"Tito nije dopuštao da ga savjest zakoči i sputa"

Prilično je neobično da se nova knjiga o Titu – još jedna, koja se naslanja na cijelu planinu naslova koji se bave tom ličnošću – proda za samo dvadesetak dana, ali to se dogodilo s knjigom "Tito; povjerljivo i osobno" Borisa Rašete. Drugo izdanje, u izdanju Frakture, pred publikom će se naći krajem ovog mjeseca pa smo tim povodom porazgovarali s njenim autorom, novinarom 24 sata.

Većina ljudi pomislila bi, videći knjigu – "još jedan Tito". Čemu?

Bili bi u pravu da sam pisao još jednu političku povijest Josipa Broza. Ali nisam, niti mi je to bila  namjera. Motiviralo me nešto drugo. On je u Prvom svjetskom ratu dva puta bio ranjen, jednom je dobio potres mozga, od granate, dok ga je drugi put Čerkez probio kopljem. U bolnici je bio godinu dana, liječnici su ga otpisali. Onda je, godinu-dvije tumarao po Sibiru, sam samcat, "bez drage i druga, bez sestre i brata". Pio je kumis, fermentirano kobilje mlijeko, vukao se po Kirgistanu, spavao u aulima, pod zemljom, na minus četrdeset, dresirao sokolove, jahao konje, bježao po Sibiru od raznih vojski i od gazde Džaksanbajeva koji ga je htio vjenčati s jednom od svojih dvadesetak kćeri – pa se na kraju i oženio. Nakon povratka u Jugoslaviju, opet nevolja – završio je u Lepoglavi, žena mu se vratila u Rusiju a sin Žarko, četvrto njegovo dijete, prvo koje je preživjelo, postao je delinkvent, član bande Zlatni zub. Pa onda novi rat, nova propast braka s Hertom, novi bijeg od djeteta, pa tisuće mrtvih – za i protiv njega. E sad, ako to nije pakao, ako sve to nije dovoljno da čovjek oboli od PTSP-a, "Vijetnamskog sindroma" ili "partizanske bolesti", ili na koncu raka, onda ne znam što je – ali on je sve te užasno teške dionice prešao vedro, bez psihičkih poremećaja... A to je bilo tek prvo poluvrijeme. Ni drugo, od 1945. do smrti, nije bilo lakše. Ali i na zadnjoj slici iz Ljubljane, s Mišom i Žarkom, vidimo ga nasmiješena...

Nije baš bio dobar otac?

Nije. On je zapravo bio vjenčan s poviješću, vjeran samo jednoj, jedinoj – partiji. Sina Žarka se nakon rata htio službeno odreći, jer ga je sramotio. U tome ga je spriječio general Đurić, koji mu je savjetovao da sinu ipak proba dati više topline. Mlade supruge, Njemice Lucije, u Moskvi se pred organima NKVD i službeno odrekao. Ona je nakon dva mjeseca strijeljana. Zanimale su me te psihološke, biološke činjenice njegova života, njegova savjest, hrabrost, poniženja, iskušenja... Zbog postupka s Lucijom se dovijeka sramio, o tome je šutio, prvi ju je put spomenuo tek Josip Kopinič, polovicom osamdesetih. Ali Tito nije dopuštao da ga savjest zakoči i sputa. Još se njen leš nije ni ohladio, a on je u Parizu već zavodio Hertu Haas. Inače, Lucija ga je obožavala, na fotografiji je izbola oči Pelagiji, Titovoj prvoj ženi koju je zaveo kad je imala 14 godina. Kad je njegova ljubavnica Davorjanka Paunović umrla, on je odmah brzojavio Herti da mu se vrati, ali ona nije htjela. Titova je psihologija i nehotično opisana u Nazorovoj pjesmi "Titov naprijed". On sreće Avet -   "On jaše, sve to ne vidi, ne čuje" piše Nazor. "Kamo ga miso prenijela? U kom svijetu živi?" pita se pjesnik. To sam se i ja pitao, s Nazorom.

Ide iz pogibelji u pogibelj, i što radi? Nazor ovako pjeva: "Tito sa konja siđe, al' se ne okrenu. Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata; U prah je smrvi i u žvale baci; Nemani onoj, kliknu: “Naprijed! Naprijed!“ On je gledao samo naprijed - taj nije imao retrovizor. Zapravo sam htio napisati self help knjigu, jer je taj život primjer logoterapije, popularne metode Viktora Frankla, koji je preživio Auschwitz jer ga je na životu držala ideja da dovrši knjigu koju je započeo prije rata. Onda je shvatio da čovjeka na životu drži smisao, ideja, utopija. Tito je imao svoje utopije i zato je živio radosno, kako je govorio Dedijeru, premda nama običnim ljudima njegov život nalikuje na robiju. Ako je i bila robija, bila je to vrlo radosna robija. On je osjećao eros politike, poziv politike, beruf. Bio je monoman svoje ideje, a ta stvar, kad se udruži s energijom, anbicijom i talentom, vodi do neba.

Automobil s kojim se Tito vozio po Beogradu 1941. godine

Što je novo u ovoj knjizi?

Nov je pristup. Danas imamo stotine tisuća stranica i stotine sati video materijala o Titu. Sad su nam poznate priče Herte Haas, koju je intervjuirala Mira Šuvar, pa Jovanke Broz, iscurili su dijelovi Kočinih i Rankovićevih dnevnika, svi su Titovi bliski suradnici objavili sjećanja na njega, pa sam se ja popeo na ramena svih tih ljudi – odakle je pucao divan pogled na ono što nitko nije obrađivao; bilo je dosad mnoštvo prikaza Titova privatnog života, uglavnom nepouzdanih i senzacionalistički obojenih, političkih je biografija bilo puno, i bile su bolje, afirmativne ili negativne, ali ja sam stvarno probao napraviti psihološku anamnezu, portret, zdravstveni karton vodeći čovjeka iz jedne "granične situacije" u drugu, mjereći mu puls, krvni tlak, otkucaje srca, radeći rendgensku sliku duše, ako ju je imao, u što neki sumnjaju...

I danas mnogi ljudi ne vjeruju da je Tito Josip Broz i da su nam zli Rusi podmetnuli nekog špijuna, bit će aristokrata...?

Taj vrlo popularan mit proizlazi iz posve nemoguće Titove biografije i njegove zvjezdane karijere.  Ljudi kažu, kako bi kmet iz Kumrovca vladao svim tim vještinama? Ali, pogledajmo izbliza tog kmeta. Već do 1914. Josip Broz zna raditi bravariju, tokariti, popravljati mlinove, održavati dizelske i benzinske strojeve, voziti i popravljati automobile – bio je probni vozač u Daimleru - zna  popravljati bicikle i vršalice, plesati valcer, možda i kadrilu, hrvati grčkim stilom, mačevati, zanima ga gluma, on čita, uči, vježba, uči njemački i češki. On od malih nogu želi nadrasti sve zadanosti u kojima je ponikao, kaže Đilas. Mladić ide na tečajeve plesa, radoznao je, marljiv. Kad su ga kao sindikalca u Kraljevici uhapsili, on ima zlatni sat ali i pedeset knjiga u kućnoj knjižnici. Uzmimo analogan primjer zanatlije iz današnjice – recimo, Čermaka. Ako taj ima 20 knjiga u kući, dam glavu, a Tito 1952, opkoljen od Rusa, čita Pearl Buck, Julesa Vernea, Maupassanta – i sa 59 godina uči engleski. Godinu dana kasnije on je kod engleske kraljice i tu počinje divno prijateljstvo dvoje ljudi čiji su sprovodi bili najveći u XX i XXI stoljeću! Ona dolazi s vrha svijeta, a on s dna!?

Miroslav Krleža ispričao je zanimljivu anegdotu koja dobro pokazuje kako se sjajno snalazio u vrlo nemilosrdnom, snobovskom društvu visoke engleske aristrokracije. Churchill se ne zaboravimo, rodio u kući sa 300 soba, a Tito u potleušici u Kumrovcu.

“Za stolom sjedi maršal partizanske vojske u uniformi od najslabijeg platna, tako reći vreće”, opisuje Krleža Čengiću susret Tita s Churchillom. “U srebrnoj zdjeli nose poznate lordovske cigare, svaka zamotana u poseban celofan koji valja skinuti, a onda na gornjem kraju izvući slamku i zapaliti cigaru. Tito je jednim zamahom skinuo omotni papir, udario prstom u prednji dio cigare, izvukao slamku i o svijeću zapalio slamku, a slamkom cigaru. To je sitnica, jedna epizoda, ali kod ovakvih stvari sve to nije beznačajno. Naduvena su gospoda mislila da imaju pred sobom primitivca koga treba i na sitnim stvarima podsjećati da nije dorastao društvu s kojim sjedi...”

Nije nimalo neobično da se Tito tokom ilegalne karijere upadljivo često znao predstavljati kao inženjer. Uostalom  - u njegovu odijelu, i s njegovim spomeničkim izgledom, licem koje se čini klesanim u kamenu, tko bi mu povjerovao da je bravar? Odmah bi ga uhapsili.

Kakav je on čovjek? To je ako se ne varam središnje pitanje knjige.

On je narcisoidan. Ambiciozan do krajnjih granica, ali duboko svjestan da je predstavnik kolektiva. On se poistovjećuje s narodom. Lukav je. Nije sadist ni paranoik, ali je oprezan, "budan" kako kažu komunisti, spreman primijeniti silu ako drukčije ne ide. Ipak, on više voli da ga ljudi vole nego da ga se boje. U Lepoglavu ga je poslao dr. Svetozar Tomić, koji je koju godinu ranije Čarugu, kao tužitelj, poslao na ahiret, dao ga je objesiti. Tito je Tomiću nakon rata povećao penziju kad mu se Krleža požalio da je Tomić bolestan. Amnestirao je upravnika kaznionice u Mariboru, a žandara Anzulovića, koji ga je uhapsio 1928. nije dao spominjati u Bulajićevim memoarima, da ne nanesu štetu njegovu sinu, sportskom novinaru, legendarnom Zuli Anzuloviću. Tužitelj iz Bombaškog procesa pod Titom je imao dobru penziju – jedini koji je s njim bio na sudu a loše je prošao, bio je njegov odvjetnik, čuveni dr Ivo Politeo, najveći jugoslavenski advokat, koji je branio i Stepinca.

Tito je zapravo bio vjenčan s poviješću, vjeran samo jednoj, jedinoj – partiji. Sina Žarka se nakon rata htio službeno odreći, jer ga je sramotio. Mlade supruge, Njemice Lucije, u Moskvi se pred organima NKVD i službeno odrekao. Ona je nakon dva mjeseca strijeljana. Zanimale su me te psihološke, biološke činjenice njegova života, njegova savjest, hrabrost, poniženja, iskušenja..., kaže Rašeta uz Titov spomenik na Dedinju

Psihopatografija nije ustanovila ni jedan duševni poremećaj kod Tita; on nije paranoik, nema bipolarni poremećaj, nje shizoidan, veseo je, vedre naravi, šaljiv, otporan na udarce, ne uživa u patnjama… Teško je naći takve realiste, koje patnja nije izobličila; on je do kraja života održao veseli osmijeh čovjeka koji se raduje životu. Ali ne bismo smjeli zaključiti da je bio osjećajan – Jovo Kapičić misli, možda preoštro, da Tito "nije imao emocija". Mislim da ne možete vladati tako velikim entitetima, a naročito ne u tako turbulentnim okolnostima, i nositi srce na dlanu. Saint Just, kojega rado citiram jer je bio poslovođa povijesti, mladi genij koji je kralju pisao optužnicu, kazao je da "nema nevinog kraljevanja" – vladaš li, moraš raditi i zlodjela, ili zločine.

Je li bio cinker u Moskvi, za vrijeme Velike čistke?

Tito tamo piše karakteristike drugova. Njih devet. Od tih devet, sedam je mrtvo –i on to, poslovično dobro obaviješten, sa Kopiničem i Karaivanovim na usluzi – sigurno zna. Što da napiše za njih? Da su bili sveci? Uz to bi mogao napisati i testament. Dvojica su živi, ali nema nikakvog razloga vjerovati da im je Titovo pismeno presudilo. Na onaj ih je svijet Staljin otpravio oko tri stotine, a ni jednom Broz nije pisao karakteristiku. Tito, nadalje, nikoga ne žigoše kao „trockista“, a Petko Miletić i neki Bugari, sa jednim osječkim folksdojčerom, njega opisuju kao trockista. Oni su ipak sveci, a on je zločinac? U njegovu slučaju vidimo da se i s optužbom za „trockizam“ koju on nikome nije prišio (ili ju je prišio jednome) može preživjeti. Kako bi autori napada na Tita pisali karakteristike, da su bili u Moskvi? Herojski? Ispisali bi prijedloge za beatifikaciju? Među komunistima 30-ih nema heroja; oni koji su izazivali sudbinu, završili su u crnoj zemlji. Komunist mora pognuti glavu pred autoritetom partije, što god ona rekla. Jedan komunist, koji je uvrijedio domaćine iz neke sovjetske republike ismijavajući kozje meso, na Kardeljevu užasnutu opomenu (što ti je? Pospi se s pepelom, ostat ćeš bez glave) odmah kaže: „Ja ću, drugovi, jesti i govna ako treba a ne kozletinu….“

Ipak, Tito piše na kraju jednog saslušanja "ako sam što zaboravio, recite mi pa ću naknadno kazati"?

Da, bio je poslušan ali je imao granice. Naravno, nema veličine bez pizdunstva, ili kako bi rekao Lord Acton, veliki ljudi su loši ljudi. Ali i tu treba imati na umu gradaciju. Nisu svi jednako loši.
Partija traži bezuvjetnu, slijepu poslušnost, ona traži Vjeru, žrtvu, spremnost na odricanje. Tko god je preživio tu školu, moskovske čistke 30-ih, zna sve – njemu ne treba nikakve dodatne naobrazbe, fakulteta, doktorata, on je doktorirao u školi života, u njenom najtežem odsjeku, Kominterni. Tito je, naravno, pred Kominternom mali – ali Đilas piše kako je negdje u Crnoj Gori poveo odred u sukob sa četnicima, iako je bio Vrhovni komandant. Ne zaboravimo da je u Prvom svjetskom ratu dobio jedno, a možda i dva odlikovanja – za hrabrost. Jednom je zarobio desetak Rusa, sam, a drugi put s vodom njih osamdeset – a za svaku pušku dobio je i novčanu nagradu.

Kažete da se Tito "brendirao" već na Bombaškom procesu, i to pojačao kasnije, "belim odelom?" To je posve atipično za jednog komunista, ako ga usporedimo sa Maom ili Staljinom?

Mislim da je bijelim odijelom kopirao Churchilla, koji je Tita prvi put primio u takvoj opravi dok je Tito bio u teškoj ruskoj čoji, usred ljeta. Milovan Đilas misli da je Tito bio dobar komunistički državnik u onoj mjeri u kojoj nije bio komunist. Bonvivant, dendi, bonkulović, čovjek sklon lijepom životu, lijepim ženama, jelu, piću, viskiju, cigarama. Hm, ali -  što u tome ima krivo? Nije li upravo to ideal očovječenog čovjeka, kakvog su na umu imali Marx, Engels i ostali klasici ljevice? Nije li činjenica da su se drugi komunistički lideri držali samostanske, pustinjačke askeze – Staljin, Mao, Deng – bila zapravo izdaja komunizma, ispod koje je prošvercan kršćanski ideal mučenika za spas čovječanstva? Isusa, svetog Franje? I njihovih sljedbenika? U asketskom idealu realnog komunizma više je Dostojevskog, njegove ljubavi prema patnji, poniženima i uvrijeđenima, njegove ortodoksne mistike negoli ortodoksije utemeljitelja Ideje. Čovjek koji pati, smrzava se i gladuje, čovjek koji nosi skromne dolamice, rubaške i radničke kombinezone, užasnuo bi Marxa, kada bi mu netko rekao da je to ideal čovjeka kakvoga treba iznjedriti njegov pokret, originalno zamišljen kao sustav u kojemu je „slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet slobodnog, nesmetanog razvoja svih“. Tito je formiran u Austro-Ugarskoj, u blještavom svijetu operete (nastupao je u Veseloj udovici i Jesenjim manevrima), u Beču, u Novom Mestu, u sisačkim i bečkim kavanama a ne u sjemeništima Gruzije... Ipak, odmah nakon rata, sve do 1953, bio je vrlo surov. Boško Šiljegović svjedoči da je osobno povećavao kazne za Goli Otok sa dvije ili tri godine na deset ili dvanaest. Prvi je i htio ukiniti Goli otok, ali su Kardelj i Đilas bili protiv. No na pitanje je li znao što se tamo događa, najbolji je odgovor dala Jovanka – "normalno da je znao". Znao je sigurno i za Bleiburg, ali to nije išlo pod njegovim potpisom – Koča je poludio kad je na Brijunima, kao potpredsjednik, shvatio da Tito potpisuje samo pomilovanja, a on smrtne kazne...

Tito, kaže Đilas, ne voli i ne zna lagati, a kad laže, to se na njemu odmah vidi?

Brozu je jasno da politika nije mjesto na kojemu se srce nosi na dlanu: govor pred nekim forumom znači jedno a stvarno mišljenje nešto sasvim drugo, Tito iz 1950-ih odbacio bi Tita iz 1936 kao trockista; ali on je svoj kritički stav vješto maskirao - nije ga izricao ni pred kim, kako se čini ni pred suprugom Hertom. "Pričao mi je sve najljepše o Rusiji" rekla je Herta, i sigurno je bilo tako a Titu je nakon posjeta Uralu sve o Rusiji bilo jasno. No ženi nije htio reći: bio je budan, iako je spavao s njom. Ljubav danas jest, sutra nije: već prije toga on je pisao izvještaje Staljinovim isljednicima o svoje dvije žene, kao i one o njemu, i svaka suvišna riječ, svako brbljanje mogla je značiti smrtnu presudu. "Ja sam"  napisao je Kominterni 1938. "odan samo Partiji" i to je uistinu bila jedina njegova prava, istinska ljubav izvor moći, eliksir života. Je li možda naknadno, iz poststaljinske perspektive, postao svjestan staljinskih "grešaka" (zločina) koje je i sam vatreno zagovarao? On je to znao ali je smatrao da za revoluciju mnoge glave, pa i nevine moraju pasti - po mogućnosti, ne i njegova. Nju je čuvao, i sačuvao, od kotrljanja. To može pripisati velikoj lukavosti, spretnosti, nevjerovanju ljudima. Nakon rata je za jugoslavenske komuniste koje je Staljin ubio rekao – "trebalo im je dati po glavi ali ne im i skinuti glavu".

Kakav je bio kao političar?

Krleža kaže da je Tito bio diktator koji je vladao demokratski – i to je doista čudo, makar je oskimoron. On je za svaku svoju odluku, micanje važnih ljudi, lobirao od jutra do mraka, zvao telefonom, nagovarao drugove na svoju stranu. Nije to bilo "ti – to", "ti to", kako smo mislili kad smo ga kao mali zamišljalo kao nekog crvenog princa.  U masi jezivih situacija, vrlo su rijetke one u kojima Tito galami. Takva su sjećanja Jove Kapičića nakon velikog poraza kod Pljevalja, Tito je vladao više karizmom, lukavošću, znanjem i autoritetom, nego silom. Njegov autoritet osporavaju, od 1938 do smrti, samo rijetki komunisti - Vlado Dapčevič, Labud Kusovac, Ivo Marić, Žika Pavlović, Arso Jovanović. Savka ne, Tripalo ne, Koča ne, Tuđman ne, naročito ne Đilas, najteža žrtva među njima sa 9 godina robije, koji u godini Titova odlaska o njemu piše nešto što je trebao biti pamflet - ne treba potcijeniti Đilasove veze s CIA-om - ali je ispao sonet, skoro ljubavna balada. Đilas je do kraja života bio udivljen svojim komandantom, kao i odbačeni Koča, koji mu je spasio život na Sutjesci - "Tito je kondotjer, kao i ja... samo veći". Snaga Titova autoriteta proizlazi iz njegova herojskog života, mačka bi potrošila svih devet života da je prošla kamo je on prošao, ali Broz je preživio. I ona, ta snaga, proizlazi iz goleme energije, strašne ambicije i željezne volje. On je gubio mnoge bitke ali je dobio sve ratove, uključujući i najveći, umro je u krevetu ovjenčan slavom i ljubavlju naroda, čije je zajedništvo utjelovio, čijom se snagom napajao, i koji u času njegove smrti jasno nazirao tragediju koja nam se kasnije i dogodila. Lijepo je on rekao Koči, Kočo, nemoj imati iluzija, kad skinu moju sliku, objesit će kraljeve, Pavelićeve, Dražine...

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu