Još nije donesena odluka o obnovi devastiranog spomenika na Petrovoj gori Foto: E-novine.com
Izložba "Svjetlonosne forme" kipara Vojina Bakića, autora čuvenog "Bika" i monumentalnih ali devastiranih antifašističkih spomenika, poput Kamenske, Petrove gore, Dotrščine, Bjelovara i Čazme, značajna je zbog tri stvari: ponajprije, riječ je o prvoj retrospektivi jednog od najboljih hrvatskih, a može se reći i europskih kipara 20. stoljeća, koji ni za života nije imao mnogo javnih prezentacija.
Drugo, na izložbi će biti izloženi i neki radovi i dokumentarni filmski materijali, nađeni po depoima muzeja, koje šira javnost do sada još nije imala prilike vidjeti na jednom mjestu što će po mišljenju kustosice izložbe i urednice kataloga Nataše Ivančević, iznenaditi i znalce.
I treće, pokazat će se nevjerojatna avangardnost njegovog opusa što će razbiti neke teze po kojima je Bakić, najviše zbog svojih partizanskih spomenika, u nekim krugovima neopravdano proglašen za prorežimski orijentiranog umjetnika. Zbog toga se može reći da će Bakićeva retrospektiva biti prvorazredni kulturni događaj.
Izložba "Svjetlonosne forme", nazvana tako prema tvrdnji Jure Kaštelana, otvorena je u subotu navečer u Muzeju suvremene umjetnosti. Na dva kata prikazan je impozantan opus Vojina Bakića iz svih njegovih faza stvaralaštva u kojem važnu poziciju drže monumentalni antifašistički spomenici u javnom prostoru, koji su početkom '90-ih devastirani i do danas prepušteni propadanju. Izloženo je čak 200 skulptura i 80-ak crteža, a prikazuju se i brojne skice, makete spomenika, fotografije, projektna i osobna dokumentacija, te audio i filmska dokumentarna građa. Zbog toga će posjetitelji izložbe moći dobiti doista cjeloviti uvid i sliku o radu i životu samozatajnog umjetnika nevjerojatne kreativne energije, koji nije bio sklon samopromociji, ali je zato volio istraživati i eksperimentirati. Stoga je za vrijeme života imao samo dvije veće izložbe – 1958. i 1964., obje u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu. Toj slici pridonijet će i fotografije iz privatnog albuma koje prikazuju umjetnika u razgovoru s kiparem Jeanom Arpom, ili sinom Zoranom Bakićem, koji je tragično stradao početkom '90-ih.
Na izložbi će biti izložena najznačajnija Bakićeva djela nastala tokom 50 godina njegovog stvaranja. Počasno mjesto svakako pripada njegovom čuvenom "Biku", koji mu je donio prepoznatljivost i slavu u europskim razmjerima. Ta Bakićeva najpoznatija skulptura prvo je izložena na Venecijanskom bijenalu 1956. godine, a zatim ispred jugoslavenskog paviljona na svjetskoj izložbi EXPO u Bruxellesu kojeg je dizajnirao znameniti arhitekt Vjenceslav Richter.
"Skulptura je odmah izazvala velik interes stranih stručnjaka te ju je Grad Antwerpen otkupio za park skulptura muzeja Middelheim, gdje se i danas nalazi, a uskoro i Grad Marl za istu namjenu", kaže Nataša Ivančević. Osim "Bika", bit će izložene i "Ptica", "Kupačica" i aktovi, no po mišljenju kustosice izložbe možda se ipak izdvaja Bakićeva skulptura "Torzo". Pronađena je u depoima bjelovarskog muzeja, kaže, a značajna je po tome što je predstavljala bivšu Jugoslaviju na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine.
O veličini i značaju čitavog projekta govori i podatak da su radovi dopremljeni iz čak 20 muzeja iz regije, od zagrebačke Gliptoteke i dubrovačkog, riječkog i bjelovarskog muzeja do muzeja iz Beograda i Novog Sada, ali i iz brojnih privatnih zbirki. Najviše radova, čak 50 posto izložaka, posuđeno je iz obiteljske ostavštine umjetnikovih unuka arhitektica Vjere Bakić i Ane Martine Bakić, koje su napravile i likovni postav izložbe. Izložbu prati i opsežan dvojezični katalog u kojem o djelu Vojina Bakića pišu ugledni hrvatski i inozemni stručnjaci.
Vojin Bakić (1915-1992) rođen je u Bjelovaru, usavršavao se kod Frana Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a sudjelovao je na prestižnim svjetskim izložbama kao što su Bijenale u Veneciji, Documenta u Kasselu, Bijenale u Sao Paolu... Kako objašnjava kustosica, "krenuo je od figuracije i tradicije, a zatim je svoj izraz usmjerio prema čistoj formi, razlistanim pa svjetlosnim oblicima, apstrakciji bez suvišnih detalja". Sam Bakić je pak u jednoj rečenici sažeo vlastito stvaralaštvo sljedećim riječima: "Kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put." A to traganje za svjetlom, kaže kustosica, "za boljitkom i napretkom, dio je modernističke utopije koju je dijelio sa suvremenicima, koji su u poslijeratnoj Jugoslaviji željeli stvarati bolji i humaniji svijet".
"Kroz njegovo djelo mogu se iščitati i društveno-političke prilike u kojima je stvarao, ali i životna priča umjetnika obilježena tragedijama iz obiteljskog života", ističe autorica izložbe, objašnjavajući da je "Spomenik strijeljanima u Drugom svjetskom ratu" u Bjelovaru napravio prema sjećanju na lik brata, kojeg su ustaše strijeljali na početku tzv. NDH, zajedno s ostalih troje braće.
Na pitanje kako se izložba odnosi prema Bakićevim velebnim antifašističkim spomenicima, Nataša Ivančević je izjavila da "izložba svakako želi pokazati i naš odnos prema kulturnoj baštini iz razdoblja socijalizma i stoga značajan dio postava obuhvaća prikaz Bakićeve spomeničke plastike". U središtu tog segmenta izložbe nalaze se makete monumentalnih spomenika na Petrovoj gori, te u Kamenskoj i Kragujevcu, koji su u doba socijalizma izgrađeni u znak sjećanja na partizane i civile, ubijene u Drugom svjetskom ratu.
Posebno je značajan spomenik palim žrtvama na Petrovoj gori, koji je izgrađen samodoprinosima Karlovčana, a devastiran je već 1991. godine, kada se našao na okupiranom području vojske tzv. SAO Krajine. Taj je spomenik podignut na području najveće partizanske bolnice, a u njegovom krugu nalazila se i kosturnica s 72 sahranjena partizana i civila. U doba socijalizma, kao i ostali Bakićevi partizanski spomenici, predstavljao je simbol antifašističke borbe. Usprkos nekim pokušajima zaštite danas je u toliko devastiranom stanju da predstavlja ruglo i prijeti mu urušavanje, jer je lokalno stanovništvo navodno odnosilo oplatu od nehrđajućeg čelika i te ploče ugrađivalo u svoje kuće. Taj "put" spomenika u raznim fazama, od završetka gradnje 1981. godine pa do današnje devastirane situacije, predočit će ciklus fotografija Wolfganga Thalera i Igora Grubića.
Zaokruženoj slici tog antifašističkog dijela Bakićevog opusa pridonijet će i nikad viđeni dokumentarni filmovi, snimljeni na otvaranju iznimno značajnog Bakićevog "Spomenika pobjedi naroda Slavonije" u Kamenskoj, kojem je prisustvovao i Tito, te spomenika u Kragujevcu i Valjevu. To je po mišljenju autorice izložbe "važan dokument jednog vremena jer prikazuje govornike i političare tog razdoblja, svjedočeći o duhu i ideološkoj klimi te običajima tog doba".
Način gradnje respektabilnih socijalističkih spomenika rasvijetlit će Boris Medja, jedan od glavnih projektanata statike i konstrukcije spomenika u Kamenskoj. On će svjedočiti o nesvakidašnjim ispitivanjima, koja su provedena na maketi u tunelu Vojnog zrakoplovnog instituta u Žarkovu u Srbiji prije nego što se krenulo s realizacijom tog velebnog 30-metarskog spomenika razlistane forme.
Posjetitelji mogu pogledati i provokativni dokumentarac Bogdana Žižića "Udar na sjećanje/Damnatio memoriae" o uništavanju povijesnih i kulturnih spomenika u '90-im godinama prošlog stoljeća, kada je prema redateljevim podacima devastirano ili porušeno čak tri tisuće antifašističkih spomen-obilježja u Hrvatskoj, a da za to do sada još nitko nije procesuiran, a kamoli sankcioniran.
Zapitali smo autoricu izložbe može li se preko retrospektivne izložbe "Svjetlonosne forme" pokrenuti nova inicijativa za obnovu Bakićevih antifašističkih spomenika, primjerice, na Petrovoj gori, pogotovo zato što su sve prethodne inicijative neslavno završile u nekoj ladici administracije. Po njenom mišljenju takva inicijativa mora doći s državne razine, iz Ministarstva kulture, a ne iz Muzeja suvremene umjetnosti, koji može samo iznova ukazati na devastaciju partizanskih spomenika. Problem je u tome što je za obnovu Bakićevog spomenika na Petrovoj gori nužan veliki novac, kaže, a s druge strane taj spomenik danas, na žalost, više nema funkciju kakvu je imao u doba socijalizma, kada je kao spomen obilježje čuvao memoriju na partizansku bolnicu.
"Osim toga, ni struka još nije iznijela svoj službeni stav o tome koje vrijedne antifašističke spomenike iz razdoblja socijalizma treba sačuvati, a koje prepustiti zaboravu", istaknula je Nataša Ivančević, dodavši da je njihova obnova pitanje političke volje. No za sada političke volje, čini se, nema što potvrđuje i izjava ministra znanosti, koji đake upućuje na Ovčaru. Stoga će u sklopu izložbe biti organiziran i okrugli stol Spomenici NOB-a - nekada i sada o problemu devastiranih partizanskih spomenika, koji će možda pridonijeti boljem razumijevanju situacije na tom području. Također, moći će se vidjeti i radovi umjetnika koji se bave Bakićevim spomenicima s različitih autorskih pozicija, "od interpretacije modernističke baštine u radovima Marka Lulića i Jana Kempenaersa, preko propitivanja utopijskih modela socijalističkog društva te pitanjima gubitka društvenog sjećanja u djelima Davida Maljkovića, do kritike našeg odnosa prema spomenicima NOB-a u radovima Igora Grubića".
Veliko zanimanje vjerojatno će izazvati i Bakićeve makete i studije za nikad realizirani zagrebački spomenik Josipu Brozu, posljednji Bakićev projekt javne plastike, koji je trebao biti postavljen na Trgu Stjepana Radića 1992. godine, ispred Poglavarstva, na stotu obljetnicu Titovog rođenja. Natječaj za Titov spomenik bio je raspisan potkraj osamdesetih i na njega se prijavilo čak 80 umjetnika, a među njima su bili i Boris Ljubičić, Nenad Fabijanić, Stevan Luketić, Edo Murtić i drugi. Iako je konkurencija bila vrlo oštra, na natječaju je pobijedio Vojin Bakić, koji je spomenik Titu osmislio zajedno sa sinom arhitektom Zoranom Bakićem, jer se prema propozicijama natječaja zahtijevalo i arhitektonsko rješenje okolnog prostora. Međutim, došle su olujne devedesete i spomenik tog tipa više nije bio prihvatljiv i projekt je pao u zaborav.
Po riječima kustosice, Bakić je cijelog života modelirao Tita, smatrajući ga vrlo markantnim likom. "Bio je fasciniran njime, usprkos tome što je Bakić za Tita bio previše avangardan i što nije od njega naručivao portrete", kaže. Bakić je često govorio, nastavlja, "kako nije lako prikazati Tita kakvog pamtimo – njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik", objašnjavajući da je po njemu "Tito bio fantastičan lik, za koji Francuzi imaju dobar izraz 'presence', što znači prisutnost, nazočnost", ispričala je kustosica.
Po njenom mišljenju ovom se izložbom kipara Vojina Bakića, o kojem se u '90-ima zbog vandalskog miniranja njegovih spomenika više pisalo na stranicama crne kronike negoli kulture, pokušava vratiti na mjesto koje mu pripada u povijesti hrvatske i europske umjetnosti. A nas natjerati na razmišljanje o odnosu prema antifašističkim obilježjima iz razdoblja socijalizma, koji su u eri tuđmanizma i rastućeg nacionalizma zbog drugih prioriteta grubo zanemareni.