"In Tyrannos" ili Gavrilu Principu

In Tyrannos

Gavrilu

28.VI 1914.-2014.

 

«A topla noć, zvezdana noć, raspaljena od jednog lepog ubistva»

Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću

 

Animus, a bez Animae, prije Junga

i nakon Friedjunga.

Jugendstil, zlato i tamjan,

za kojim i danas plaču skorojevići,

razne non-governmental duše i sirotinjski borojevići.

Centrum civilizacije, dakle - a on ostaje ipak jednako životinjske krvi gladan:

lačni za živinsko kri Franz, Erzherzog Ferdinand

in Die Abenteuer der Schwarzen Hand.

Stoji u čêki, po hiljaditi put, i gleda, hladan:

dok ispred njega digao je divne rogove jedan jelen, i majestuozan i jadan -

ne dvoji Nasljednik ni trena, pa da, makar jednom!, poput De Nira ispali metak 

umjesto u plemenito stvorenje - u zrak.

 

Dvije stotine hiljada životinja postrijeljao je, u komadu

poslao ih maloumni rastrojenik, u ništa, u mrak:

Njegovo Visočanstvo puca Manlihericom dvocjevnom - i ubija životinjsku armadu,

kažu, to mu je jedini plaisir, Genuß i merak.

U lovu što mu je bratski priredio Wilhelm – Kaiser-krvnik od Verduna,

od Somme, Ypresa do Korduna

pao je taj dan pedesetdeveti vepar,

a šezdeseti šepao je na krvavoj šapi

(čujem ga, i čujem tragače, za njim, vidim im čeljusti, napeta leđa i sapi).

U češkom dvoru, u jednom danu dvije hiljade i sto pedeset komada

sitne lovine, a malo prije Sudbine i Grada,

izrazio je zadovoljstvo nad trofejem überlovac –

pao je, švapski precizno izbrojen, trihiljaditi jelen-petogodac.

 

Možda...možda su životinje, te preživjele, krenule, kao u dogovoru

kao u slavenskoj nenapisanoj bajci, ka Jugu, dolje, niže  

da se zavijanjem tužnim potuže, nekome svom

jednom garavom anđelu, a čistom kao bijelom, mileševskom.

On, kao bogumil, kao sveti Franjo čuje, sluša ih i razumije

i odlučuje onda: i njemu je oz'go

dopalo da ubije zvijer –

da ubije zmaja

i spremao se dalje do te točke kad počinje Sve –

pa do samog kraja

i poslije - do našeg obećanog pa olako Izgubljenog raja.

Navjestivši se, anđeo Gabriel bosanski

sreće, miltonovski, šepavog Satana

tuberkuloznog Šejtana

da oglednu se kao nekad, blagi kos i vražja vrana.

Sreli su se iznad vremena

tamo gdje gorjela je vijekovima, râna naša rana.

I odjeknuo je pucanj, i začuo se odmah svugdje, čak i dovdje, tu gdje

grobnica nagog je Pana

 

U crnu mjestu od tuđina obavijenom u žuto i crno

pošao je da objavi blagovijest:

mjesto glasa - sindžirli-zrno,

kao melek Džebrail

kao Kranjčevićev, baš sarajevski, Mojsije –

nogom da stupi i stane, kao zalog za naš budući Izrail

 

Dok Carevinu ždere buđ, i trulež zapahne u suton Carstva

što će izjesti, zatvorski i tuđ, i Gavrila, zaustavivši ga

da i sam začuje glas, da doživi zemlju za nas, zemlju za sve naše ljude,

što je nova i čista,

i kad je nema

kao i Ideja onoga kome nije trebao

ni spomenik

ni bista.

A evo, na današnji dan - ni ploču da mu ostave, ni nje nema

pa da skromna i crna i mala, kao i on 

na tešku mjestu u teško vrijeme svima

pod zlom zajedno, zajednički, kao alem zablista

 

Umjesto ljudi opet

šumske životinje su ga čuvale

dobre zvijeri i ptice iz gnijezda na sigurnom svijenih

s dušama onih ubijenih -

od iste trule, beskrvne ruke,

što kolje narode, mirno

klinički, bez bijesa i buke.

 

Jazavci i srne i međedi

što su dugo poslije slobodno disali (i onda kad su odumirali),

nakon svega, preko novih granica

izluđene životinje bježe, započela nova je klanica

 

A Gavrilo, Gavro, kao Gavroche,

makar ilirski garav, sve to vrijeme ostaje, vječna, čista i bijela stranica.

I tu je još:

u peru, u riječi i kistu

u slavjanskoj šumi

i grani, drvu, pavetini i listu.

 

Nije ni Arsen u pravu: samo onâ je bila mladost kao nijedna,

kao pjesma, Kada moja mladost prođe, kao sevdalinka i sevdah i

posljednji udah

do vječnoga, nezaprljanoga sjaja

i trajni moto Vučitela: “jer se nije pucalo iz obijesti, nego iz očaja...”

 

Evo tê mladosti

Kao freska, lijepa, grubom, zografovskom rukom slikani likovi

I imena, kao sonet, kao najljepši stihovi:

 

Danilo Ilić

Nedjeljko Čabrinović

Bogdan Žerajić

Ibro Fazlinović

 

Vasa Čubrilović

Mehmed Mehmedbašić

Vladimir Gaćinović

Đulaga Bukovac

 

Cvetko Popović

Ivo Kranjčević

Trifko Grabež

 

Dobroslav Jevđević

Ivo Andrić

   Gavrilo Princip

 

 

***

 

Od parafa na sarajevskoj presudi

do riječkih Parafa

koji su, o kako tajnovito

za jednog četrnaestogodišnjaka, i čudno i mutno, snovito

ženskim glasom, od kvarnerske soli i studi

pjevali:»pamtit će te narod ko Gavrila, Željko» -

i kako silno neobično, neobjašnjivo je to bilo!

i kako od stiha, od nevinog i neznanog znanja,

svaki put, svaki put bìlő je i moje mladalačko bìlo

 

E, onda da ne laže, i ne skriva se više:

nego kaže, kao i On tada na strašnom sudu –

Jugoslaven - Srbo-Hrvat

što nema snage danas biti kao Ljuba Vrapče, i lik i brat

pa da se uzda

još jedino u  rat

 

Danas, kad kolac i konopac, i Gog i Magog

i svaki današnji glavati demagog

što godinama dizao se na Uspomenu oholo i gnjilo

(sasma naški: «kakve veze što se prije samo par godina govorilo!»)

sad suprotno govori, sad kad je lako, kad se vrijeme promijenilo.

Dvadeset godina zvali su ga teroristom

djecoubojicom, i naravno nacionalistom – svi!, i lijevo i desno

kad, vidi – ni par mjeseci, a već drugom pjevaju pjesmom

i dok polako ipak dolazi na našu,

i oni evo drugu sada i poju i popevaju mašu.

 

Njih je falanga, a ovamo šačica, pa svejedno opet ne priječi -

jer nikad nismo promijenili ni bandijeru ni boju -

i ponavljamo i dalje očajno i gordo Savine riječi:

 

"Nijesam ja došao u njihovu zemlju da se bijem, nego oni u moju”.

 

 

Na dan Svetog Vida,

u dane ostataka ponosa, i mnogo stida

 

28. 6. 2014.