Nakon nedavnih izbora u Francuskoj, čiji su rezultati desno orijentirane glasače oborili s nogu, a njihove ekstremno desne političke kandidate s konja, na Trgu Republike (Place de la République), koji - za razliku od Zagreba - Pariz i danas ima, ljudi su slavili pobjedu široke ljevičarske koalicije Nova narodna fronta' (NFP). "Politika me baš i ne zanima, ali pod prijetnjom fašizma, s kojom se zemlja suočavala, svi smo se mobilizirali“, srž je onoga što su mladi na pariškom trgu govorili medijima, dok je iznad njihovih glava vijorio ogroman patchwork transparent u bojama francuske trobojnice, s ispisanom porukom - “Francuska je tvorevina migracija”. Te je večeri, ulicama nepokorenog grada svjetlosti i ljubavi, ali i brojnim drugim francuskim gradovima, ponovo zagrmjela Internacionala.

Ta himna radnika rodila se prije više od stoljeća i pol, no tekst koji nosi snažne poruke, stariji je od glazbe punih 17 godina. Naime, moćnu je poemu napisao Eugene Pottier 1871. godine, u vrijeme pada Pariške komune. Kada je 1888. radnik Pierre De Geyter stvorio ništa manje moćnu melodiju, koja je Pottierovoj pjesmi dala zvuk, Internacionala je od pjesme postala borba. 'Ustala' je s lista papira i pozvala sve potlačene, obespravljene i ugnjetavane ljude širom svijeta da učine isto – da ustanu! Čuli su je i u najudaljenijim kutevima svijeta te je ubrzo prevedena na preko 20 jezika - svi koji su ustali, ustali su upravo uz Internacionalu. Nabijena revolucionarnom snagom i buntovnom klasnom sviješću, ona je pobunjenima davala snagu, a oni su njoj, pjevajući je u ključnim trenucima svojih borbi, dali bezvremenski utjecaj, kakav niti jedna pjesma do danas nije ponovila.

Internacionalu su pjevali pobunjeni mornari na ruskom, carskom, ratnom brodu “Potemkin”, te je odzvanjala crnomorskom lukom Odesom u vrijeme revolucije 1905., koja je uzdrmala čitavo rusko carstvo.

Pjevali su ju i španjolski radnici u Madridu, 1936., kada je bila gromoglasna zvučna kulisa njihovog vapaja za slobodom, ali i ratnog pokliča - „No pasarán!“. Tom su parolom legendarne španjolske revolucionarke La Pasionarije, uz tonove Internacionale, poručili tada Frankovim fašistima - “nema prolaza”.

Pjevala se Internacionala i za vrijeme ustanka protiv nacista, u Varšavskom getu, 1943. godine, kada je Heinrich Himmler naredio konačnu likvidaciju te židovske četvrti ograđene zidom. Prije no što su počele posljednje masovne deportacije u logor Treblinku, stotine mladih Židova odlučilo je ustati i boriti se. Iako su 19. travnja 1943. njemačke trupe naišle na iznenađujući otpor, SS-ovac Jürgen Stroop naredio je tada da se geto zapali, blok po blok, te je taj najveći židovski ustanak za vrijeme Drugog svjetskog rata, ugušen u krvi 16. svibnja 1943. U Varšavskom getu preživjeli su tada tek rijetki, a jedan od njih je napisao:

„Pjevala se Internacionala. Dok je cijeli svijet toga dana, uz snažne poruke, slavio Prvi maj, getom je odzvanja Internacionala, koja nikada do tada nije pjevana u tako tragičnim uvjetima, na mjestu gdje je čitav jedan narod bio i još uvijek propada. Riječi Internacionale odjekivale su iz pougljenjenih ruševina i bile su pokazatelj da se mladež u getu još uvijek bori i da, ni pred smrću, ne odustaje od svojih ideala!“

Internacionala je grmjela i u proljeće 1989., na Trgu Tiananmen, u središtu Pekinga, gdje se tada okupilo čak milijun prosvjednika, većinom studenata. Nezadovoljni zbog gospodarske krize i rasta inflacije, od Vlade su tada zahtijevali promjene, reforme unutar kineskog društva i demokratizaciju, po uzoru na onu u istočnoj Europi. No, u noći između 3. i 4. lipnja vojska je ugušila prosvjede na Trgu nebeskog mira, a događaj je ostao zapamćen kao jedno od najvećih krvoprolića u novijoj kineskoj povijesti.

I danas, u vrijeme imperijalističkih ratova, raspirivanja rasizma te globalnih kriza i turbulencija, Internacionala nastavlja svoju, stoljeće i pol dugu, ponosnu tradiciju te i dalje inspirira i daje vjetar u leđa naprednim vizijama o pravednijem društvu i nekom boljem svijetu. Ipak, mnogima je ta crvena, radnička himna crna pred očima. Jedan od dokaza da je u sustavu kapitalističke svijesti Internacionala itekako trn u oku je i scena iz filma 'Air Force One', koja moćnije od slike govori više od tisuću riječi. Naime, u tom američkom, političko-akcijskom trileru, Internacionalu pjevaju zatvorenici i to u trenutku kada iz zatvora izlazi general Ivan Radek, fiktivni lik koji utjelovljuje zlog bivšeg komunistu i teroristu. 

Rođena je nakon smrti Pariške komune

Kako bi opisao surovu stvarnost s kojom se suočio za vrijeme 'Krvavog tjedna', u svibnju 1871., koji je obilježio pad Pariške komune, jedan od njenih članova, francuski radnik s reputacijom pjesnika, Eugéne Pottier je 30. lipnja te godine, dok je bio u bijegu i strahu za život, napisao moćnu poemu 'L’Internationale', u kojoj do izražaja dolazi internacionalističko srce i duša pariških radnika u njihovoj titanskoj borbi. Po mnogima moćni, tajni sastojak koji je Internacionali dao besmrtnost, upravo je to što je pjesma nastala na temeljima stvarne životne drame jednog radnika, koji je uspio sažeti svoje neposredno iskustvo iz borbe te iskoračiti van ideološkog okvira i poslati snažnu, univerzalnu poruku. 

Nešto manje od dva desetljeća kasnije, 1888., francuski socijalist, tvornički radnik Pierre De Geyter, 'skrojio' je melodiju koja je Pottierovoj pjesmi dala zvuk. Prvi je put Internacionala zagrmjela u Lilleu, gradu na sjeveru Francuske, 1896. godine, u vrijeme 15. kongresa Francuske radničke stranke. Nakon što je probila led, radnička se himna proširila čitavom Francuskom, Europom i svijetom te je postala neizostavna na kongresima komunističkih, socijalističkih i radničkih stranaka. Od službene himne francuskih radnika, postala je međunarodna himna radničke klase.

Danas je Internacionala i dalje na tronu najpoznatijih pjesmama na svijetu i uvodna je tema mnogih ljevičarskih skupova i demonstracija. O kultnoj je radničkoj himni 2000. godine snimljen i film 'The Internationale', koji u 30 minuta trajanja prati povijest te emocionalno nabijene Pottierove pjesme, ali i propituje snagu koju glazba ima u životima ljudi. Koristeći rijetke, arhivske snimke, film prati razvoj i značenje pjesme prije i poslije Ruske revolucije, za vrijeme Velike depresije u SAD-u i Španjolskog građanskog rata te nakon pada Sovjetskog Saveza, prosvjeda na Trgu Tiananmen i kraja Hladnog rata. Film koji istražuje odnose između glazbe, povijesti i društvenih promjena, uključuje i performanse, razgovore s ljudima iz SAD-a, Izraela, Filipina, Kine i Sovjetskog Saveza te intervjue s glazbenicima i aktivistima iz čitavog svijeta, među kojima je i Billy Bragg, engleski glazbenik koji je izbacio vlastitu obradu Internacionale.

I dok su jedni tvrdeći da će manje arhaičan tekst bolje odražavati suvremenu, ljevičarsku politiku te održati na životu moć same pjesme, počeli glasno zagovarati modernizaciju Internacionale, kod protivnika te ideje to je izazvalo buru emocija, jer su smatrali da je svaka promjena svojevrsno sabotiranje ideologije Internacionale. No, na čvrstim je temeljima dobre, stare Internacionale, do danas ipak 'izgrađeno' na stotine različitih verzija te pjesme koja se na desecima jezika i stotinama glazbenih stilova i dalje jednako gromoglasno pjeva širom svijeta.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu