Nisam imigrant, rođen sam u Sloveniji, ali malošto je u toj priči izmišljeno Foto: Wikipedia
U hrvatska kina stigao je slovenski hit "Čefuri raus!", autorski projekt pisca, redatelja i scenarista Gorana Vojnovića, kojeg je u susjednoj zemlji vidjelo više od 60 tisuća gledatelja, postavši tako jedan od najgledanijih slovenskih filmova. Film je nastao po istoimenoj kvartovskoj prozi "Čefuri raus!" pisanoj u prvom licu, koja je prije tri godine bila regionalni bestseller i dobila Prešernovu nagradu svrstavši Vojnovića u najčitanije i najintrigantnije mlade autore.
Roman govori na direktan i opor, ali i duhovit način, uz puno sočnih psovki, o sudbini četvorice tinejdžera, tzv. čefura, što je posprdan naziv za "dotepence", uglavnom Bosance, iz južnih krajeva bivše Jugoslavije, koji odrastaju u diskriminatorskom okruženju ljubljanskog kvarta Fužine. Zapravo, riječ je o obiteljskoj priči, kako je Vojnović to definirao, koja je u nekom novom okruženju prepuštena sama sebi, zbog čega dolazi u konflikt s djecom, ali i društvom, te je zbog toga zanimljiva različitim generacijama.
Preveden je na šest jezika, a doživio je i vrlo uspješnu kazališnu adaptaciju, koju je u formi monodrame čak 130 puta izveo glumac Aleksandar Rajaković. No pored tih obiteljskih sudbina, u priči se prelamaju i važne teme poput pitanja manjina i identiteta "drugih" i "drukčijih", odnosno, pitanja koja autora proganjaju i koja ga tjeraju, kako je izjavio, da o tome piše. Zanimljivo je da naslovne uloge tinejdžera igraju naturščici, dok oca tumači Emir Hadžihafizbegović, koji je za tu ulogu dobio nagradu na festivalu u Cottbusu u Njemačkoj, a u manjim rolama pojavljuju se hrvatski glumci Daria Lorenci Flatz i Mustafa Nadarević.
Publicitetu romana "Čefuri raus!" pridonijela je i činjenica da je Vojnović, inače po majci podrijetlom iz Pule, a po ocu iz Visokog iz BIH, zbog tog književnog prvijenca priveden na informativni razgovor u policiju, što je apsolutni presedan u novijoj regionalnoj književnoj praksi. Naime, optužili su ga da neki likovi iz romana vrijeđaju slovensku policiju nazivajući je pogrdnim imenima, što je pokazalo da nisu mogli razlučiti glavnog junaka problematičnog ponašanja i košarkaškog talenta Marka Đorđića od pisca Gorana Vojnovića. Od ozbiljnih sankcija spasili su ga slovenski P.E.N. i Društvo slovenskih književnika te slovenska ministrica unutrašnjih poslova, koja je stala na njegovu stranu, braneći umjetničku slobodu i mladog autora.
Taj nečuveni skandal knjizi je priskrbio dodatnu reklamu, a njegova autora lansirao u red provokativnih pisaca koji progovaraju o ozbiljnim društvenim temama. Danas je Vojnović etablirani autor. Diplomirao je režiju na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju, a osim dugometražnog filma "Piran Pirano" u produkciji slovenske Arsmedije, realizirao je i nekoliko kratkih filmova – za "Sretan put, Nedime", koji je napravio u koautorstvu s Markom Šantićem, dobio je nagradu Srce Sarajeva i bio nominiran za nagradu Europske filmske akademije. Svoje kolumne objavljivane u časopisu Dnevnik objavio je u knjizi "Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra". Prije dvije godine objavio je i drugi roman provokativnog naslova "Jugoslavija, moja dežela", čije je prvo izdanje rasprodano za nekoliko dana. Roman je preveden i u Hrvatskoj u izdanju Frakture i na Sajmu knjiga u Puli bio je jedan od najtraženijih.
Film "Čefuri raus!" o odrastanju četvorice 17-godišnjih "ćefura" u ljubljanskom kvartu Fužine bio je veliki hit u Sloveniji, koji je vidjelo više od 60 tisuća gledatelja. Time je film ponovio uspjeh romana. Očekujete li da će doživjeti sličnu gledanost i u hrvatskim kinima?
- Teško je govoriti o očekivanjima, posebice ako govorimo o slovenskom filmu u hrvatskim kinima, što nije baš uobičajena pojava. Ja se samo mogu nadati da će ga oni koji ga u Hrvatskoj budu gledali prihvatiti tako dobro kao publika u Sloveniji.
Jeste li tijekom rada na tom autorskom projektu, u kojem ste okupili ekipu iz gotovo cijele bivše zemlje, od Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije do Hrvatske, imali dileme o tome hoćete li naglasak staviti na politički i socijalni kontekst te ponovo provocirati slovensko društvo ili na obiteljsko okruženje i odrastanje?
- Nemoguće je bilo koga tri puta isprovocirati istom pričom pa to s ovim filmom nismo ni pokušavali. Ovaj je film zato političan na jedan sasvim drugi način, on vas uvlači u čefurske stanove, u intimu tih porodica, u njihovu tragikomičnu svakodnevicu. On na taj način smanjuje distancu između vas i njih.
Roman "Čefuri raus!" je u slovensku književnost donio novi motiv - diskriminaciju pridošlica i izbjeglica iz južnih krajeva, toliko uzburkavši duhove u Sloveniji da vas je privela i policija, a pokrenut je i postupak protiv vas. Kako tumačite takve reakcije slovenske službene politike i establišmenta i što to kazuje o njima?
- Ta politika i establišment o kojoj govorite nije jedna uniformirana masa uniformiranih stavova. Slovenija je što se toga tiče jedna poprilično šarolika zemlja, ponekad čak i proturječna. Uspjeh knjige pa i filma lijepo je to pokazao. Jedan dio društva jako je otvoren, a istodobno je u tom istom društvu prisutno mnogo netrpeljivosti i rasizma. I na najvišim instancama.
Koliko je taj roman odraz vašeg osobnog imigrantskog iskustva i odrastanja u šovinističkom okruženju u Sloveniji? Kako je zapravo nastao?
- On je prije svega rezultat moje želje da pišem o svijetu u kojem sam odrastao. Nije sve moje osobno iskustvo, naročito ne imigrantsko, jer ja nisam imigrant, ja sam rođen u Sloveniji, ali malošto je u toj priči izmišljeno. To su priče moje porodice, mojih susjeda, prijatelja i poznanika spojene u jednu priču.
Čefuri su doseljenici iz bivše Jugoslavije iz razdobolja potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, koji uglavnom žive na rubu društva. Je li odnos današnje Slovenije prema imigrantima pravedniji nego što to opisujete u romanu? Jesu li se uspjeli izboriti za svoju socijalnu i kulturnu poziciju te integrirati u slovensko društvo?
- Ne žive baš svi čefuri na rubu, većina doseljenika se uspjela sasvim solidno integrirati pa je Slovenija, za razliku od Hrvatske ili Srbije, zemlja u kojoj doseljenici igraju dosta vidljivu ulogu u društvu. U kulturi, gospodarstvu, pa i politici. Ima tu naravno mnogo problema, no stvari se po meni polako popravljaju. Ne možemo govoriti o tektonskim pomacima, ali eto, Ljubljana napokon gradi džamiju, a pod pritiskom Europe rješava se i problem izbrisanih.
I drugi roman "Jugoslavija, moja dežela" doživio je kritike te bio osuđivan kao jugonostalgičarski. Što mislite zašto je došlo do takvog pogrešnog čitanja?
- Zato što na žalost još ima ljudi koji čitanje romana završavaju pri njegovu naslovu.
Je li bivša Jugoslavija odredila vaš identitet i svjetonazor i formirala vas u kulturološkom smislu? Kako iz današnje perspektive vidite taj prostor bivše zemlje?
- Meni je taj prostor jako bitan, na njemu sam odrastao, njegova kulturna ostavština me u mnogočemu definirala i danas me žalosti što taj prostor i dalje ponajprije određuje rat i njegove posljedice. Godina je 2014., a mi smo još duboko uronjeni u devedesete.
A kako ocjenjujete kulturni prostor Slovenije i to s obzirom na njezin položaj unutar EU-a, financijske rezove, nacionalizam...?
- Slovenija je danas u kulturnom smislu jedna izolirana zemlja. Okrenuli smo leđa Istoku, Zapad nas ignorira i mi smo ostali sami. Na sreću, taj je kulturni prostor nekim čudom poprilično otvoren pa unatoč krizi nismo zagrezli u nacionalizam. Rekao bih da je duh one pankerske Ljubljane osamdesetih ipak preživio.
Koliko oba romana odražavaju gledišta i osjećaje generacije koja je rođena u osamdesetima, odrastala u ratovima na Balkanu i tražila svoje mjesto pod suncem u prvim godinama balkanskoga kapitalizma?
- Samo onoliko koliko ja pripadam toj generaciji jer obje priče prije svega nude jedan jako osoban pogled na svijet. Ja za sebe ni slučajno ne mislim da sam tipičan pripadnik svoje generacije, još manje da ono što ja mislim i osjećam vrijedi za cijelu generaciju, ali sam na neki način ipak dijete jednog vremena i prostora.
Kakav je vaš današnji status na kulturnoj karti Slovenije?
- Ne znam. Meni je bitno da imam dovoljno mogućnosti za rad i to trenutno svakako imam. Drugo me u stvari i ne zanima.