Za dijete predškolske dobi opskrbnina iznosi 1800 kuna, a ako ide u školu 2000 kuna. Naknada koju udomitelji primaju za udomljavanje iznosi 500 kuna, a ako je riječ o djetetu ili mlađoj punoljetnoj osobi s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima te osobama s poremećajima u ponašanju, onda se ona povećava za samo 125 kuna Foto: Osjecka.com
Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma „Zagreb“, ističe kako bi udomiteljstvo trebalo biti profesionalno zanimanje, čime bi se djetetu mogao pružiti osjećaj odrastanja u obitelji Foto: Crosport
Slučaj obitelji Božić iz Maslenice, koji je ovih dana odjeknuo u medijima, aktualizirao je temu oduzimanja prava roditeljima da žive sa svojom djecom. Nakon što je ministrica socijalne politike i mladih Bernardica Juretić obećala preispitati uzroke razdvajanja obitelji, priopćenjem je reagirala i ravnateljica zadarskog Centra za socijalnu skrb Vesna Burćul. Kako je navela, siromaštvo ne smije i ne može biti razlog oduzimanju djece jer postoje različite mjere skrbi koje olakšavaju obitelji da prebrodi razdoblje neimaštine.
Ipak, upitno je bi li došlo do odluke da se Božićima oduzmu djeca da su postojeće mjere socijalne skrbi bile učinkovite. Također je upitno bi li ministrica i ravnateljica reagirale da pozornost javnosti nisu izazvali mještani, koji su blokirali prilaz kući kada je po djecu trebala doći policija. Slučajevi u kojima se po nalogu države razdvajaju obitelji uglavnom se događaju negdje u tišini, ispod radara javnosti.
A njihov broj nikako nije zanemariv. Prema podacima Ministarstva socijalne politike i mladih iz prosinca 2015. godine, u domovima socijalne skrbi smješteno je 1969 djece, u obiteljskim domovima 159, a u udomiteljskim obiteljima 2255. Kako izgleda život koji žive odvojeni od obitelji te koliko se u domovima i drugim izvaninstitucijskim oblicima skrbi poštuju njihova prava, malo je poznato.
Manje u domove, više iz domova
U Uredu pravobraniteljice za djecu kažu da je u 2015. godini na njihovu adresu stiglo 13 prijava kojima je obuhvaćeno 29 djece koja su povjerena na odgoj i čuvanje domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Podnosili su ih uglavnom roditelji ili rodbina nezadovoljni odlukom da se djeca izdvoje iz obitelji.
Kada je riječ o udomiteljskim obiteljima, taj je broj tek nešto manji – pravobraniteljica je primila 10 prijava koje se odnose na 23 djece, a najčešće su bile upućene od baka, djedova i udomitelja koji su se žalili na reguliranje susreta, vraćanje djece iz udomiteljskih u biološke obitelji te na otežanu suradnju s centrom za socijalnu skrb.
Stihijsko odvajanje djece od roditelja bez volje centara da pronađu načine da dijete ipak ostane u obitelji, praksa je koja se kosi s planom deinstitucionalizacije i transformacije domova skrbi, koji je 2010. godine donijelo tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.
Svrha je plana smanjiti ulazak u institucije i povećati izlazak iz njih u nove oblike skrbi, a cilj je do kraja 2016. godine deinstitucionalizirati 40 posto djece s poremećajima u ponašanju i onih s intelektualnim poteškoćama te promijeniti omjer na 20 posto korisnika u domovima te 80 posto korisnika u izvaninstitucijskim oblicima smještaja za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Međutim uvjet za njegovu uspješnu provedbu je razvoj mreža socijalnih usluga na lokalnoj razini koje podrazumijevaju skrb izvan institucije – u udomiteljskim obiteljima, stambenim zajednicama te usluge poludnevnog i cjelodnevnog boravka i stručne pomoći u obitelji.
U Hrvatskoj taj proces, kako kaže pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić, ide sporije nego što je planirano.
"Uspoređujući ukupan broj djece i mladih smještenih u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u razdoblju od šest godina (2010. – 2015.), uočavamo smanjenje broja djece na smještaju. Rezultati procesa deinstitucionalizacije vidljivi su i kroz transformaciju četiri doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u centre za pružanje pomoći u zajednici. Proces je spor, a s druge strane, izvaninstitucionalni resursi koji bi trebali preuzeti skrb o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi još nisu dovoljno razvijeni", kaže pravobraniteljica.
Ranjive kategorije
Posebno ranjivu kategoriju u sustavu socijalne skrbi čine djeca s poteškoćama u razvoju koja često prelaze u domove jer su ostali oblici skrbi zakazali, odnosno zato što u lokalnoj zajednici ne postoje odgovarajući programi primjereni njihovim potrebama.
O tome govori analiza koju je prije dvije godine napravila profesorica s Učiteljskog fakulteta Dejana Bouillet, a koja se temelji na podacima prikupljenima u istraživanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i Studijskog centra socijalnog rada.
Neki od zaključaka su sljedeći: mnoga djeca s poteškoćama u razvoju završe u instituciji zbog nedostatne podrške njihovim obiteljima, a zbog nedovoljnih kapaciteta centara za socijalnu skrb često izostaju edukacijsko-rehabilitacijskih programi koji bi spriječili odlazak u dom. Nadalje, oko 25 posto djece institucionalizirano je zbog odgoja i obrazovanja, a među slabostima zdravstvenog sustava zaštite djece s poteškoćama u razvoju ističe se neprimjerena duljina njihova boravka u instituciji. Posebno je zabrinjavajući podatak da u nekim stacionarima postoje djeca koja nikad ne napuštaju svoju sobu, pa stoga nikad ne borave na svježem zraku.
U situacijama kada obitelj, unatoč dostupnim socijalnim uslugama, ne predstavlja funkcionalno okružje za dijete te kada odvajanje nikako nije moguće izbjeći, najbolje je rješenje udomiteljstvo, čiji se razvoj tek treba intenzivirati. Takav oblik socijalne skrbi, naime, najčešće se pojavljuje u ruralnim sredinama, gdje je prosječna dob udomitelja 55 godina.
Specijalizirani udomitelji
Pravobraniteljica za djecu Milas Klarić kao problem ističe upravo nejednaku teritorijalnu zastupljenost udomiteljskih obitelji te činjenicu da njihova priprema, stručna podrška i praćenje nisu osigurane u dovoljnoj mjeri.
"Premda se već godinama govori o nužno potrebnom specijaliziranom udomiteljstvu, zasad nema dovoljno specijaliziranih udomiteljskih obitelji za djecu s poteškoćama u razvoju, djecu s poremećajima u ponašanju te za djecu do njihove treće godine", kaže pravobraniteljica.
Pitanje je kako je uopće moguće razviti takav oblik skrbi kada su naknade za udomitelje, koji najčešće taj posao rade iz altruizma, u najmanju ruku niske i u nekim situacijama nedovoljne. Za dijete predškolske dobi opskrbnina iznosi 1800 kuna, a ako udomljeno dijete ide u školu, onda je riječ o 2000 kuna. Taj iznos odnosi se na potrebe djeteta kao što su hrana, odjeća i školski pribor. Naknada koju udomitelji primaju za udomljavanje iznosi 500 kuna, a ako je riječ o djetetu ili mlađoj punoljetnoj osobi s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima te osobama s poremećajima u ponašanju, onda se ona povećava za samo 125 kuna. Međutim, tu djecu treba voditi na preglede i rehabilitacijske programe, koji su često izvan mjesta u kojem žive udomitelji, pa se time troškovi skrbi povećavaju.
Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma "Zagreb", ističe kako bi udomiteljstvo trebalo biti profesionalno zanimanje, čime bi se djetetu mogao pružiti osjećaj odrastanja u obitelji.
"To je nešto što mi u ustanovi, iako pružamo materijalnu skrb i imamo odgovarajuće stručnjake, ne možemo osigurati. Nova Vlada, odnosno sadašnji sastav Ministarstva socijalne politike i mladih, treba izmijeniti Zakon o udomiteljstvu i omogućiti da, uz profesionalno udomiteljstvo, i ono specijalizirano bude bolje plaćeno“, kaže Ćurković Kelava.
Začarani krug
Iako Dječji dom "Zagreb" ne provodi postupak udomiteljstva, u okviru svojih djelatnosti pruža usluge savjetovanja udomitelja. Osim toga, pruža još 10 socijalnih usluga među kojima su i usluge cjelodnevnog i poludnevnog boravka, usluge rane intervencije te organiziranog stanovanja u zajednici.
"Do kraja 2016. ili najkasnije početkom 2017. godine trebali bismo se transformirati u Centar za djecu. Trenutno oko 32 posto korisnika koristi institucijski oblik skrbi, a 68 posto izvaninstitucijski, tako da mogu reći kako se krećemo u dobrom smjeru", kaže Ćurković Kelava.
Dječji dom "Zagreb" posebno pomaže djeci koja su trajno ostala bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a koja se spremaju izaći iz sustava socijale. Prije 18 godina pokrenuli su program kojem je cilj pripremiti mlade za samostalan život, a koji su preuzeli i ostali domovi u državi. U Zagrebu je sedam zajednica organiziranog stanovanja s povremenom podrškom koje nakon otpusta iz dječjeg doma zbrinjavaju 20 mladih ljudi u dobi od 17. do 22. godine. Oni koji studiraju primaju stipendiju Rotary kluba, a djevojke i mladići koji su zaposleni štede novac da bi što bezbolnije sami počeli samostalan život.
"Na neki smo način prekinuli začarani krug – prije bi djeca završila srednjoškolsko obrazovanje i nakon toga bila prepušteni sama sebi. Teško bi pronalazili posao, a najčešće bi se vratili u sustav socijalne skrbi jer nije bilo programa koji bi se njima bavio. Sada su mlade osobe koje izlaze dječjih domova puno sigurnije u svijetu rada. Tijekom 18 godina kroz naš je program prošlo oko 220 mladih i on se pokazao uspješnim u 90 posto slučajeva", zaključuje Ćurković Kelava.
Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Deinstitucionalizacija - kako se provodi integracija domova socijalne skrbi?", koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva.