Trebamo li zamišljati klimatsku apokalipsu?

Sjećam se kao danas kada sam jedne godine bila završila s čitanjem Izvještaja o stanju klime Međunarodnog panela o klimatskim promjenama, pri Ujedinjenim narodima. Na izvještaju su radile tisuće znanstvenika, a rezultati su bili nedvojbeni. Izvještaj je bio katastrofičan. Toliko katastrofičan da sam po prvi put u životu razvila izrazito bujnu vizualnu maštu. Zamišljala sam kaskadnu reakciju kolapsa raznih klimatskih sustava koji u konačnici završavaju zrakom koji se ne može disati i zemljom koja ne daje ploda. Od najmanjih životinjica do najvećih, uključujući i nas, spontano sam vizualizirala leševe brojnih vrsta kako ostaju ležati gdje su pali i tisućama godina propadaju dok ne postanu lako zapaljive molekule ugljikovodika. Nove zalihe fosilnih goriva za neke nove, buduće, tisućama godina udaljene industrijske generacije. 

Obuzeo me osjećaj nemoći, očaja, straha, beznadnosti, depresije, letargije, umalo katatonije i na kraju, u jednom trenu, ogromnog revolucionarnog bijesa. Tjedan dana nisam mogla ustati s kauča, a moje stanje činilo mi se iracionalno i psiho-emotivno. Stanje koje rijetko kategoriziramo kao kolektivni, društveni problem, a uglavnom kao pojedinačni, psihološki kompleks. I to me ljutilo. Da sva psihološka stanja moraju biti tumačena uzrocima živima samo u glavama depresivnih individualaca. 

Od revolucionarnog bijesa kojeg sam potom godinama ispoljavala na razne načine u svojim klimatskim tekstovima, danas je ostala samo nada i neutaživa želja za čistim planetom. Moje traženje izlaza iz uma opsesivno fokusiranog i ograničenog na klimatsku i civilizacijsku apokalipsu prošlo je brojne faze, uključujući i onu da nema posla vrijednog rada, ni aktivnosti vrijedne provođenja ako nema veze sa boravkom u prirodi i spašavanjem planete i civilizacije. Koncerti, društvo, kafići, klubovi, izložbe, predstavljanja knjiga, političke i znanstvene tribine, svi ti događaji od kojih mi se do tada sastojao život, počeli su se činiti potpuno beznačajnima, u kontekstu "onoga što nam dolazi" i moje globalne slike svijeta.

Dok sam godinama razmišljala o tome kako izaći iz misaone petlje "sve što radimo vodi apokalipsi", "kako spasiti planetu" i čekanja da se i ja razbolim od neke autoimune možda klimatski uzrokovane bolesti, kao i toliko ljudi oko mene, sve što su IPCC izvještaji pokazivali, počelo je lagano puniti medijske stupce, prenošeno jednako apokaliptično kao što sam i ja to čitala. 

Potom se dogodila pandemija, koju sam čekala, kao i svi klimatski depresivni ljudi. Ona nije iznenadila, mi smo tada upozoravali "ovo je tek prva". Onda se još u Zagrebu dogodio potres, i snijeg u martu, a ja sam stajala vani i zamišljala "nuklearnu zimu". I to je postala moja nova opsesija, sada mi je i nuklearna zima bila nešto vizualno i time puno realnije nego što je u tom trenutku moglo biti. Uopće, zašto išta popravljati nakon potresa, kad je ionako kraj? Zašto se boriti za išta političko, ako je ionako kraj? Naravno, ne kraj kojem ću ja osobno svjedočiti, ali kraj kojem će svjedočiti djeca mojih vršnjaka.

A onda se pojavila opozicija. Ne s desna, nego opozicija psihologa prema tome kako komuniciramo znanost, posebno klimatsku. Psiholozi i sociolozi identificirali su i kategorizirali brojne (klimatske) faktore ljudske psihologije i dali im suvremene zabavne i senzacionalističke nazive. I dok je na velikom svjetskom klimatskom samitu u Parizu 2015. godine više-manje dogovoreno da će svu klimatsku terminologiju kontrolirati firme koje pogone klimatske promjene, znanstvenici, posebno sociolozi i psiholozi, ipak su preuzeli stvari u svoje ruke. Za početak posljednjih otprilike pet godina izlazi veliki broj tekstova na temu klimatske anksioznosti. Možete ih čitati npr. na portalu Psychology Today.

Iako naša okolina ne razumije nužno da u današnje vrijeme uopće mogu postojati depresija i anksioznost uzrokovane globalnim događajima, egzistencijalizam i njegove krize nisu baš ništa novo ni u filozofiji, ni u kulturi i umjetnosti u užem smislu. Ti su pojmovi, do pojave razumijevanja razmjera klimatskih opasnosti u pop-kulturi i svakodnevnom životu, nas koji ne gutamo psihološka istraživanja na dnevnoj razini, bili ograničena isključivo na interna emotivna stanja, traume i nošenje s okolinom. Sada se pak pitanje klimatske anksioznosti i depresije promatra kao normalni društveni i psiho-emotivni odgovor na katastrofe koje nam je užasno teško zamisliti, a gotovo nemoguće prihvatiti kao neminovne. 

Od apokalipse treba odustati

Autorica Kat Kerlin objavila je rad na stranicama Sveučilišta u Kaliforniji – Davis, o tome da je naziv "apokalipsa" za stanje planete u kojem se nalazimo štetan, kontraproduktivan i reakcionaran. Zbog toga što se radi o terminu iz Biblije čija je glavna poruka da su globalne katastrofe božanskog podrijetla i da zbog toga ljudi u njima nemaju nikakvu djelatnost, nikakav karman, nikakvu činidbu, nikakvu moć da utječu na događaje koji ih okružuju. Zbog toga se taj termin nalazi u kontradikciji sa idejom klimatske akcije. On unaprijed podrazumijeva negativan ishod i neispunjavanje ciljeva klimatske akcije. Drugim riječima, bilo kakvo djelovanje je besmisleno, jer ionako ne možemo ništa učiniti po tom pitanju. Dakle, od "apokalipse" treba trajno odustati. Ne jer nije moguća, nego jer sprečava djelovanje i vuče u pasivnost. 

Ankete provođene u Sjedinjenim Američkim Državama o tome zašto niječemo klimatske promjene buknule su u vrijeme pobjede Donalda Trumpa na izborima za predsjednika te države jer su znanstvenici pokušavali razumjeti kako je moguće da nam ne smeta što se kuhamo kao žabe u vrućoj vodi. I pokazale su da većina ljudi koji negiraju klimatske promjene smatraju da su oni premaleni kotačić u cijelom mehanizmu klimatskih promjena. Drugi česti odgovor bio je da ljudi prosto više ne vjeruju senzacionalističkim informacijama, svjesni utrke za klikom i time kako funkcioniraju digitalni mediji. Ljudi također ne vjeruju informacijama koje im izazivaju anksioznost, pogotovo, čini se, ako dolaze od znanstvenika. (Primjer epidemije COVID-19 i nepovjerenja prema cjepivima.)

Dakle, ne radi se o tome da ne možemo zamisliti klimatsku apokalipsu ili da ne vjerujemo da se događa, već se prosto radi o sveobuhvatnom osjećaju nemoći da mi tu možemo išta promijeniti. A možemo. Možemo razvrstavati smeće, iako je uvođenje zelenih pravila jako skupo i ne, ne bismo ga trebali plaćati mi, već oni koji pogone klimatske promjene, ali to smo u određenoj mjeri i mi, tako da.... 

Možemo razumjeti kada livade ostanu nepokošene jer su nužne za biljnu raznolikost u idućoj sezoni. Možemo graditi zelene prijelaze na svim cestama i autocestama da životinje u potrazi za hranom vodom i parenjem, mogu prelaziti betonske koridore bez opasnosti od pogibelji. Možemo nositi staru odjeću dok se ne raspadne, iako nije popularno. Možemo kupovati hranu koja nije u celofanu i plastici, i nositi sa sobom platnene vrećice kada nemamo novaca za reciklirane i papirnate. Možemo čak i naručivati tjedne doze poljoprivrednih proizvoda iz lokalnih OPG-ova koji dostavljaju na vrata. Njihova cijena više nije veća od masovno proizvedenih. 

Možemo i puno više, možemo shvatiti i prihvatiti da milijuni sitnih individualnih inicijativa daju globalne rezultate. Lijek za svoje psihološko stanje nisam našla putem psihološke terapije, ni u odbacivanju svoje okoline, pa čak ni u povremenoj i privremenoj emigraciji natrag doma gdje sam uživala u privilegiji života u Dalmaciji. Došao je s meni najneočekivanijih mjesta, s pojavom Grete Thunberg, preko mlađih generacija okupljenih u Extinction Rebellion i iz Indije posredstvom YouTube klipova, gdje su mi algoritmi ponovno ponudili točno ono što sam trebala: niz dokumentarnih emisija pod nazivom "Eco India" informativnog karaktera u suradnji Deutsche Welle i Sroll.in. To je serija kraćih i dužih informativnih priloga i emisija koje obrađuju brojne različite primjere, a iz kojih se vidi zajednički obrazac: potreba za promjenom postoji u neposrednom društvu, među najsiromašnijima, a pogotovo među ženama lumpenproletarijata. Suvremena znanja postoje u višoj i srednjoj visokoobrazovanoj klasi, dok konkretne terenske vještine postoje u NGO sektoru, koji u ogromnoj Indiji nije ograničen na kulturu i kulturne projekte, već na ekonomske, tehnološke, pa čak i pravne, pogotovo ako su vezani za jeftine i lako izvedive tehnologije u obnovljivim izvorima energije i za socijalnu pravdu. A financije su državne, međudržavne, privatne, institucionalne, od zaklada, do Ujedinjenih naroda i raznih ekoloških fondova. 

Postupak je sljedeći: identificira se potreba (npr. higijenski ulošci, nedostatak vode, degradirana i neplodna zemlja, glad, samoubojstva seljaka, nasilje nad ženama najnižih kasta). Oni s neprofitnim tehnologijama pristupe onima koji imaju razvijene projektne vještine da napišu pilot projekt. Jedan pilot projekt obuhvaća jedno indijsko selo koje se sastoji od cca milijun stanovnika. Projekt dobije adekvatne financije. Edukatori ulaze u ciljano selo i pristupaju ženama. Uče ih pisati, čitati i onda računovodstvo. Provedu proces prenošenja vlasništva nad zemljom s muškaraca na žene koje su često same u kući i u selu ispražnjenom od radno aktivnih muškaraca. 

Tek onda počinje druga i ključna faza projekta, ona koja se tiče identificirane potrebe. Potreba je na primjer struja, u selu koje ima kastinska, što znači i profesionalna, obilježja. Ta profesionalna obilježja znače da žene u pilot-selu izvrsno rade jednu stvar, npr. pletu košare, i ništa drugo. Po danu rade u polju, onda kuhaju, a navečer u mraku skupno pletu košare, pjevaju i pričaju. Ženska djeca im ne idu u školu. Za njih se isto treba pobrinuti. Visokoobrazovani sa znanjima i vještinama identificiraju znanja i vještine seoskih žena. 

Onda na scenu stupa tehnologija. Zato što je jeftina, uglavnom je reciklirana ili zaista lako dostupna. NGO-ovi i startupovi daju po subvencioniranim cijenama tu tehnologiju, na primjer solarne lampe, ili ekološkije peći koje ne ispuštaju dim u kolibicama koje oni nazivaju kućama i sporije sagorijevaju drvo ili goveđi izmet, a daju jednaku količinu snage. Također ih uče i ekološkim poljoprivrednim praksama, na primjer kako očuvati vodu koja padne tokom monsuna da se pohrani u zemlju i od tamo polako navodnjava polja. Poljoprivreda postaje učinkovitija. Klimatska sanacija također podrazumijeva prirodno nošenje s nametnicima i biljnim bolestima – sadi se 7 do 8 međusobno nutritivno skladnih biljaka na istom mjestu, zajedno. Rad na polju postaje nešto manje intenzivan jer više ne treba plijeviti korov, ni gnojiti zemlju ili donositi vodu kantama. Umjesto nekoliko žetvi iste biljne vrste godišnje, sada se na istoj površini uzgaja višestruko više iskoristivih biljaka. To znači da su žetve češće, da je hrana koju jedu raznolikija, da su djeca i ljudi uhranjeniji i zdraviji, da od proizvoda koje proizvode ručnim radom navečer uz solare sada imaju dodatne prihode. A djecu mogu poslati u školu, pa imaju još više vremena. 

Ovakvi projekti nisu vezani samo za sela. Provodi ih se i u gradovima. Tamo fokus uglavnom leži na očuvanje prirodnih staništa poput mangrova u obalnim područjima koji čuvaju kopno od poplava i ujedno čiste gradske slivne vode te osiguravaju nezagađenu ribu. U gradovima poput Bombaja (Mumbai) gdje su takve obalne "šume" uništene, sada se sade nove. U takvim se područjima lovi riba i to uglavnom rade ljudi koji žive u slamovima. U gradovima su problematični i veliki neformalni sektori rada koje ovakvi projekti postupno formaliziraju. Radi se o poslovima poput sakupljanja i razvrstavanja otpada. Tko god je ikada bio u Indiji, ili gledao kakav dokumentarac o njoj, zna da je iz naše perspektive Indija prljava zemlja. Ali rade oni i tome, i to na društveno uključiv način.

Indija je odličan primjer aktivnosti u klimatskoj tranziciji i samim time primjer kako djelovati izvan parlamentarne politike, a doprinositi rješavanju problema. Dok u mejnstrim medijima u Europi imamo jako ograničene informacije o ovoj zemlji, uglavnom provedene kroz prizmu njihove fašističke vlade i parlamentarne lupe, indijsko društvo pokazuje nam i drugačije primjere. Ali možemo li išta naučiti od ove ogromne zemlje pune radne snage, ekološke i ekonomske potrebe i nezamislivih resursa i implementirati kod sebe, u našim malim balkanskim zemljama? 

Mislim da možemo. Možemo uvidjeti da je promjenu moguće provoditi na mikro razinama i bez jasno iskazane političke namjere vladajućih klasa. Kada promjena dolazi "odozdo", ona uz institucionalnu podršku može imati vidljiv učinak i doprinijeti rastu ekonomskog standarda narodnih masa, a bez kršenja ekoloških propisa. Možemo isto tako uvidjeti da ne trebamo depresivno čekati da se nešto dogodi na makro razini ili da klimatsko djelovanje bude uvjetovano prirodnim katastrofama. U selima i slamovima velikih gradova obuhvaćenih projektima koje sam gore opisala, samopouzdanje ljudi raste,  žene su zadovoljnije, muškarci u lokalnoj radnoj emigraciji u gradovima i drugim zemljama su mirniji. Društvo je sretnije, klima je zdravija, budućnost je očuvana. Depresija se topi kao i grenlandski ledenjaci. Proces neće dovesti do globalne socijalističke revolucije, ali poboljšava stvari odmah, na svim razinama.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu