Udri novinara i uzmi mu sve pare!

Ako je suditi po donesenoj, pa preinačenoj presudi kojom je novinarka Jutarnjeg lista Slavica Lukić novčano kažnjena jer je svojim napisima navodno sramotila vlasnike privatne zdravstvene ustanove, iako je samo prenosila činjenice o enormnom i privilegiranom trošenju javnog novca u privatnoj medicinskoj ustanovi, ministar financija Boris Lalovac i njegovi suradnici već sada bi trebali "rezervirati" dio svojih plaća za plaćanje kazni zbog sramoćenja više od sedam tisuća poslodavaca koje su "okačili" na internetsku listu srama zbog višemjesečne neisplate plaća svojim radnicima.

Kad je već Slavica Lukić novčano kažnjena zbog istinitog pisanja koje je okvalificirano kao kazneno djelo sramoćenja, zašto bi Lalovac i suradnici bili pošteđeni, pogotovo u slučajevima vlasnika tvrtki za 100 kuna, koji plaće nisu isplatili jedino sebi, jer drugih radnika i nemaju, a uvršteni su na listu srama kojoj je primarni cilj javno sramoćenje poslodavaca koji kršenjem zakona drastično ugrožavaju egzistenciju svojih radnika?

Primjenom načela jednakosti pred zakonima, na udaru sudskih kazni, osim Lalovca i suradnika, zapravo bi se trebali naći i novinari i mediji koji su "nekritički" preuzimali i u javnosti dalje širili listu srama i tako dodatno sramotili poslodavce koji su na nju uvršteni zbog neisplate plaća radnicima, neovisno o razlozima zašto su to uradili.

"Čuvari demokracije"

S hrvatskim sucima i sudovima, i njihovim tumačenjem istih zakonskih odredbi i presudama, malo tko, međutim, može biti načisto i tvrditi da će ministar Lalovac biti kažnjen, iako bi se u njegovu slučaju moglo pronaći ponešto čvršćih argumenata za kažnjavanje nego u slučaju novinarke Lukić, koja je činjenično bila precizna barem kao Lalovac, a njezina obrana javnog interesa čista je kao suza, dok se u Lalovčevoj mogu pronaći i mutniji dijelovi, osobito ako se u obzir uzme i činjenica da Ministarstvo financija, Porezna uprava i druga državna tijela imaju brojne druge mogućnosti da stanu na kraj poslodavcima koji nezakonito ne isplaćuju plaće radnicima i nije im objavljivanje njihovih imena i (ne)djela jedino sredstvo kao što je to jedina mogućnosti koju imaju novinari ako žele biti "čuvari demokracije".

Kad bi se morali kladiti, onda bi zapravo novac prije stavili na to da će netko od novinara koji su se raspisali o poslodavcima s Lalovčeve liste srama biti kažnjeni zbog njihova sramoćenja nego ministar financija i njegovi suradnici. U četvrt stoljeća hrvatske demokracije suci i sudovi razmjerno su lakše i bezbolnije kažnjavali novinare i medije zbog nanošenja duševnih boli, klevetanja, a sada i sramoćenja, nego one o kojima su pisali kao akterima raznih zlodjela i nezakonitosti, pa čak i onda kad su potonji bili pravomoćno osuđivani zbog pljačkaške privatizacije, korupcije ili ratnih zločina. Pravilo o bogovima i volovima u hrvatskim sudnicama nije baš tako rijetka pojava, što zbog šupljih zakona, ali dijelom i zbog feleričnosti barem nekih sudaca i u najmanju ruku kontroverzne sudske prakse.  

Hrvatski suci, primjerice, presudili su da Zdravko Mamić nije počinio kazneno djelo širenja mržnje kada je javno tvrdio da bivši ministar prosvjete Željko Jovanović "ima krvna zrnca koja pretežu da mrzi sve što je hrvatsko" ili kad se čudio: "Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!" Dosta novinara Mamića je napalo zbog govora mržnje, pa i rasizma, ali su suci odmahnuli rukom i pritom se pozvali na europske sudske standarde.

I dok se tinta na njihovim presudama još nije ni osušila, iz Francuske je stigla vijest da je bivša kandidatkinja ultradesne političke stranke Nacionalna fronta Sophie Leclere osuđena na devetomjesečnu kaznu zatvora i petogodišnju zabranu kandidiranja na izborima zbog rasizma jer je bivšu ministricu pravosuđa, tamnoputu Cristiane Taubiru usporedila s majmunom. Usto su Leclere i njezina politička stranka novčano kažnjene, a ultranacionalistička Nacionalna fronta je Leclere izbacila iz članstva. Leclere se na sudu branila da je samo željela na satiračan način ukazati na "divlju" narav bivše ministrice pravosuđa kada je na svojoj Facebook-stranici objavila fotografiju mladog majmuna s potpisom "s 18 mjeseci", a pored nje fotografiju ministrice Taubiru s potpisom "sada". Francuski suci nisu dvojili i kaznili su je zbog rasizma, a pritom nisu razbijali glavu s pitanjima je li Leclere utjecajna kao Dalaj Lama i je li ona svojim činom pozvala i potakla još nekoga da joj se priključi u proganjanju bivše ministrice pravosuđa, kao što su naši suci presudili da Mamić nije širio mržnju, a kamoli rasizam kad je Jovanovićeva krvna zrnca izjednačio s mržnjom prema svemu hrvatskome jer, eto, nije utjecajan i ne može nikoga potaknuti na to da Jovanoviću pokuša promijeniti krvna zrnca.

Kako sada stvari stoje, o Mamićevoj odluci ovisi hoće li i netko od novinara koji su ga prozivali zbog govora mržnje biti kažnjen, jer su ga nevinog javno sramotili iz osobnih pobuda, a ne u javnom interesu.

Kažnjavanje ozbiljnog novinarstva

S druge strane, novinare se stalno poziva da odustanu od senzacionalizma i površnosti i prihvate se serioznog istraživačkog novinarstva kako bi kao "čuvari demokracije" svojim javnim radom doprinosili društvenom razvoju i suzbijali i iskorjenjivali nezakonitosti i druge javne i privatne devijacije i društvene boleštine. Borba protiv korupcije u vrhu je "narudžbi" koje se novinarima isporučuju kada ih se poziva da se prihvate "ozbiljnog novinarstva". Suci i drugi pravni stručnjaci u tome su među najagilnijima. Suci pogotovo, a još su ustrajniji od kada su se i uz pomoć novinara izborili za trajnost svoje dužnosti i za pravo da zbog svojih presuda ne mogu nikome odgovarati. Od tada su još skloniji novinarima držati lekcije, zagovarati njihovo strože kažnjavanje i kada za to ima razloga, ali i kada navodno ničim izazvani ljudima nanose duševne boli ili ih javno sramote.

U tom košmaru između nedorečenih i nepreciznih zakona, koji se pritom svako malo mijenjaju i dorađuju i u dijelu koji se odnosi na sankcioniranje medijskih spački i nedjela, te sudske prakse koja često sama sebi skače u usta, novinari su prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju, pogotovo ako im leđa ne čuvaju njihovi izdavači, a to je u ovim recesijskim vremenima gotovo postalo pravilo. Sve više je, zapravo, novinara koji su zbog "ganjanja" korupcije od svojih medijskih gazda dobili nogu u dupe, a onda tako obilježeni kao ukleti Holandezi lutaju od redakcije do redakcije, dok se ne zaglave u zrakopraznom medijskom prostoru.

Statistika sve govori

O rizičnosti sustavnog novinarskog razotkrivanja korupcije uvjerljivo svjedoče i statistički podaci o koruptivnim kaznenim djelima i njihovu procesuiranju pred sudovima. U dvije publikacije koje je izdao Državni zavod za statistiku za razdoblje od 2002. do 2007. te od 2008. do 2010. godine navedeno je da je u prvom razdoblju ukupno prijavljeno 7018 koruptivnih kaznenih djela, a u drugom još 4108. Ukupno je u tom devetogodišnjem razdoblju DORH-u prijavljeno 11.126 koruptivnih kaznenih djela. O mnogima su mediji intenzivno izvještavali, a velik broj je i otkriven zahvaljujući novinskim napisima i drugim medijskim uradcima. Od tih 11.126 prijava, DORH je uglavnom zbog nedostatka dokaza odbacio njih 7571, a pred sudovima podigao 3555 optužnica. Sudovi su na kraju donijeli 1406 osuđujućih presuda, u razdoblju 2002-2007. 774 osuđujuće presude ili nešto više od 10 posto od ukupno prijavljenih 7018 koruptivnih kaznenih djela, a u razdoblju 2008-2010. 632 osuđujuće presude ili oko 15 posto od ukupno 4108 prijavljenih koruptivnih kaznenih djela.

Što zbog odustajanja DORH-a, što zbog oslobađajućih presuda, ukupno je s 9720 prijavljenih koruptivnih kaznenih djela skinuta stigma nezakonitosti i kriminala. U svim slučajevima od tih 9720 o kojima su novinari i mediji izvještavali moguće je bilo pokrenuti sudske postupke protiv novinara i njihovih izdavača, a sudeći prema presudi protiv Slavice Lukić, mnogi bi među njima ostali bez svojih plaća, pa čak i dio onih koji su izvještavali o slučajevima koji su završili osuđujućim presudama, jer je, barem dijelu sudaca, dvojbeno je li takvo izvještavanje u javnom interesu ili je inspirirano željom za sramoćenjem pojedinaca, njihovim klevetanjem ili nanošenjem duševne boli.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.