Torre: Američki farmaceuti egzistencijalnu patnju proglasili su oštećenjem mozga da bi nam propisali Prozac

"Sve što posljednjih trideset godina psihijatri rade – masovno i nekritično kljukanje pacijenata psihofarmacima izazivajući planetarnu epidemiju i ovisnost – ne pali, ljudi nisu zdraviji, ne pate manje, a izaziva pogubne posljedice i za pojedinca i društvo. Kad bismo većinu njih skinuli s terapije, gotovo da se ništa ne bi dogodilo, osim gubitaka u blagajnama farmaceutskih tvrtki."

Tu je radikalnu tezu najprije u novinskom feljtonu, potom i u svojoj knjizi Prava istina o psihijatriji potanko elaborirao doktor Robert Torre, psihijatar s višegodišnjim iskustvom. Knjiga je učas dobila status subverzivnog hita koji razotkriva mračnu stranu iz psihijatrijskih ordinacija.

Torre tvrdi da se normalni proglašavaju bolesnima pod diktatom farmaceutske industrije i prognozira poraz psihijatrijske struke: povratak pacijenata u zagrljaj grupa samopomoći, u kojemu će se oporavljati mimo i pokraj struke, pa čak i protiv psihijatrije. Time ona sebi pripisuje sudbinu Leta iznad kukavičjeg gnijezda, drugorazredne službe čija se intervencija traži tek kada treba bolnički internirati osobe s patnjom, kad one postanu preteške za sebe, obitelj i matičnu zajednicu.

Kad je Torre hrabro progovorio, nastala je strka: struka je zbila redove, sazvala prijeki sud… No, brzo su shvatili, kako Torre duhovito primjećuje, "da imaju posla s luđakom koji zadnju sekundu utrčava gol u utakmicu" ili prevedeno na suvremeni jezik klijentelista – da nema karijerističku ambiciju svrgavanja s vlasti, pa su se povukli. Činjenica da je Prava istina o psihijatriji natopljena kritikom psihijatrijske struke i demitologizira moć i znanje psihijatara, ali u tim stranicama razotkrivanja lako je pročitati i istinsku brigu za profesiju onako kako to rade ljudi kojima je stalo, pa i po cijenu toga da riskiraju epitet izdajica.

Što je prava istina o psihijatriji i na temelju čega tvrdite da su farmaceutske tvrtke kolonizirale mentalno zdravlje nacije?

Moja je teza da je psihijatrijska struka pretpovijesna, da još nije došla k sebi, povijesno, hegelovski, a kako stvari stoje, i neće tako skoro. Unatoč gotovo dva stoljeća duge povijesti, psihijatrija još nije uspjela definirati svoje temeljne pojmove: što su psihički poremećaji, koliko ih ima, kako nastaju i kako nestaju. Posljednja faza razvoja psihijatrije počela je 1980-ih, odnosno lansiranjem na tržište antidepresiva nove generacije Prozaca, što je marketinški pretenciozno nazvano drugom psihofarmakološkom revolucijom. Od tada počinje umišljaj da je psihijatrija završila svoj biopsihosocijalni model i da će postati znanost, kao i svaka druga medicinska grana, te da su psihički poremećaji kao svaka druga bolest i da ćemo i mi sami postati ono čemu težimo: doktori kao svaki drugi. Zbog naših frustracija kroz povijest da to nismo, moja je struka lako povjerovala u tu novu mantru i napravila dijagnostički priručnik u kojemu je došlo do radikalnog povećanja kategorija psihičkih poremećaja. Kao, postali smo znanost, a zapravo smo pseudoznanost.

I po toj kategorizaciji mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti, nego i obaveza pojedinca da realizira svoje maksimume – oni koji to nisu kadri, zaslužuju dijagnozu…

Na žalost, te kategorije nisu dobivene krvavim istraživačkim radom, kao na drugim poljima medicine gdje se znanstvenici bore za dokazivanje bolesti i onaj tko otkrije novu kategoriju momentalnu dobiva Nobelovu nagradu. Stotinjak novih kategorija, konkretno 83 "novootkrivena" psihijatrijska poremećaja, uvedeno je na mah, dijagnoze su više izmišljene negoli otkrivene zahvaljujući demokratskim glasanjem stručnog tijela Američke psihijatrijske asocijacije – a to je Vatikan naše struke koji okuplja 40.000 članova, glavna planetarna zvijezda koja odlučuje tko jest, a tko nije bolestan, i bira Papu i piše Bibliju. Ta psihijatrijska Biblija odlučuje da su psihički poremećaji bolesti mozga temeljeni u neurobiokemijskom disbalansu koji se otklanjanju psihofarmacima. Psihijatrija se transformira u kliničku neuroznanost biologijske psihijatrije, a psihijatri u psihofarmakologe. Farmaceutske tvrtke u sprezi s uglednim kliničarima financiraju masovnu indoktrinaciju stručne i opće zainteresirane javnosti s uvjerenjima da svaki oblik psihičke patnje ima svoj ekvivalent u neurobiokemijskom imbalansu koji je lako otklonjiv novim generacijama psihofarmaka. Time počinje proces medikalizacije egzistencijalne patnje i u pučanstvo se upucava očekivanje da se ona može otkloniti medikamentima.

Tezom o poremećaju mozga utrt je put za novu stigmatizaciju pacijenata; jer ona implicira nepredvidljivost i nemoć pacijenta da išta u svojem životu promijeni. Ta teza, osim što je nedokazana, jako paralizira ljude u razumijevanju sebe i svijeta; ako moja trenutna tugaljivost nije rezultat mojih pogrešnih egzistencijalnih izbora nego nekog neurokemijskog disbalansa, onda sam prema tome nemoćan – počinjem sebe razumijevati kao pokvareni biokompjuter.

I tako je farmako-marketing stvorio epidemiju uzimanja psihofarmaka?

Da, preko noći. Odjednom je u polje mentalnog zdravlja ušao i velik broj normalnih ljudi, nova kategorizacija izazvala je hiperinflaciju psihijatrizacije normalnosti. Proširenjem kategorija i snižavanjem praga za one koji imaju poremećaj, odjednom u ravan psihijatrijskih poremećaja ulazi značajan udio osoba, praktički više od trećine odraslog pučanstva postaje psihijatrizirano. Posljedica je eksponencijalna porast potrošnje psihofarmaka, ali i višestruki porast pojavnosti poremećaja i porast psihijatrijske invalidnosti među pučanstvom. U Dijagnostičko-statističkom priručniku popisano je 312 poremećaja; a više od 200 poremećaja ustanovljeno je u posljednjih 60-tak godina. Da je psihijatrija kao struka koja se bavi različitim oblicima duševne patnje napravila tako epohalne iskorake i da je zaista otkrila dvjestotinjak novih psihopatoloških entiteta, došlo bi do radikalno dubljeg razumijevanja čovjeka.

Tvrdite da su se neugodne, teške, ali neizbježne životne faze, počele tretirati kao nenormalne koje treba liječiti…

Sigurno je da su farmaceutske tvrtke bile glavni pogonski motor da se normalno proglasi psihopatološkim, a normalni bolesnima radi proširenja tržišta za svoje farmake. To su tvrtke čiji je budžet veći od budžeta naše državice, s ozbiljnim marketinškim stručnjacima koji pojedu nas 400-tinjak, koliko nas ima, za doručak. U psihijatriji je bilo raznih trendova: primjerice, potkraj 19. stoljeća trend neurastenije među građanstvom Europe i SAD-a, pa doba anksioznosti, sukoba, tjeskobe koju su afirmirali egzistencijalisti, ali oni bi došli i prošli… No, 1980-ih se prvi put dogodio trend koji je pratilo masovno uzimanje psihofarmaka, i to ljudi koji ih ne bi trebali konzumirati. Normalnost je počela podrazumijevati ne samo odsustvo poremećaja nego i samih predznakova poremećaja. Upravo u toj, do jučer "sivoj zoni", između normalnog i "patološkog" psihijatrija je počela otkrivati nove bolesti koje valja otklanjati psihofarmacima. Psihopatološkima su se počela proglašavati stanja i ponašanja koja su još jučer bila tolerirana kao blaža odstupanja od uobičajenoga. Rastezljivost granice normalnog i psihopatološkog učinila je psihijatriju podložnom manipulativnom utjecaju farmaceutskih tvrtki. Tako su psihički poremećaji postali najčešći zdravstveni poremećaji pa svaka treća osoba tijekom života ispunjava kriterije za barem jedan od inih poremećaja.  

Koja su to normalna stanja koja ne bi trebalo psihijatrizirati?

Ma dobro, mi još uvijek ne hapsimo ljude po selima, nego nam sami dolaze. Evo tipične socijalno konfliktne situacije: Biserka je tužna jer se Božo napio i digao ruku na nju. To bi mogli rješavati socijalni radnici i policija obiteljskim terapijama, ali mi živimo u vremenu u kojemu se slučaj Biserke i Bože medikalizira i endokrinizira. Nju proglašavamo depresivnom, a njega alkoholičarom. Nedavanje lijeka kao lijek izbora je rijetka iznimka u psihijatriji. Imamo naše kataloge, nama više nije nužno razumijevanje osoba nego što ćemo im dati s tog popisa – kao neki jelovnik, pa ako je pet od deset kriterija zadovoljeno kroz šest mjeseci, onda je dijagnoza neki poremećaj. Stari su psihijatri još razmišljali o međusobnoj povezanosti tih simptoma, o logici koja ih proizvodi, a mi smo sad sve zaravnali, zaglupili se i ne tražimo uzrok. Mi ne razumijemo osobe koje traže pomoć od nas, niti nam to treba, to nam čak i smeta.

Za ludu je tu nalaz filozofa egzistencije, koji su inzistirali da je glas savjesti koji nas kroz samoću tjeskobe zove da budemo sami sobom, da budemo svoji, ili da naprosto budemo, strukturni suštinski neotklonjivi egzistencijal čovjeka. Jer, znanost može napredovati, društva se mogu usavršavati, ali svaki čovjek ima se pitati o sebi baš kao i prvi čovjek i tuđa pamet mu tu ne uzmaže. Štoviše, nitko ne smije biti drugim umjesto drugoga, dati mu odgovore umjesto njegovih pitanja, a nelagodnu tjeskobu tih pitanja čovjeku nitko ne smije uzeti jer time uzima srce njegove ljudskosti.

Što pokazuje računica, koliko je Prozaca prodano?

Godinu dana prije te "Farmakološke revolucije", odnosno 1986. godine, prodaja antidepresiva i antipsihotika u SAD-a iznosila je oko 500 milijuna dolara, a 2004. potrošeno je 20 milijardi dolara. Kako je došlo do ovog četrdeseterostrukog povećanja profita na psihofarmacima, tko pojede te silne lijekove, jesu li kolege iz osamdesetih bili toliko neizobraženi i glupi da nisu bili u stanju dijagnosticirati neke poremećaje, a mi smo toliko superiorniji da ih znamo otkriti i liječiti Prozacom? Što će se na kraju dogoditi s moždanim funkcioniranjem milijuna ljudi koji su uključeni u jedinstveni planetarni povijesni eksperiment masovnog liječenja psihofarmacima?

Možete ga i ne propisati…

Sami smo svojom naivnošću kumovali novom ekstremizmu koji je zdušno potpaljivala farmaceutska industrija. A dogodile su se i tektonske promjene u društvu koje su im išle na ruku – konzumeristički orijentiranom građaninu prestaje biti dobro, ne podnosi više lako krizna stanja i sam traži psihijatra jer hoće da mu je stalno i uvijek dobro. Kad se "potroši" to tržište, traži se novo – djeca, starci, pa onda preventivno liječenje potencijalno rizičnih… Pa kad se pohara Zapad, napada se "region", zemlje bivšeg Istočnog bloka, a sad kreće i prodor prema Trećem svijetu… I nerazvijeni koji su dosad bili sačuvani bilježe porast psihičkih poremećaja. Prema nekim istraživanjima, imali su veću stopu mentalnog zdravlja od razvijenih, ozbiljna istraživanja pokazala su da osobe koje boluju od shizofrenije u 12, 13 zemalja svijeta, u Ugandi, Nigeriji i Indiji imaju veću vjerojatnost za bolju socijalnu adaptaciju nego shizofrene osobe u New Yorku.

Kakva su vaša konkretna iskustva u praksi s propisivanjem Prozaca?

Znao sam da je znanost malih naroda korumpirana i da su sva istraživanja rubna te ne mogu biti ozbiljna i nezavisna kad se rade na premalom uzorku, a ispada da je znanost velikih naroda i država u još većoj mjeri korumpirana. Inozemna literatura je podijeljena: jedni tvrde da štete, drugi da koriste… Meni su veliko razočaranje, oni djeluju po principu svete vode, nit' smrde nit' mirišu. Skloniji sam psihofarmacima koji djeluju kao citostatici, napalm-bomba, jer zaista postoje situacije velike nepodnošljive patnje koju treba smanjiti – stišati ton koji krči i zatamniti sliku. Ali, ljudi bi toga trebali biti svjesni: da su lijekovi samo privremeno nužno zlo.

Rekli ste da je porazno stanje vladavine biologijske psihijatrije postalo vidljivo tek kada je nesreća već napravljena. Na što mislite?

Došlo je do planetarne kronične lobotomije višemilijunskog pučanstva. Prevelik je broj ljudi počeo sumnjati u svoje psihičko zdravlje, a prava depresija je poddijagnosticirana. Samo, što kad je otkrijemo, što im mi imamo za dati? Ništa, bit će im još gore. Prvo, unatoč enormnim svotama uloženim u neuroznanstvena istraživanja, dobiveni rezultati nisu poboljšali kvalitetu života osoba s psihičkim poremećajima. Drugo, došlo je do dijagnostičke hiperinflacije poremećaja. Treće, sami psihijatri povjerovali su da poremećaji svoje korijene imaju u neurobiokemijskim poremećajima mozga, a da za to nije bilo dostatnih dokaza, što je za posljedicu imalo da su se premetnuli u psihofarmakologe. I četvrto, unatoč sve većim ulaganjima u psihijatrijsku zdravstvenu zaštitu, sve je veća stopa psihijatrijske invalidnosti, sve je više indicija da je i liječenje poremećaja suodgovorno za njihov porast i za sve nepovoljniji ishod njihove prognoze.

Pa što vama onda sa svim tim saznanjima preostaje u praksi, kad se suočite s osobom koja traži pomoć?

Pokušavam otrijezniti ljude, ja im mogu pomoći samo jako malo, pokušavam im vratiti njihovu patnju nazad… Osobno nemam ništa protiv lijekova, dapače, smatram ih najvećim dosegom čovječanstva i sjajnom avanturom. Nisam alternativac, ne vjerujem ni u psihoterapiju ni u vidovite Milane, ja sam baš klasični liječnik, ali masovno propisivanje Prozaca to nije. Mi u struci trenutno živimo nesretnu avanturu koja nije ništa drugo nego neizravno zlostavljanje ljudi u dobroj namjeri. Mi ljude liječimo od oštećenja mozga!

Kažete da je ta psihijatrijska paradigma potrošena i da se treba okrenuti starim alatima, "psihijatriji u zajednici"… 

Ne samo ja nego cijela struja stručnjaka, anglosaksonskih i skandinavskih psihijatara, koja me, eto, zarazila, vjeruje da je sadašnji koncept potrošen. U zapadnoj psihijatriji ova kriza traje već desetak godina, a kod nas nema ni svijesti o njoj, mi smo tako jadni da čak nemamo pojma ni što nam se događa, toliko smo očajni da to nismo ni shvatili. I sad kad bismo trebali staviti glave na hrpu i vidjeti što možemo spasiti, mojim kolegama se to čini bijednim napadom na njihove pozicije. Oni su u dogmatskom drijemežu zadovoljni sobom i ne vide što se događa, svašta su umislili kroz neuroscience fiction indoktrinaciju farmako-kuća, pri čemu je prvi put u povijesti novac značajan čimbenik. Koncept psihijatrije u zajednice i nadalje živi kao krunski koncept mentalnog zdravlja, uz naznaku da njegov nositelj više nije psihijatrija nego zajednica – udruge građana i terapijske zajednice.  Ljudi oduvijek razgovaraju o proturječnostima svojih života, a ekspertnost za to proizlazi iz životnog iskustva, pa mi se čini da su za njega pozvaniji filozofi, svećenici ili književnici, a ne baš psihijatri. Psihijatar o tome može jednako suvereno govoriti kao i oftalmolog, nije on Dostojevski…

Niste valjda mislili da će vas struka pohvaliti za to što ih proglašavate jalovima?

Nisam ni mogao zamisliti da moji kolege nisu svjesni korupcije, nego misle da su bogomdani, da su zadužili svjetsku povijest psihijatrije. Ljudi iz tekuće politike shvaćaju ono o Murti i Kurti, ali ovi moji stvarno ništa ne razumiju. Oni stvarno misle da njihova ekspertnost proizlazi iz njihova znanja, a ne iz kadrovskog mjesta u vrhu piramide koruptivnog potencijala… Mi psihijatri često savjetujemo ljudima da nije svako zlo za zlo i da krizno razdoblje može biti razdoblje prodora, ali sad kad bismo to trebali primijeniti na sebe – muk. Moja struka nema snage izdržati ovu krizu, proglasiti ovo znanje onim što stvarno jest – pseudoznanje, napraviti inventuru, preokret.

Optužili su vas da takvim defetističkim stavom obeshrabrujete pacijente da traže pomoć.

To je argument stare, autoritarne psihijatrije koja pretpostavlja da su osobe s psihičkim poremećajima inferiorna bića koja ne mogu donijeti suverene odluke o sebi, životu i zdravlju i da mi o njima trebamo odlučivati kao o malodobnim, invalidnim osobama, pa ako je nešto istina, to se ne smije reći da ne bismo zbunili "konzumente" naših usluga. Nikoga ja ne obeshrabrujem u traženju pomoći ako ga odgovorno upoznam s obilježjima te pomoći i ekspertnosti naših postupanja. Osobe s psihičkim poremećajima moraju biti uključene u kreiranje politike o mentalnom zdravlju. Prirodno je da se njih pita jer je o njihovim životima riječi. Baš kao što ne bih htio da itko o meni odlučuje, pa si ne uzimam pravo da ja odlučujem o drugima. Jer, tko smo mi? Nismo mi Bude ni Sokrati nego državni aparatčici srednjega kadra. Psihijatrija svoj stručni dignitet brani upravo braneći dignitet individualnih sloboda do njihovih krajnjih anarholiberalnih granica. 

Zašto niste reagirali, eventualno obustavili svoje feljtone nakon što su pejorativno najavljeni kao pamflet i time diskvalificirani kao ozbiljno, relevantno štivo?

Znao sam da je to "kurbin pir".  Ali, s druge strane, da feljtoni nisu bili tako bombastično opremljeni, ne bi ni izazvali ovakvu pozornost, koja možda i nije baš dobra za mene, ali jest za samu stvar. 

Nije vas bilo strah da ćete se s raskrinkavanjem stanja previše izložiti?

Imam pedeset godina, ne želim napredovati u sustavu unutar kojeg napredak doživljavam kao nazadak, tako da me "oni" ne mogu ucijeniti, ne mogu biti na nižem mjestu nego što jesam s obzirom na svoje obrazovanje. Odnose s mojim kolegama na sreću reguliraju zakoni tako da proces anatemiziranja nije mogao imati služene stegovne reperkusije. Prigovarano mi je da pilim granu na kojoj sjedim, ali nije istina. Kao odgovorni vrtlar pilim povijesne trule grane sa stabla psihijatrije u korist razlistavanja onih zdravih.