Trumpovi iz našeg sokaka

Donald Trump je u natjecanju za republikansku nominaciju za predsjedničkog kandidata 2015. godine, kao i godinu kasnije u predsjedničkoj utrci, izazivao skandal za skandalom vrijeđajući sve i svakoga vulgarnim rječnikom koji je šokirao medije te – pretpostavljalo se  – i cjelokupnu javnost. Vrhunac je vjerojatno dostignut objavom usputno snimljenog privatnog razgovora u kojem je Trump svom sugovorniku rekao o ženama:   

„Znaš, ja sam automatski privučen ljepotom – ja ih jednostavno počnem ljubiti. To je kao magnet. Samo poljubac. Ni ne čekam. A kada si zvijezda, one ti to dopuštaju. Možeš učiniti bilo što. […] Uhvatiti ih za spolovilo [engl. grab ‘em by the pussy]. Možeš učiniti bilo što.“

Ova snimka, objavljena u listopadu 2016., izazvala je zgražanje i reakciju širom svijeta. Također i u samoj Republikanskoj stranci koja je Trumpa već bila imenovala svojim predsjedničkim kandidatom. Činilo se da je Trump svojim prostaklukom i primitivizmom povrijedio konzervativnu Ameriku i sve žene –potencijalne glasačice, kao i liberale, intelektualce i sve pristojne ljude. Mnogi su smatrali da je time potpuno upropastio svoje izglede u nadmetanju s Hillary Clinton u predsjedničkoj utrci. Bilo je poziva unutar Republikanske stranke da se Trump povuče iz predsjedničke utrke i prepusti mjesto nominiranom potpredsjedniku Mikeu Penceu. 

Međutim, Pence je na skupu u Ohiju, braneći Trumpove ispade, skrenuo pozornost na notornu činjenicu:

„Svi oni kažu, ovog puta ga imamo. Ovog puta imamo drugu stvar, drugi problem koji je iskrsnuo. Tada sljedeće jutro uključe televizor i Donald Trump i dalje stoji, još jači nego ikad prije, i bori se za američki narod.“

 Trump je na predizbornom skupu izjavio: 

„Kažu da imam najvjernije ljude – jeste li to ikad vidjeli? Mogu stajati na sredini Pete avenije i ustrijeliti nekoga i neću izgubiti nijednoga glasača. To je nevjerojatno.“

Prekršivši sudsko (Goldwaterovo) pravilo da ne smiju govoriti o psihičkom zdravlju javne osobe koju nisu imali prilike službeno pregledati i procijeniti, ugledni psihijatri u medijima iznosili su dijagnoze o Trumpovoj osobnosti. Tvrdili su da su ga godinama gledali na televiziji i da imaju dovoljno informacija da stvore stručni sud o njemu, te da im je dužnost upozoriti javnost na opasnosti koje prijete od Trumpovih motiva za djelovanje.

Njihov je zaključak bio da bi Trumpa trebalo smijeniti jer je neuravnotežena osoba koja zbog psihičkog poremećaja može donositi nerazumne odluke. Dijagnosticirali su ga kao malignog narcisa. Narcis je osoba koja je egocentrična i preokupirana sama sobom, a maligni narcis je osoba koja usto može biti opasna za društvo. Maligni narcis ne samo da pati od pretjeranog ponosa i usredotočenja na sebe, već vidi sebe kao nadmoćnoga u toj mjeri da druge drži beskorisnima, potrošnima i opravdano iskoristivima.

Unatoč svim skandalima, kritikama i dijagnozama psihijatara, ili pak baš zbog svega toga,  Trump je 2017. postao 45. predsjednik SAD-a.

Trump je nakon toga preživio opozive, prvi zbog korištenja stranog utjecaja na izbore (ruskog podrivanja izborne kampanje Hillary Clinton i uvjetovanja isporuke vojne pomoći Ukrajini pokretanjem istrage protiv članova obitelji protukandidata Bidena) i drugi zbog poticanja napada na američki kongres.  

Nešto manje od pola stoljeća ranije, u nekim drugim vremenima,  Richard Nixon je dao ostavku jer je prikrivao provalu u izborni stožer Demokratske stranke smješten u hotelu Watergate, što se čini mnogo manjim prijestupom od onih Trumpovih.    

 

KOD NAS DOMA

Kod nas doma imamo „veselu“ političku scenu na kojoj ne manjka svađa i vrijeđanja svake vrste, u kojoj važnu ulogu igra i sam predsjednik države.   

Ljudima koje kritizira dijeli nazive  i opise, poput: plameni jazavac; herojski zec; nilski konj koji papa lopoče … ali ima i opaku narav katkad je opasniji od hijene; mali stranački štetočina kojeg treba prizvati pameti; dudeki, nedokuhani, slabo obrazovani ljudi koji ništa bitno nisu radili u životu; opušci; samodopadne narikače; žena koja u maniri crnih udovica samoubilački ispunjava prohtjeve svog sredovječnog gospodara i zlostavljača; predvodnica kabale; umirovljeni mudroslov, propali političar i druker, koji se ponio kao ništarija i slično.  

Uz to idu one ozbiljnije izjave: o covidu koji nije opasniji od karijesa; one u vezi ruske invazije na Ukrajinu; protivljenje sankcijama Rusiji; prijetnja povlačenjem hrvatskih vojnika u slučaju eskalacije situacije vezane za sukob u Ukrajini; kritiziranje i omalovažavanje NATO-a; relativiziranje genocida u Srebrenici; podrška Dodiku i Orbanu; konstatacije da je Kosovo ukradeno Srbiji; da Krim nikad više neće biti ukrajinski; da treba uložiti veto na primanje Finske i Švedske u NATO; sugeriranje kako nam kupljeni vojni zrakoplovi ne trebaju; prigovori premijeru da se rukovao s rusofilom Đokovićem, uz poruku „“ti nemaš nimalo morala, dečko, ni malo“; napadanje Grčke sirovim argumentima (o političkoj svinjariji, nepravnoj državi kojoj nije mjesto u EU, itd.) zbog uhićenja Dinamovih „navijača“;  izjave vezane za glasanje Hrvatske protiv rezolucije o zaustavljanju sukoba u Gazi kao crtanje mete za napad na Hrvatsku; prigovor premijeru da napada zastupnike koji su glasali protiv obuke ukrajinskih vojnika i time spriječili uvlačenje Hrvatske u rat; poruka izraelskom veleposlaniku da lupeta, a naša bijeda od vlade ne reagira … 

Ovdje nećemo raspravljati mogu li  njegove izjave po nekim kriterijima biti točne ili ne, već da li ih je predsjednik trebao s obzirom na diplomatske interese uopće iznositi, a ako neke i jest, onda u kojem obliku. 

Dubrovačka diplomacija, legendarna po svojoj učinkovitost, polazila je od pravila „sa svima lijepo“. Ako želite promovirati nacionalne interese u međunarodnoj zajednici onda si ne možete priuštiti da se sa svima svadite. Da vas nitko ne želi primiti kako biste mu objasnili svoje potrebe i pridobili ga za vama povoljna rješenja. Ne možete se svesti u današnjoj Europi i svijetu na krug sačinjen od Republike Srpske, Mađarske i Albanije. Time izbijate državi važan kanal diplomatskog utjecaja. Diplomacija se ne vodi eskapadama po konferencijama za tisak tijekom prigodičarskih obilaska hrvatskih sela i gradova. 

Ako je tome tako, postavlja se pitanje zašto predsjednik vodi rat protiv sviju na domaćoj i međunarodnoj sceni?

Možemo nagađati. Ako zanemarimo teoriju urote, ostaje nam alternativa: zbog predsjednikovog  karaktera. Čini se da taj karakter ima jaku želju za privlačenjem pozornosti što se postiže čestim, nepotrebnim, neumjerenim, nepristojnim, ponekad bizarnim i grotesknim izjavama koje su često štetne za interese Hrvatske i njenih građana. Karakter koji traži priznanje, važnost, dominaciju, samopotvrđivanje. Kao dijete koje se nameće nepodopštinama jer žudi za pažnjom. Afirmirati se, pa makar i afirmacija bila negativna. Takva je često učinkovitija od one pozitivne. Kad spomenete hram u Efezu mnogi će znati da ga je zapalio Herostrat (356. pr. Kr.) koji je htio postati slavan i ući u povijest. Uspjelo mu je. S druge strane skoro nitko neće znati tko su bili arhitekti koji su ga gradili. (Da ispravimo nepravdu navedimo da se spominju Hersifron i Metagen iz Knososa na Kreti).

Uvrede, prostačenje i nediplomatske izjave predsjednika nisu našle na bezrezervnu opću osudu medija, javnosti, akademske zajednice, političkih stranaka (osim naravno HDZ-a). Sve se relativizira tvrdnjom „da su obojica ista“ (misle na premijera). Štoviše, Milanović vodi na listama najpozitivnijih političara. 

Nakon svečanosti primopredaje dužnosti zapovjednika Hrvatske ratne mornarice Milanović je okupljenim novinarima komentirao sve i sva i među ostalim na Internetu objavljene fotografije ministra Damira Habijana, izjavivši:  „Pa, Habijan je gej“. 

Treba vidjeti gdje su sada ili gdje će biti udruge koje štite sve vrste ljudskih prava, novinari, politički komentatori, akademska zajednica, popularne osobe, pedagozi, nastavnici i opća javnost. Hoće pristoji ljudi pomisliti ovog puta imamo, a slijedeće jutro kad uključe televizor Zoran Milanović će i dalje stajati, još jači nego ikad prije, i boriti se za hrvatski narod vrijeđajući svakoga koga stigne i „valjajući političke baline“. Hoće li Milanović moći kazati imam najvjernije obožavatelje, jeste li to ikad vidjeli? Mogu stajati nasred Trga bana Jelačića i izvrijeđati koga kod i kako kod hoću i neću izgubiti nijednog obožavatelja. To je nevjerojatno.

Kako to? Vjerojatno se ne ocjenjuje njegova učinkovitost u uspješnom zastupanju države i promicanju interesa zemlje, kao ni briga „za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti“ (što po Ustavu treba raditi), već popularnost stječe kritiziranjem rada vlade i globalizacijskih trendova koji  – opravdano ili ne – frustriraju mnoge građane.

 

POLAGANO PROPADANJE

S druge strane, predsjednik vlade na kritike i „škakljiva pitanja“ sve češće odgovara protupitanjima, nepotrebnim cinizmom ili otvaranjem druge teme. Vlada upada u mnoge skandale koje otkrivaju mediji, oporba, državno javno odvjetništvo ili inspekcije, koji su za premijera „ne- tema“, sve dok nakon dugog povlačenja po medijima i/ili objavljenih dokaza obrana obuhvaćenih dužnosnika ne postane nemoguća. Tada  „krivci“ na kraju maratona podnose ostavke ili budu smijenjeni. Te „ne teme“ u međuvremenu frustriraju javnost.

I sve to dok manjkaju osmišljene i učinkovito provođene politike poboljšanja života pučanstva – izgradnjom vrtića; staračkih domova; zaustavljanjem divlje izgradnje te devastiranja obale i okoliša; donošenjem prostornih planova usmjerenih na udobnost življenja, a ne pogodovanju ulagačima;; zaustavljanja sveprisutne apartmanizacije u stambenim zgradama; razvojem samodostatne poljoprivredne proizvodnje; omogućavanjem priuštivog stanovanje; poticanjem korištenja solarne energije bez ubitačnog administriranja; ograničavanjem nepoštene poslovne prakse trgovačkih lanaca, banaka i tele operatera; sprječavanjem izigravanja malih dioničara; smanjivanjem sve većih društvenih razlika, itd. 

Situacija je sljedeća: 76 posto ispitanika ne odobrava rad Vlade, a od dijela tih ispitanika predsjednik dobiva bodove za popularnost. S druge strane, nijedna oporbena stranka koja želi na vlasti zamijeniti HDZ ne može kapitalizirati na tom nezadovoljstvu i daleko zaostaje za HDZ-om koji po anketama ima podršku od 30 posto. Ispada da je kritika Vlade popularna, ali ne i dolazak neke oporbene stranke na vlast. Ujedinjenje šarolike i često posvađane oporbe nema puno izgleda. I tako je javni prostor zaglušen neracionalnim ispadima, a o strateškim pitanjima se uopće ne raspravlja, a kamoli sustavno i argumentirano. 

 

KAKVU POLITIČKU I CIVILIZACIJSKU ATMOSFERU ŽELIMO?         

HDZ Tomislava Karamarka u Saboru je 16. lipnja 2016. izglasao nepovjerenje Tihomiru Oreškoviću, kojeg je svega prije 146 dana postavio na čelo Vlade. Predsjednica države raspisala je (prve) izvanredne izbore za Sabor, zakazane za 11. rujna 2016. Dakle, za pripremu za izbore bilo je na raspolaganju svega 3 mjeseca. HDZ je 17. srpnja 2016.  za predsjednika stranke izabrao Andreja Plenkovića, nepoznatog širem biračkom tijelu. Do izbora je ostalo svega osam tjedana.

Što je on mogao ponuditi biračima nakon debakla s Oreškovićevom vladom, i odjeka niza afera za  korupciju? Posebice vezanih za Vladu Ive Sanadera koji je 2009. dao misterioznu ostavku na mjesto premijera. HDZ je u izbornom programu obećao gospodarski rast, nova radna mjesta i društvenu pravednost. Sigurno je da puno ljudi nije pročitalo, a kamoli pažljivo proučilo program. Oni koji jesu, nisu mu mogli dati podršku oslanjajući se samo na općenita obećanja.

Je li mogao upaliti izborni slogan VJERODOSTOJNO koji je smislio savjetnik za marketing Boris Malešević, igrajući na njegovu sveprisutnost i veliku pažnju u javnosti temeljenu na šokiranju ljudi paradoksom? Naime, staviti slogan „vjerodostojno“ na plakat stranke koja je upravo doživjela debakl rušenjem Vlade koju je sama netom postavila i opterećenu nizom afera, stvarno se činilo šokantnim. 

Prema nekim predizbornim istraživanjima 2016. godine, Narodna koalicija predvođena SDP-ovim Zoranom Milanovićem vodila je pred HDZ-ovim blokom sa 8 postotnih bodova. Predviđanja su bila da će Narodna koalicija biti relativni pobjednik sa 62 mandata, a da će ih HDZ osvojiti 55. Malešević je u emisiji „Nedjeljom u 2“, govoreći o sloganu, kazao da su neke ankete davale svega 17 posto podrške HDZ-u. Na kraju je HDZ postao relativni pobjednik, osvojivši 61 mandat (36,27 posto glasova), a Narodna koalicija (SDP; HNS; HSS; HSU) je dobila 54 mandata (33,82 posto glasova). Plenković je postao premijer. Izgleda da Milanović taj poraz nikad nije prebolio. 

Što se dogodilo, zašto je HDZ pobijedio? Kako je to Plenković odigrao ulogu dei ex machina. Pojavio se niotkud i riješio zaplet drame koja je prijetila tragedijom za HDZ. Čini se da tajna leži u tome što je Plenković u kampanji bio smiren, odmjeren i pristojan. Očito, ljudi su se bili zasitili vrijeđanja, paničarenja, katastrofičara, prikazanja (koje nazivamo usvojenicom „performansa“), ogorčenja, bijesa, podjela – na mi i oni, itd. Htjeli su smirenost, razum, rješavanje problema i sl. Dakle, željeli su dojam „normalnosti“, a ne „izvanrednog stanja“. 

Možda je najbolji dokaz gornjem zaključku odjek izjave Zorana Milanovića dane u razgovoru s braniteljskom udrugom tijekom predizborne kampanje kojom je pokušao diskvalificirati svog rivala izjavom:

Moja stara nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva.

Očito, Milanović je koristeći ekavicu htio prikazati Plenkovića kao čovjeka jugoslovenske provenijencije. Dakle, čovjeka s duge strane. Ne samo da je majka bila pri vojsci (što je negativno s obzirom na ulogu JNA u Domovinskom ratu), već je bila i lekarka, što sugerira da je svojim svjetonazorom bila u tom sustavu vrijednosti. Kako po narodnoj poslovici – jabuka ne pada daleko od stabla, takav joj je i sin. Ako su ljudi i navikli na argumente ad hominem, nisu mogli prihvatiti argumentum ad matrem.

Novine su objavile da je izjava izazvala zgražanje i kod brojnih pristaša i zagovornika SDP-a. Psihologinja Marija Krizmanić je komentirala: 

„To je ispod svake pristojnosti i ljudskosti. Pa što je strahota biti vojni lekar? Vrijeđajući njegovu majku, Milanović je imao za jedini cilj: osobno uvrijediti Plenkovića. Okomio se na majku ničim izazvan. To nije za vjerovati.“ 

Zaključila je da Milanović zbog oštre retorike trpi veliku štetu koja će u konačnici rezultirati gubitkom izbora, dodavši:

„Baš sam sjedila u društvu u kojem smo komentirali Milanovićevu retoriku, puno njegovih birača mi je posljednjih dana reklo kako neće na ovim izborima glasati za njega.“ 

Onda je tri godine kasnije, u studenom 2019. godine, Milanović najavio ulazak u predsjedničku kampanju poručivši da će biti predsjednik s karakterom i stavom. U njegovu izbornom stožeru pojasnili su da će se kampanja voditi pod motom: „NORMALNO“.  Karakter su birači mogli zapamtiti iz njegovog ranijeg ponašanja, ali nije objašnjeno što je bi to trebalo biti normalno. Je li ovo što gledamo i čujemo normalno? Ispada da je to bila još jedna predizborna poruka koja šokira paradoksom.

Padajuća (ili bolje reći propadajuća) normalnost je postupno napredujući trend koji ostaje nezamijećen u bučnoj oscilaciji. Ako se školstvo, zdravstvo, prometna zagušenost ili bilo što drugo, uključujući pristojnost, moral, običaje, konvencionalnost, bon ton, autoritet ili poštovanje postupno pogoršavaju nije lako prepoznati da je svaka iduća godina u prosjeku neznatno gora od prethodne pa se polazno mjerilo „normalnosti“ postupno i neprimjetno mijenja. Takve se promjene nižu prije nego što ljudi shvate da je stanje mnogo gore nego prije i da je razina onog što smatraju normalnim značajno pala. 

Jesmo li spremni to shvatiti? Možda nešto poduzeti?   

Tako 2016 nije prošlo: „Moja stara nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva“. Prolazi li danas: „Pa, Habijan je gej“?