni teologiju opušteno, katolički, svjesni da ritualno prodaju priču o Slobodnom Tržištu samo da bi se bolje crony uvaljivali, Babić to zagriženo, zapjenjeno, uspaljenim fundamentalizmom. Radi pritisak da se mora luterijanski čistiti vjeru, okaljanu imanjem posla s državom.
Rimčev odgovor na Babićevu i Peovićkinu prozivku pisan je za potkapacitirane, samo oni bi to popušili. Standardan set manipulativnih fora, dok brsli o svemu osim o onome za što je pitan, uz omalovažavanje 52-milijunskog iznosa spornih javnih sredstava, nešto magle o k'o fol nemjerljivoj koristi za državu od projekta Nevere i busanja s figom u džepu kako će vratiti svaku kunu ako su "ikako oštetili državu (ili EU)" (pa zašto onda nije vratio, pri potvrđenosti da jesu i nemanju čime konkretnim demantirati precizne podastrtosti da jesu?). Ne zna se je li i kad Babić popušio, opet ljubav da cvate. Po svoj prilici je Mesiju i teže držati na ledu nego likove iz reda bučnih liferanata tariguza državi. Bilo kako bilo, nakon što je redovna promocija produljeno izostajala, na isti dan kad je objavljen moj tekst (10.11.2021.), eto opet i jednog članka na Indexu koji o Rimcu afirmativno (prenoseći njegov status u kojem potencira svoju genijalnost i heroizam). Flit? Ispade da se ja zaletio, pri dubokom puknuću između Mate i Matije kao centralnoj opservaciji na kojoj temeljim daljnji zaključke – kad, gle, na Indexu Matu opet jako puše i promoviraju! A i arhiva "Afere Robotaxi" ne sadrži nijedan više kritički intoniran članak sve do rujna '23.
No, zato rujan donosi povratak na točku na kojoj se nalazio 18.10.2021. – onu prozivke Rimca zbog crony grebatorstva. I nije manje promašena u tom svom protestanizmu nego što je bila i onda.
Pođimo od pretpostavke da Babić to odistinski, iskreno vjerujući u vlastitu principijelnost pri uvrijeđenosti Rimčevim kačenjem na proračun. Svejedno će se raditi o bulšitu. Naime, narativom samim, koji je bulšit po definiciji (neovisno radi li se o folu i pretvaranju ili je u nekoj usijanoj glavi iskreno mišljen). Budući da kapitalizam jest korupcija, svako će se inzistiranje na čistoći vjere, prodavanje priče o "pravom" kapitalizmu, ostvarivati kao dimna zavjesa u službi prikrivanja njegove prave prirode (neizbježno, sistemski plutokratske). Ideološka figa u džepu neoliberalizma nije ništa drugo nego korištenje folerskog jezika koji zaziva neokaljanu Slobodu Tržišta baš zato da bi se ono javno i društveno u to ime podvelo privatnim džepovima kroz crony aranžmane i namještanje javnih politika. Upravo je retorika slobodnotržišne čistoće trampolin za kronersko pogodovanje privatnom biznisu – i što je čistija, to dalje dobacuje prljavosti.
ZAŠTO JE BULŠIT: DRUGA TOČKA
Najkarikaturalniji i time najilustrativniji primjer retroaktivnog novinarstva u Hrvatskoj počeo je tako što Feral '03 otkriva da je general Gotovina prije ratne beatifikacije u Hrvatskoj krao dragulje po svijetu. Ali u svoje svece Hrvatska ne dira i otkriće je mrtvački prešućeno, nitko ni a ni b ni vau. Dvije godine kasnije Gotovina, međutim, pada u nemilost službenog Zagreba (Šeks: "locirati, identificirati, uhititi, transferirati"). Evo ti odmah "ekskluzivnog otkrića" Jutarnjeg lista o "dosad nepoznatoj presudi": Gotovina nekad krao dragulje po svijetu! Uvodničar je osjetio potrebu naglasiti kako je "čovjek zbog kojeg se Hrvatska ponovo nalazi pred međunarodnom izolacijom naprosto kriminalac", ali ne i da je sve skupa s faksimilima već objavljeno odavno u Feralu. "Otkriće" je, dabome, snažno odjeknulo u svojoj ekskluzivnosti: "vladajući i opozicijski prvaci javljali su se jadan za drugim", prisjeća se Viktor Ivančić, "da obznane kako 'o tome dosad nisu ništa znali', kako im je 'ovo prvi glas', kako su 'konsternirani i šokirani', kako se 'sada mijenja sve'".
Što je slučaj još pokazao? Da se "vrijednost činjenica uzima u obzir isključivo iz perspektive njihove političke i ideološke upotrebljivosti – pa one postaju validne za masovnu konzumaciju jedino kada ih vladajuća medijska mašina obilježi pečatom 'službeno', a u protivnome to nisu'".
Ćimićev članak donosi, doduše, nekakav izvorni istraživački doprinos u potvrdi da se u P3M dvije godine nisu makli s početka. No, time on ne potvrđuje ništa drugo nego ono na što su još u maju '21 upozoravali Marin Ivančić (9.5.), Lucijan Carić (23.5.) ili Boris Postnikov (29.5.): da se tu dodjeljuje zilijunska potpora u javnom novcu za jedan privatni biznis na temelju praznog obećanja, s dugom poviješću neispunjavanja spektakularnih najava i, gore, teškog muljanja oko toga, a sve bez jasnih reperkusija u slučaju neizvršenja, kao ni definicije i uvjetovanja javnog interesa u slučaju izvršenja. E, ali to su bili glasovi s margine, skupa s drugim glasovima s margine, onako kao i Feralov '03, a nisu se ni uklapali u ondašnji obzor političke i ideološke upotrebljivosti. Ali zato je sada tu Index, da nam dvije i pol godine kasnije, kada se klima solidno promijenila, jer se nije mogla ne promijeniti u svjetlu tvrdih činjenica, donosi na sva zvona jedan zakašnjeli angažman, jednu naknadnu istinu, jedno otkrivanje tople vode, u vidu turbo senzacionalne ekskluzive da se zaista radilo o prodaji magle. Ma nemoj reć? Dobro jutro, Kolumbo.
Otkud obraz za pravljenje velike buke kako evo vi sad raskrinkavate veliku prevaru? Za pući od smijeha.
Ili možda ovakvo pitanje: ako već ne izašavši bok uz bok prvoborcima iz maja '21, zašto Index barem u listopadu '21 – kada je dan za danom za Babićevom prozivkom krenuo čačkati po projektu robotaksija – nije kulturno naveo one koji su mjesecima prije već govorili o tome? Ali, ne, tada su i za Index, kao i za ostatak mejnstrim kohorti, bili u tome diskvalificirani, ridikulizirani, neuzimani za ozbiljno i ultimativno izignorirani, jer, kao što drugi Ivančić kaže, vrijednost činjenice u vladajućem medijskom kozmosu funkcija je momenta ideološko-političke klime.
Ali ima još jedna implikacija: aha, a ipak su bili svo vrijeme u pravu! Pa zašto onda na Indexu i ne kažu to baš tako – kad baš tako to i otkrivaju? Jer samo to je suštinski ta amerika koju je razvikana tromjesečna istraga ekskluzivno iznijela na uvid svekolikoj hrvatskoj javnosti. Taman onako kao i Jutarnji list nekada što je ekskluzivno otkrio svekolikoj hrvatskoj javnosti da je dvije godine ranije Feral otkrio da je Gotovina u prošlom životu bio lopovčina samo takva. Ali i prešutivši da je Feral, dakle, bio taj. Pa hajde, redakcijo Indexa, za ne biti poput redakcije Jutarnjeg '05: evo, dragi čitatelji, posipamo se pepelom – pokazalo se da su kolege koje smo godinama pljuvali kao "hejtere", "zavidne" i "luzere" ipak bile u pravu, ispričavamo se. Motiv mace koja skrušeno stiže na vratanca. Tek tada bi teorija principijelnosti u progledanju dobila na uvjerljivosti.
Promijenili ste viđenje u skladu s novim informacijama? Da novima! Haha, već se i za trbuh držim. Urnebesno.
U redu, okrenuli ploču niste zbog zakinutosti za pare, nego kroz honest promjenu stava – recimo da ćemo vjerovati. Ali izvucimo samo konzekvence: ako niste cinični tezgaroši, to znači da ste svo prethodno vrijeme bili autentične budale u pušenju Rimčevih priča. Implikaciju bi valjalo eksplicirati. Lijepo to samo tako i recite: bili smo nepojamne naivne budale, kao što su nas "hejteri" i upozoravali na vrijeme!
Ali taj film nećemo gledati. Zato što nisu, ne, naivne budale, već – govnari od zanata.
Govnari se prave da ne znaju da je od početka bilo vidljivo s mjeseca upravo zato da ne bi morali sami sebe retroaktivno imenovati govnarima kakvi jesu.
ZAŠTO JE BULŠIT: TREĆA TOČKA
Vojković: "Građani imaju potpuno pravo pitati – Mate, gdje su robotaksiji koje smo platili?!"
Nazvao bih to slijepom pjegom progledalosti. Skretanje poziva na odgovornost u krivi kanal – zašto nećemo imati robotaksije umjesto zašto nešto pametnije nemamo na ime podvale projekta robotaksija – lakmus je prividnog karaktera progledanja. U svojoj premisi i dalje nosi prvotnu prepariranost prethodnu progledanju.
Teorija principijelnosti proziran je bulšit time što isturuje tek neizvršavanje kao osnovu, ali, u prethodnom koraku, zapravo i samom redukcijom na "Aferu Robotaxi". Bijedno je i kukavno i manipulativno shvatiti da nešto s mitom o Rimcu nije u redu tek sad kad zilijuni za robotaksije, pa kao to je ta ključna nova informacija koju saznajemo. A što je sa svom onom lavinom informacija prethodno? Klimajuću glavu Tončice Čeljuske pred dugim nosem gosta u studiju niste bili u stanju provaliti? Kad se podastrlo sve o namještanju zemljišta u Kerestincu – pravili ste se toše. Što sa svim bezočnim muljanjima o prodaji bolida i vječnom vraćanju odgođene vrhunskosti u najavama drugih čudesa? Tko je htio, a novinar, imao je na raspolaganju sve potrebne informacije za prozreti maglu i prije 6 godina (kao Domagoj Mihaljević), u krajnjoj liniji i prije 12 (vonjalo je na bajanja i Dunning-Krugera još od too cool for school nastupne predstave). Samo je trebalo malo pratiti kontinuitet Matanovih nedosljednosti i skakanja si u usta – provaliti na vrijeme nije mogao samo onaj tko nije htio. Svjedoci prisutni da bi odsustvovali.
Index koji u rujnu '22 afirmativno i nekritički prenosi Rimčev status o podizanju kampusa "bez kune kredita ili EU fondova/poticaja" isti je onaj Index koji nas je u prosincu '18 sretno izvještavao o 30 milijuna € kredita EIB-a za Rimčeve planove o širenju kapaciteta u Svetoj Nedelji. Ali se zato danas silno čudi, dižući paniku, zilijunskoj crony sprezi s Plenkovićevom državom. Ma je li moguće da je naš libling zapravo HDZ-ov libling?
"Ne mogu se oteti utisku da upravo taj kontrast, naglašen pitanjem kada se piše, predstavlja ključnu dramu novinarstva našeg doba – je li ono obilježeno kritičkim stavom ili strvinarskim nagonom", kaže još Viktor Ivančić. "U osnovi se radi o načinu uronjenosti u današnjicu – da li se stvarnost sagledava kroz prednje staklo vozila ili u retrovizoru, naime: da li se upozorava na nailazeću ili na prohujalu opasnost."
Kad je trebalo kritički upozoravati na nailazeću opasnost, mejnstrim medijske kohorte su one koji su to i radili diskreditirale kao "hejtere", ali se zato sad isprsuju strvinarski u upozoravanju na prohujalost javnih zilijuna, bespovratno obršćenih.
U svom Dnevniku, Witold Gombrowicz prepričava scenu nabasanja na neku gospođu koja ga je smatrala klaunom, pa joj je do ušiju stiglo da se svjetski proslavio svojim knjigama. "Pozdravivši se, pogledala me s izvjesnim odobravanjem i rekla:
– No, no... čestitam... Uozbiljili ste!
Prokleta babo! A znači, ti nisi došla do zaključka da sam bio ozbiljan i u vrijeme kad si me smatrala napuhankom? Mislila si da sam ja tek od svojih trijumfa postao ozbiljan!"
Govnarske kohorte neće doći do zaključka da su "hejteri" svo vrijeme bili u pravu oko Mate-mita, nego će im biti potrebno napraviti face kao da je kobajagi tek od "Afere Robotaxi" počelo biti s MateRimcem™ nekih problema.
ZAŠTO JE BULŠIT: ČETVRTA TOČKA
Jasno da je pogrešno postulirano i samo pitanje je li se radilo o sposobnosti ili nesposobnosti provaljivanja mita iz nekog pušioničarstva. Radilo se o revnom uzimanju učešća u kreiranju mita. Nema smisla pitati spin doktore jesu li i kad su imali sve informacije za formirati stav. Nisu nikad ni bili u potrazi za stavom (u skladu s novim informacijama), već za spinom (u skladu s novim potrebama ideološko-političkog trenutka).
Najopsceniji trenutak čitave afere vjerojatno je onaj u kojem se Matija Babić određuje protiv pravljenja svete krave od Mate Rimca. Ne bi bilo bizarnije ni da Hasanbegović najednom počne grmiti protiv salonskog ustašovanja. "Javnost" je, reče, ta koja obožava stvarati svete krave (i eto njega da je upozori da to ne valja). A nisi, gazda, to bio baš konkretan ti tolike godine? Nakon bezbroja beatificirajućih hvalospjeva, marketinga koji već izlazi na uši, bezočne proizvodnje kulta i nedopuštanja ikome da zucne kritičku riječ o sv. Mati – Babić na kraju balade okrivi "javnost" za pravljenje od njega svete krave. Kakva crna apstrakcija "javnosti"!
Kad u Rimčevu maglu naposljetku, u pogodan čas, prst uperi Index sam, to se neće tek očitovati kao strvinarstvo zakašnjelog angažmana ("ima nečega duboko uznemirujućeg i odvratnog u blještavome snopu informacija koje osvjetljavaju svršeni čin", V.I.), već će se poseban sloj licemjerja i bulšita sastojati u nepromašivoj suodgovornosti Indexa samog za kreiranje onoga što sad proziva.
To što su se svi naši indexi i njihovi babići (ili obratno) pravili slijepi nije nimalo slučajno, pa čak ni čisto do standardnog žurnalističkog refleksa prisustvovanja da bi se odsustvovalo, nego u ovom slučaju odraz činjenice da direktni suučesnici u onome na što su danas otvorili sezonu lova. Besramno, zaista! Ako si godinama radio nesmiljenu kampanju Rimčeve magle, bio mu partner par ekselans u prodaji magle, ne možeš sada samo viknuti: gle, pa to je sve magla, drž'te lopova koji nam je prodaje!
Tim više što definicija magle kao prodavanog proizvoda niti nije puno šta drugo doli medijska kampanja. Bolidi su eto izlog za komponente, ali komponente su sidejob pri MatiRimcu™, tj. brendiranom imidžu kao onoj prvoj i pravoj robi na temelju koje se privlači javne i privatne zilijune (i postaje 3. najbogatiji budža regije). Ne da nema tih injekcija bez agitprop sekcije, nego je ona prva bez koje ih nema.
Što ćemo s tom začkoljicom? Što ako postavimo to na način – i nećemo biti u krivu – da se svo vrijeme nije radilo o prikrivenom oglašavanju Rimčevog proizvoda, već upravo o Babićevom proizvodu? O samoj Indexovoj beskrajnoj kampanji Rimca kao onome što Rimac nudi tržištu?
Da predložim redoslijed: ono što Registar afera danas tako žestoko i beskompromisno napada, kao svoju prvu stavku, kreacija je Matije Babića kao prvog, ostatka medijskih PR govnara kao sljedećih, samog Rimca u ulozi manekena tek nakon što se svi oni izredaju.
Bili su uvezani s njim u kolo, i to u sektoru proizvodnje ključne komponente (svog tog bulšita) – a sad kad bulšit više nije branjiv, onda šta: saznali su nove informacije?
Stara forma kenjaže je mrtva, živjela nova!
FAZA ODMAZDE
U fazama smjene gospodara, zakašnjelu i lažnu kritičnost našeg mejnstrim novinarstva spram pozicija moći opisala je La Fontaineova basna. "Pročulo se to među životinjama: sve sada postadoše jake njegovom slabošću, dolazile su do legla i osvećivale mu se. Konj bi ga ritnuo, vuk ugrizao, vol ubo... svi oni koji su šutjeli dok je bio na vlasti, svi koji nisu imali hrabrosti da mu se suprotstave, sada su likovali." Ali najveće poniženje bilo je kada "banu magarac, kukavica jedna, smutljivac i čankolizac, pođe i on da udari lava, on koji je pred njim puzao i kada ga nitko na to nije primoravao."
A opisao ju je i Ivančićev esej: iznenađuje "koliko okrutna znade biti odmazda bivših poslušnika", što sve "izlazi na vidjelo kada se konjušari i sobarice upuste u opanjkavanje mrtvog gospodara". Imajući u vidu "sve te neustrašive strasti koje ključaju u igrama na sigurnu kartu, može se na ovim prostorima govoriti o ozbiljnoj tradiciji odupiranja poredcima koji su izdahnuli. Malo tko umije tako odvažno i efektno šutnuti mrtvoga konja kao što to čine balkanski slobodari."
Teorija klečanja: idealan primjer žurnalista Hudelista koji se – s pomakom u fazi od par godina – javno tužio na Sanadera zbog toga što je morao raditi posao drugačije nego kako je smatrao profesionalnim i poštenim. Oglašava se zato da se pojada: bili su u redakciji Globusa žrtve Sanaderovog silovanja. To je ta vijest s kojom izlazi u javnost: kakav je samo zlotvor bio taj Sanader! Jeste vidjeli kako je to novinar pun kritičkog duha, a? Nije li fascinantno tako udobno nošenje s kognitivnom disonancom ugrađenom u vlastiti diskurs: jedino u što dirigirani profesionalac uspijeva uprti prstom u okviru spornog čina je to da je Sanader bio aktivna, a Globus pasivna strana. Mi smo guženi – zato smo žrtve (prodaje nam priču naguženi), a Sanader – on je guzio, on je dakle gad u priči. Aha, a možda mu se svejedno niste trebali benevolentno naguziti? Ali tim više onda opletoše po njemu iz svih oružja u momentu kad je sišao s vlasti! "Erupcija naknadnih istina sličila je prskanju gnojnog čira, oslobađanju goleme frustracije bivših članova posluge što se akumulirala tokom višegodišnje obaveze prešućivanja."
Napomenimo da Sanader nije pao zaslugom novinskih vijesti o kleptomaniji zbog koje će kasnije biti suđen. O njima se, dok su po globusima bili zabavljeni samosažaljevanjem svojih bolnih anusa, svo vrijeme moglo doznati, ali jedino u listovima s medijske margine (baš zato i izguranima na marginu): "te činjenice, provjereno, ostvaruju neznatni utjecaj na masovno stanje duha sve dok im vodeći medijski pogoni, sa svojom punom glomaznošću i nijemom ignorancijom, udaraju nevidljivi pečat s natpisom 'Nedozvoljeno korištenje'. Tajna dakle nije u samim činjenicama – pa niti u pukoj političkoj volji da one ne ugledaju svjetlo dana, da ostanu tajnima – već u kolektivnoj pozi zarobljene profesije i poruci vlasti koja se kroz tu pozu emitira."
Slično kao Sanader proveo se i Todorić, o kojemu desetljećima naši mejnstrim mediji – jer oglasima ih je upravo Todorić hranio – nisu smjeli ni pomisliti da prozbore koju kritičku. Ali nakon što je pao s trona nacionalnog koncerna, uslijedilo je hrabro vađenje mu crijeva do zadnjeg računa za maslac. "Retroaktivno novinarstvo slavodobitno je zabilo glogov kolac u grudi smaknutog patrona, ispostavljajući račun za decenije pokornosti." A dražesna je bila i scena iz rujna '18, kada se na Weekend Media Festivalu u Rovinju okupila krema hrvatskog mejnstrim žurnalizma da bistre naslovno pitanje: "Jesu li hrvatski mediji pomogli ili odmogli rješavanju slučaja Agrokor?" Zaključiše da su pomogli, nego šta, svojim neustrašivim novinarskim inzistiranjem, premda nije bilo lako. Nikoga da na licu mjesta priupita recimo novinarku Večernjaka Šunjergu zašto je svojedobno Agrokorovu akviziciju Mercatora proglašavala "kupoprodajnim ugovorom stoljeća"; ili njenog redakcijskog kolegu i voditelja N1 Hrstića zašto je učio naciju da je "jedan od hrvatskih problema to što je takvih poput Todorića jednostavno – premalo". Tek će Postnikov u Novostima postaviti pitanje zašto im je "Agrokor postao 'slučaj' tek nakon što koncern krahirao, a slučajno nije bio slučaj baš nijednom kroz prethodnih 25 godina".
Fall from grace slučaj MateRimca™ je, međutim, manje zanimljiv u dijelu s poltronskom, poslušničkom frakcijom medijskog kapitala. Jednom kad dođe do faze odmazde gospodaru (nije još, jer politička vlast i dalje diktira podršku za ortaštvo s Rimcem), ponovit će se u poznatom obličju, kao s Todorićem, ništa što nismo već vidjeli. Netipičnu varijaciju na temu predstavlja u dijelu s "neovisnim" komercijalnim medijima, koji su kult Rimca gradili ne po naredbi nego kombiniranjem slobodnotržišne ljubavi i interesa na prvi pogled. Kod njih je faza odmazde već nastupila, jer je pukla simbiotska veza. Ali to što se ne odvija kao osveta puzavaca gospodaru pred kojim su morali drhtati, nego kao bacanje u blato kulta koji se posvećivalo i koncelebriralo u službi neoliberalnog agitpropa, ne čini je ništa manje bijedničkim ritualom retroaktivnog novinarstva.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu