Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (9)

23.6.2002. – 121. dan rata

Neki dan je u New Yorku održana aukcija Nobelove nagrade za mir Dimitrija Muratova. Aukcijska kuća Heritage nije naplatila svoje troškove, a anonimni takmac koji se nadmetao preko telefona za Muratovljevu medalju platio je vrtoglavih 103 milijuna dolara. Muratav iznos preko UNICEF-a daruje za pomoć ukrajinskoj 'raseljenoj djeci' i ratnoj siročadi. On je Rus. Suosnovao je nezavisni list Novaju Gazetu čije izlaženje su zabranile ruske vlasti u ožujku. Četvero novinara iz Novaje Gazete je ubijeno, među njima Ana Politkovskaja koja je pisala o ratu u Čečeniji, slično kao što je Roy Gutman pisao reportaže o našem ratu i objedinio ih u knjizi 'Svjedok genocida'. Muratov je nedavno i sam fizički napadnut. Bez sumnje, on je već mjesecima svjetski novinar broj jedan.

Praktički istog dana Maja Sever je gotovo jednoglasno u Izmiru na Crnome moru izabrana za predsjednicu Europske federacije novinara. Ona je duboko iz strojarnice novinarstva, novinarka u 'plavom kombinezonu'. Palube nikad nije vidjela, već na prvoj stepenici, emisije su joj bile odviše dobre i odviše gledane te skidane s programa, što se na orwelovskom jezike hrvatske državne televizije zove 'promjena programske sheme'. Sad je na subalternoj poziciji u talk showu Nedjeljom u dva, čije samo ime kaže da je terminirana tako da gledateljstvo ili objeduje ili je na izletu. U slobodno vrijeme Maja Sever se intenzivno bavi humanitarnim radom, pomaganjem potrebitih. Rođena je 1971., Dimtri Muratov 1981. I on je bio voditelj televizijskih emisija. Bio, pa onda više nije. No meni se čini da se klatno pomalo pomiče prema istočnoj Europi. Netko je demonstrativno platio 103 milijuna dolara za Muratovljevu medalju, a legije zapadnih premijera i predsjednika dolaze Zelenskom u Kijev da vide kako izgleda jedan pravi predsjednik države.

Što ništa ne mijenja na činjenici da nam je ruska armada svakog dana kilometar bliže pretvarajući sve pred sobom i iza sebe u ruševine i zgarišta, hirošimizira Ukrajinu. Karl Schloegel za Donjeck veli: Ground Zero. Sada i Sjevernodonjeck, pa Lisičansk, morgen die ganze Welt.

 

24.6. 2022. – 122. dan rata

Klatno: jučer navečer vijest da je summit Europske Unije prihvatio preporuku Europske komisije (hrvatski: vlade EU-a, predsjednica Ursula Von der Leyen) da Ukrajina i Moldavija dobiju status kandidata za članice EU. Michael Thumann u Die Zeitu odmah objavljuje kolumnu i stavlja je na par sati besplatno na online izdanje: vidjet će se što će se za par dana dogoditi u Madridu, kad je još neko formalno glasanje/potvrđivanje, jer u EU Rusija i Kina imaju svojeg kupljenog igrača Viktora Orbana s pravom veta – kao što je to i ruski igrač u NATO-u Redžep Erdogan, tu k tome skupa s Orbanom. Tu je Erdogan već zaustavio pristupanje Švedske i Finske obrambenom savezu. Thuman pokazuje kako je pravo veta (Rusije) u Savjetu za sigurnost UN-a nedavno demoliralo tu instituciju. Što je Zelenski o UN-u govorio još pred mjesec, mjesec i pol.

Da s padom Savjeta za sigurnost padaju Ujedinjene nacije (nekoć Liga naroda) njoj je od početka, statutarno imanentno. Savjet je savjet velikih sila čija je prva i posljednja, a Generalna skupština sitnež i dekoracija. Nesporazum s tim uvezi prvi je bio iskusio car Hajle Selasije sredinom tridesetih kad mu je zemlju Etiopiju napala fašistička Italija. Svečano je otišao u Genevu, tamo pred Ligom naroda držao vatrene govore. I potom završio u dugogodišnjoj emigraciji u Londonu do 1942. godine, dokle je Italija, što drugo, modernizirala njegovu zemlju. Što pak znači zaštitni mandat UN-a vidi se danas na Bosni i Hercegovini. UN ga je izvršno prenio Europskoj uniji. U UN-u su za mandat glasali i Bosna i Hercegovina i Srbija i Hrvatska, dakle one same. Za nacionaliste okupljene u odgovarajuće tri stranke nema većeg neprijatelja i štetočine od Visokog predstavnika EU-a, odnosno UN-a. S jednim sam svojedobno razgovarao. Na njega su u hotelu u Mostaru pucali iz mitraljeza i gađali maljutkama pa je par sati proveo ležeći na podu dok nisu stigli vojnici iz španjolskog kontingenta UN-a i na jedvite jade ga izvukli. Sad ćemo na sastanku u Madridu vidjeti što g. Orban Viktor misli o službenom pristupnom procesu Moldavije i Ukrajine koja mu je prvi susjed i s kojom Mađarska ima par sto kilometara dugu granicu. Odnosno, koliko mu to EU mora platiti, EU dakle i ja. Njemu se novac ne šalje direktno na osobni žiro račun nego na 'zaklade' koje je osnovao, da kojim slučajem ne stignu u mađarski državni proračun odnosno Mađarima. Koji su onda jako zahvalni kad nešto dobiju od tih 'zaklada' te revno glasaju za Orbana, svaki put sve više s aritmetičkom tendencijom da na narednim izborima dosegne 99,9 posto glasova.

Moj pak predsjednik republike horvacke danas oko podne veli da je odluka Europske komisije, o kojoj je na očigled vrlo slabo informiran, 'hladni, sadistički cinizam'. Za hrvatskog ministra vanjskih poslova da je 'princ od kafilerije u Sesvetskom Kraljevcu'.

Zapisivati ovakve stvari u vlastiti dnevnik, na vlastiti hard disc mi je gadljivo. Ali zapisujem ih da kasnije mogu provjeriti da je istinito čega se sjećam. Naknadno mi se čini da haluciniram. Google, za kojeg sam mislio da 'pamti sve' i da se sve može dokučiti unatrag, marljivo briše. Unesem nešto notorno, a nađem na pet šest linkova dok dolje piše neka formula po kojoj više od toga nema iz razloga politike kuće, uvrede časti ili tako nešto. Odlaziti svaki put u neku sveučilišnu knjižnicu i tamo naručivati stara godišta novina je mukotrpno, i za bibliotekare koji moraju potezati do nekakvih skladišta, a meni treba na primjer samo nečije ime ili funkcija ili datum. Na Facebooku slično. Nekad je TV dokumentacija o padu Caucescua bilo dvadesetak videa, danas samo par njih i to prerađenih. Uz to, velik broj mojih znanaca ne može se sjetiti, pa se krivo sjećam, a znam da se sjećam u međuvremenu pogrešnog. Pa sve zapisujem. U doba fake newsa, alternativnih istina, ponovno upogonjenih mašinerija agit-propova od Donalda Trumpa do Kremlja bilježenje u doba ovakve krize nužno mi je - zbog vlastite psihičke stabilnosti.

Na večer, dok se hladimo na terasi uz pivu usred vrele Pule, moj stari prijatelj Klaus Detlef veli Putin-Tintin. Na to loza pa doma.

 

25.6.2022. – 123. dan rata

BBC: 'Russia has full control of Sewernodonetzk – Ukraine'. Objava u šest poslije podne. Ode jedan čitav grad.

Ujutro sam pak bio u Kosinožićima, jer su jedni turisti otišli a naredni dolaze u četiri popodne. Harkovljani Viktorija i Mihajlo su detaljno očistili kuću, bili su gotovi malo prije dvanaest. Zagrlili smo se kao svaki put, skoro bez riječi, jer što se tu ima reći. Predao sam im paket s pomoći koju je poslao Dalibor iz Zagreba rekavši: To je za Aljinu i Niku da ne odbiju. Za predaju honorara za pospremanje zadužena je Višnja, jer nakon što to Mihajlo svaki puta odbije uzeti, Višnja novce nekako utrpa Viktoriji. Poslije oko jedan sat i pol kod Bečanki Anite i Nore u Gedićima. Anita veli da u Beču postoje dvije klase ukrajinskih izbjeglica. Obične, kao i tu, žene, djeca i stariji ljudi, te vrlo bogati koji 'preferiraju baš Beč' i unajmljuju luksuzne stanove u nezamislivo skupim četvrtima. Među njima muškaraca koliko hoćeš. Nakon čega me prošla sva patetika, jer je i u Hrvatskoj podjednako brutalna razlika između 'uspješnih' i običnih. Baš smo divni mi osjećajni Slaveni.

 

27.6.2022. – 125. dan rata

U znaku proslave osamdesetog rođendana Paula McCartney u Glastonburyju održan je trodnevni rock festival. On sam u nastupu je mahao minutama ogromnom ukrajinskom zastavom. Publika, prema slikama sudeći mladi ljudi, to je preuzela i na raznim koncertima veselila se pod tom zastavom. Nastupila su i dva ukrajinska benda. Jedan je na proscenij postavio posudu ili tako nešto da se mogu ubacivati milodari za pomoć njihovoj zemlji. Kao zastava slobode u Glastonburyju ukrajinska je zamijenila zastavu duginih boja. A Paul McCartney se s navršenih osamdeset godina eksplicitno priključio svojim bivšim, preminulim umrlim kolegama Georgeu Harrisonu i Johnu Lennonu koji su bili mnogo političniji od njega. George Harrison je napisao i otpjevao globalnu himnu 'Bangladesh', a Lenonova svaka druga pjesma bila je politički statement. Paul McCartney bio je najnepolitičniji s imageom veselog, zgodnog dečka s gitarom.

U 2 u kijevskoj podzemnoj željeznici, a capella: kad čovjek prati mobilizaciju umjetnika za solidarnost s Ukrajincima koja je elektrizirala sav slobodni svijet, neizbježna je pomisao na tridesete godine kada su nacisti uzurpirali vlast u Njemačkoj, proglasili segregaciju i rasne zakone i već 1933. počeli aktivno maltretirati prvo njemačke a potom i austrijske Židove. Da je 1933. putem novina, radija, na koncertima i predstavama, u filmskim žurnalima pokrenuta ovakva kampanja solidarnosti na čelu sa svjetskim zvijezdama, možda ne bi bilo došlo do holocausta, možda Hitler naprosto ne bi prošao. Između 1933. kad je prigrabio svu vlast i 1939. biloje šest godina vremena.

Inače, jedan od ukrajinskih muzičara kaže da je jako naporno nastupati u inozemstvu sa zabavnim repertoarom a stalno misliti na to što se događa kod kuće.

 

28.6.2022. – 126. dan rata

Bataclan. Jučer poslije podne je ruska vojska raketirala shopping mall u Kremenčuku prepun ljudi. Broje se mrtvi, za sada oko njih osamnaest. Iznenadni masovni pokolji civila bili su specijalnost islamističkih terorista. Sad se takvi atentati planiraju i naređuju u generalnom štabu oružanih snaga Ruske Federacije u Moskvi. Naređuje se upotreba skupocjenih naprednih raketnih sustava ili bombi. Ta naređenja su kolektivne odluke profesionalnih vojnika najviših činova. Ciljevi su majke s djecom, obitelji koje se snabdijevaju kiselom vodom i sladoledom. U doba Vijetnamskog rata svijet se zgražao što američko ratno zrakoplovstvo posipa šume određenom kemikalijom zvanom Agent Orange da otpadne svo lišće te uoči borce Vijetkonga koji se skrivali pod krošnjama. Uništavanje lišća, napad na prirodu, smatrao se najdubljim padom američke vojne etike. Snajperi, koji su devedesetih sa sarajevskih obronaka tokom tri godine gađali prolaznike kao zečeve, bili su uvod u ovo što se sad provodi nad Ukrajinom. U sustav navođenja rakete ukuca se adresa kao svakom autu. Na Google Mapsu točno su označene škole, dućani, hoteli, pošte, s kućnim brojem dapače. Treba samo paziti kad je radno vrijeme ili se održava nastava. Nazvati Charlie Hebdo i pitati kad je tjedni sastanak redakcije da se mogu izmitraljirati svi kad su na okupu. Uvijek ponedjeljkom u pola jedanaest, dakle tad. Kad su shopping centri najpuniji? Ponedjeljkom popodne? Dakle tad.

Danas ruska vojska inzistira na točnosti. Nisu raketirali, nego bombardirali. I: nenamjerno.

Prethodne tekstove iz ciklusa možete pročitati ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku

ukrajinske-biljeske-nenada-popovica-9-7743-10527.jpg

Anita veli da u Beču postoje dvije klase ukrajinskih izbjeglica. Obične, kao i tu, žene, djeca i stariji ljudi, te vrlo bogati koji 'preferiraju baš Beč' i unajmljuju luksuzne stanove u nezamislivo skupim četvrtima. Među njima muškaraca koliko hoćeš. Nakon čega me prošla sva patetika, jer je i u Hrvatskoj podjednako brutalna razlika između 'uspješnih' i običnih. Baš smo divni mi osjećajni Slaveni
Anita veli da u Beču postoje dvije klase ukrajinskih izbjeglica. Obične, kao i tu, žene, djeca i stariji ljudi, te vrlo bogati koji 'preferiraju baš Beč' i unajmljuju luksuzne stanove u nezamislivo skupim četvrtima. Među njima muškaraca koliko hoćeš. Nakon čega me prošla sva patetika, jer je i u Hrvatskoj podjednako brutalna razlika između 'uspješnih' i običnih. Baš smo divni mi osjećajni Slaveni
Foto: 
EPA/STRINGER