Igor Ivko (Varaždin, 1986.) studirao je filozofiju, antropologiju i etnologiju. Kratkim pričama ulazio je u šire i uže izbore književnih natječaja, a 2020. pobijedio na tportalovu Svijet je možda stao, ali ne i mi. Objavio je kratku priču u zborniku Azil – Asilo (Gradska knjižnica Umag, 2018). Na natječaju za dramsko djelo Marin Držić iz 2016. godine tekst Jučer. Danas. Sutra. preporučen je za uprizorenje. Prošle godine objavljuje zbirku kratkih priča Nepovredivo mjesto koja je dobila nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku priča regionalnih autora do 35 godina starosti. Trenutno je pri završetku edukacije iz geštalt terapije. Živi u Varaždinu.
Čestitamo na Nagradi Edo Budiša. Je li se tim priznanjem promijenilo išta u vašem životu?
Hvala! Promijenilo se to što dobivam zahtjeve za intervjuima. I uvijek isti filing se javi, pa kojeg cu vraga reći, koga to zanima, da li ću ispasti glupan itd. U tim se trenucima sjetim riječi Marine Gudelj: ima ljudi koji vole slušati o književnosti. To mi je značajno i podržavajuće, pa i sada za ovaj razgovor koji vodimo. Drago mi je da je stigla ta nagrada, i drago mi je što je stigla iz tog smjera, jer mi se sviđa ekipa ljudi koja to radi, zajedno s Lapisom koji u kontekstu ove zbirke ima značajnu ulogu i mjesto. Tako da se promijenilo i to što promišljam kako ću provesti mjesec dana sljedeće godine, pa se veselim lutanju po Istri, pisanju, miru i hiljadi eura.
Vaša zbirka nosi naziv “Nepovredivo mjesto”, što je prijevod grčke riječi koja se i kod nas koristi – azil. Koje ste značenjske nijanse željeli postići iskoristivši prijevod umjesto originala koji je, zapravo, uhu prisniji i u vrlo frekventnoj dnevnoj upotrebi?
Azil − reportažni, tehnički i naizgled samorazumljivi termin u priči “Protokol” u kojoj je naslov i imao funkciju birokratizaciju patnje, egzistencije itd. U kontekstu zbirke nismo željeli da bude takav termin, već nešto što je konotativnije i korespondira s ostalim pričama. Prijedlog za naslov je dao Tomašić, smatram da je pogodio bit, jer se u pričama često radi o domu, mjestu, gubitku tog mjesta ili čežnji za tim mjestom. Kako bi proširio odgovor koristit ću sada i malo teške artiljerije: nepovredivo mjesto umjesto azil je oneobičavanje, oteščalost, produžavanje percepcije, a zna se iz čije su kabanice te riječi izašle.
Zbirka se sastoji iz četiri cjeline karakterističnih naziva: “Ja i moji”, “On i njegovi”, “Mi i naši”, “Oni i njihovi”. Na koji način ove cjeline i njihovi nazivi trebaju utjecati na čitateljevu orijentaciju u idejnom svijetu teksta?
Opet ću spomenuti svog Vergilija jer je Ivan Tomašić taj koji je predložio naslov knjizi, ciklusima i predložio podjelu priča ovako kako su podijeljene. Sviđa mi se tumačenje Ane Grbac iz Novosti koja na vaše pitanje ima bolji odgovor od moga: “Pišete o likovima koje život nemilice gazi, koji su u dubokoj egzistencijalnoj krizi, ljuti, tužni, bez perspektive i prestrašeni, a u naslovima ciklusa (Ja i moji, On i njegovi, Mi i naši, s obzirom na osobne zamjenice u jednini i množini) naglašavate i njihovu društvenu dimenziju.”
Kao zbirka o čovjekovoj borbi za dostojanstvenu egzistenciju u kojoj izgledi nisu sjajni, “Nepovredivo mjesto” priziva u sjećanje Melvillovog Bartlebyja, Camusovog Meursaulta, ili junake crne komedije “Office Space” iz 1999. godine. Kako biste vi ocrtali intertekstualne veze koje vaša zbirka pravi s historijom svjetske književnosti ili popularnom kulturom?
Nisam čuo za “Office Space”, pa mi se sviđa vaša interpretacija, jer mogu samo zamisliti o čemu se radi. Stoga i dalje prepuštam čitateljicama i čitateljima da pronalaze značenja i veze. Kada bih morao raditi soundtrack knjige, jedna od pjesama sigurno bi bila pjesma “Biće dana al' nas biti neće”.
Krčka li se kakav novi rukopis?
Jest, imam puno nakupljenog materijala. Priča, drama, ideja za drame, poeziju, ideja za eseje, ideja ima previše. Vidjet ćemo što će od toga svega skupa biti objelodanjeno i milošću uobličeno. Za sljedeću godinu početkom lipnja je dogovoren izlazak romana radnog naslova “Početnici”. Od izlaska “Nepovredivog mjesta” nisam ništa napisao. Pa treba se malo i živjeti ne može čovjek samo pisati. Tako da sam do jeseni odlučio voditi se tim motom.