Ako smo zaista građani, a to znači zaista narod, imat ćemo stoga problem s onim Private Property koje prisvaja i ograđuje iz općeg dobra za svoj profit, i dići ćemo bunu protiv toga, iščupat ćemo kolje i srušiti zid, jer polažemo pravo i mi na to ograđeno, i to na više razina – pravo na grad
"You could listen to his songs and actually learn how to live", rekao je Bob Dylan o Woodyju. 'Ajmo poslušati najpoznatiju: This Land is Your Land. U njoj Guthrie spominje prostor uzduž i poprijeko SAD, od Kalifornije do New Yorka, od Redwood Forest do Gulf Stream Waters, dajući do znanja: "This land was made for you and me".
Američki nacionalizam? Nešto tribalističko? Krv i tlo? I što bi to prisvajanje tla onda imalo značiti u svjetlu legendarne gitare kao mašine za ubijanje fašista?
Woody Guthrie This s Your Land
I zaista je se po običaju – čujem da u Americi čak i po školama – uči kao domoljubnu u smislu nekog umatanja u zastavu.
Evo, međutim, jedne strofe iz originalne verzije pjesme:
"Was a high wall there that tried to stop me
A sign was painted said: Private Property,
But on the back side it didn't say nothing –
This land was made for you and me."
Aha – vidimo – nije to pisano u slavu borbe za našu zemlju protiv drugih zemalja, vanjskih neprijatelja (pjesma je, štoviše, nastala baš kao reakcija na jednu takvu patriotsku: God Bless America Irvinga Berlina), već je to protiv onih u našoj zemlji koji je čine samo svojom umjesto našom.
Guthrie je tu poput Rousseaua kad 1755. – ni ne znajući da avangarda Francuske revolucije – piše o Private Property kao izvoru svekolike političke nejednakosti, protiv prvog prisvajača iz općeg dobra, koji je ogradio zemljište, rekao "Ovo je moje" i ovjerio to kao ugovorno pravo. Marx će otimačinu u vidu privatiziranja nečega zajedničkog kasnije nazvati "prvobitnom akumulacijom kapitala". Ne, protestira već Rousseau – ne može to tako, prvobitna akumulacija mora biti poništena: treba iščupati kolje, zatrpati jarak, srušiti taj visoki zid, jer "this land was made for you and me", plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome privatno.
To nam Woody tu kaže: isto što i Jean-Jacques: alo, ljudi, ova zemlja nije tu da bude zemlja vladajuće klase, oligarhije i plutokracije, zemlja vlasnika Private Propertyja, vaših velikih gazda, nego vaša zemlja, zemlja svih nas...
Hoćemo li reći: naroda?
Woody Guthrie, "This machine kills fascists"
RAZARANJE GRADA KAPITALOM
Objavljen je početkom mjeseca tekst koji sam napisao o destruktivnom utjecaju kapitala na prostor. U pitanju nije individualna neetičnost developera (i njihovih arhitekata i inženjera, kvislinški disponiranih), koja bi se ostvarivala od pojedine situacije do pojedine situacije, već strukturan fenomen, duboko uvjetovan postindustrijskim društvom te uz njega vezanom financijaliziranom ekonomijom – koja se vrti oko svetog trojstva rente, dionice i nekretnine.
Spekulativni kapital lokaciju za gradnju, kao dio organske urbane cjeline, reducira na status nekretnine – kao robu, profitni resurs, tj. ulaganje. Urbanizacija odmjenjuje industrijalizaciju kao glavni faktor akumulacije kapitala te održanja i ekspanzije sistema – s idealnim metaforičkim oličenjem u tome što ulagačima od proizvodnih kapaciteta tvornice konjunkturnije postaje zemljište tvornice. Općenitije rečeno: ne živimo od realnog sektora nego se kapital prije svega plodi i množi nekretninskim biznisom: spekulacijom, gentrifikacijom i turistifikacijom.
Posljedično razaranje je teorijski opisano kao "kreativna destrukcija": izvorno Schumpeterov pojam s polja političke ekonomije, koji se u manifestiranju na prostor grada odnosi na potrebu da bude uništeno nešto postojeće kako bi se oslobodilo plac za graditi nešto novo – jer ekstrahirani višak mora biti uložen dalje i kapital je pod pritiskom tražiti mjesto apsorpcije. Ali s problemom destruktivnosti u tome što kriterij profita biva nadređen svim ostalima, ne prezajući u tu svrhu od uništenja bilo kakve relacionalnosti, prirodne, kulturne, društvene ili urbane vrijednosti koja se ispriječi.
Hajde da to sažeto kompiliram. Prateća obilježja, koja sam provukao kroz niz tekućih primjera iz regije (većina obilježja bude prisutna kod većine primjera):
– proizvodnja alibija, bilo kroz medijske kampanje s obezvređujućim govorom o onome što će biti preorano ("štakornjaci", "ruglo", "ta rupa", "trn u oku" i sl.), bilo kroz aktivan rad (palež, zapuštanje, upropaštavanje proizvodnje) na prethodnoj devastaciji vrijednosti ili skidanju režima zaštite, bilo kroz naknadno okrivljavanje štete od potresa;
– medijske simulacije poistovjećenosti javnosti s perspektivom investitora, u tobožnjem traženju da se raščisti "štakornjake" i nazida nešto velebno;
– diskvalifikacija kritičara ekonomističke redukcije kao kočničara progresa;
– poistovjećenost također i javnih vlasti s pozicijom i interesima investitora (koji u pravilu predstavljaju supranacionalni spekulativni kapital, nevezan uz lokalnu zajednicu, dok se investicija oprostoruje i plijen dijeli na lokalnoj razini);
– institucionalni sustav prostornog uređenja sadrži previše "rupa u zakonu" da bi mogao biti učinkovit u obuzdavanju investitorskog urbanizma;
– često uprezanje samog tog sustava, upravnih odjela, pa i policije i ostalih javnih službi u osiguravanje prava privatnih kompanija na kreativnu destrukciju urbanizacijom;
– sistemska opstrukcija participacije građanske javnosti u odlučivanju (radi zadržavanja kontrole u provedbi profitnih interesa);
– na mjestu spaljene zemlje niču gentrificirajući sadržaji (s posljedicom u krizi priuštivosti stanovanja);
– pretvorba grada kao organske cjeline u turističku monokolturu (što je također oblik gentrifikacije i likvidira urbane funkcije).
Zvuči kao ratno stanje, zar ne?
THIS MACHINE KILLS DEVELOPERS
Govorio sam u tekstu i o "akumulaciji razvlaštenjem" – što je također pojam iz političke ekonomije aplikabilan na gradski prostor. Odnosi se na prvobitnu akumulaciju kapitala – samo pretvorenu u trajno događanje. David Harvey je shvatio da je upravo to ono što se događa kada se kreativna destrukcija u urbanom tkivu ostvaruje posredstvom razvlaštenja nekoga, neke otimačine.
Školski primjeri koje daje su načini na koje su barun Haussmann (funkcioner apsolutizma koji je zaglumio urbanista) i Robert Moses (urbanist koji je zaglumio apsolutističkog funkcionera) udarili po sirotinjskom Parizu 19. st., odnosno sirotinjskom New Yorku 20. st., velikim reurbanizacijskim zahvatima, praćenim odgovarajućim kreditnim strukturama.
Harvey primjećuje još dvije točke zajedničkog nazivnika: u oba slučaja kao posljedica buržoazifikacije grada uslijedila je lifestyle preobrazba u smjeru potrošačkog društva (1850-te "grada svjetlosti", američke 1950-te s dva auta na suburbanom prilazu); i u oba slučaja uslijedila je pobuna razvlaštenih, pregaženih i isključenih (Pariška komuna 1871., kontrakultura američkih 1960-ih).
Tko je praktički idealno ponovio recept Haussmanna i Mosesa (apstrahiramo li kod potonjih globalan efekt stabilizacije kapitalizma poljuljanog neuloženim viškovima)? Aleksandar Vučić – satravši sa zemljom sirotinjsku Savamalu za osigurati veliki reurbanizacijski zahvat buržoazifikacije i lifestyle preobrazbe Beograda.
Ništa suštinski drugo nije pokušao ni Bandić '19, samo što se aspekt kreativne destrukcije i razvlaštenja odnosio na druge stvari. Pojam se, naime, ne mora odnositi isključivo na razvlaštenje vlasnika udžerica. Kao ni na pola Pariza, New Yorka, Beograda ili Zagreba.
Dalo bi se, recimo, o akumulaciji razvlaštenjem govoriti i onda kad je posrijedi nešto posve točkasto – ili čak uopće ne zahvat u prostoru, nego samo promjena režima korištenja. U Splitu smo ove sezone baš i imali takav primjer: u svrhu apartmanizacije, odnosno profita na tržištu nekretnina, razvlaštena je ništa manje nego siročad. Vila Mikica na splitskim Bačvicama: sagrađena 1924. i posmrtnom željom davnog vlasnika ciljano namijenjena javnoj dobrobiti s naglaskom na osječku siročad. Ali Bačvice su danas elitna lokacija za nekretninski biznis, pa je prvo '15 slijedila prenamjena Mikice u hostel, da bi '21 bila u potpunosti privatizirana radi komercijalizacije, prodana stranom investitoru. Kardinalan slučaj ekonomističke redukcije olakšane za makar i elementarnu relacionalnost.
Dalo bi se o akumulaciji razvlaštenjem govoriti i onda kada netko profit akumulira na zemljištu koje je ostalo iza likvidiranog Kamenskog, s radnicama izbačenima na ulicu, ili kod drugih sličnih priča razvlaštenih od svojih radnih mjesta u industriji u ime nekretninskog biznisa.
Ali najtipičnija kategorija odnosit će se na klasično bacanje privatnog oka na javne površine – klasično u smislu Rousseauovog kabadahije koji je ogradio zemljište i rekao da je to njegovo. Što je isto kao reći: klasično u smislu onog Marxovog prvobitnog kapitalista, koji namiče kapital prisvajanjem iz zajedničkog. Utoliko će se raditi i o najužoj definiciji Harveyeve akumulacije razvlaštenjem kao pojma političke ekonomije: privatizacije ili potrošnje javnih resursa i dobara kao sredstva generiranja profita .
Snješka Knežević je '11 podvukla da je na uzorku akcije Varšavska – koju je označila simptomom i metaforom (a i "školom demokracije") – razotkrivena "neoliberalna praksa urbane kolonizacije koja je u maštovitim varijantama obilježavala hrvatsku tranziciju", kao i njen "ideološki supstrat, inicijatori i propagandisti".
Premda bi uzurpacija ili okupacija bile još i više odgovarajuće riječi od kolonizacije.
Može se raditi o okupaciji pješačke ulice (Varšavska) – ili možda kvartovskog parka (Savica, Knežija), šume uz more (Lungomare), planine nad gradom (Srđ), dobrog komada grada uz rijeku (Pampas, ZG-Manhattan, Beograd na vodi, Novi sad na vodi)…
Ukoliko vlast koja stoji iza donošenja urbanističkog plana (ili općenito odluka o konzumaciji prostora) ne omogući građanima sudjelovanje u odlukama (dabome da svjesno i namjerno, jer redovito se radi o pogodovanju nekome nauštrb javnog interesa), svoje će nezadovoljstvo oni moći kanalizirati isključivo naknadnim reagiranjem, nakon što su odluke već donesene i nitko ih ništa nije pitao. Preostat će nam jedino da prosvjedujemo po ulicama. Valjanjem narodnih buna. Braneći prostor na licu mjesta.
Narodna buna protiv "Zagrebačkog Manhattana", 2019. (Foto: Zelena akcija)
This machine kills… occupiers. To je ta zadnja preostala mašina kojom se odupire okupatorskom kapitalu. Usprotiviti se silom ulične pobune brutalnoj sili kojoj drugačiji jezik ne pada na pamet razumjeti.
KONCEPTUALIZACIJA POKRETA OTPORA
Otpor Mosesovim megaprojektima – predvodila ga je Jane Jacobs – organizirao se kao utemeljiteljski slučaj reaktivne građanske participacije, odnosno onoga što će nekoliko godina kasnije, malo šire shvaćeno, biti imenovano kao kultura prava na grad. Radi se o pojmu koji je koncipirao Henri Lefebvre, kuhajući pobunu u Francuskoj '68, pa ga preuzeo Harvey i historijski konkretizirao u suvremenom kontekstu neoliberalne globalizacije.
Jacobs u borbi protiv Mosesa nije imala, ali mi danas imamo na raspolaganju teorijsku refleksiju i sistematizaciju onoga što se događa, jer je narasla ta grana znanosti: kritička urbana teorija – s Harveyem kao najznačajnijim predstavnikom.
Posrijedi su nastojanja na demokratizaciji moći u oblikovanju procesa urbanizacije, kao žarišta političkog i klasnog sukoba, odnosno "veće demokratske kontrole nad proizvodnjom i upotrebom viška" (reinvestiranog kroz urbanizaciju).
Pitanje osviještenja o tome čiji je grad; ili kako bi se još reklo – reclaiming the city.
Koncept prava na grad tretira aspekt komodifikacije urbanog prostora i dominacije privatnih interesa, grada pretvaranog u robu (za one koji imaju novac) i ostalih posljedica koje logika kapitala ostavlja na društvene interakcije. Suština kritičke urbane teorije u kritici je načina na koji u našoj financijaliziranoj ekonomiji urbanizaciji ideja ne biva u društvenoj reprodukciji, u stvarima za društvo, već u reprodukciji profita.
Neil Smith je konstatirao da "neoliberalna država umjesto regulatorom postaje konzumentom tržišta" te urbana politika "u gradovima razvijenog kapitalističkog svijeta sve više izražava poticaje kapitalističke proizvodnje, a ne društvene reprodukcije". Ali puno govori i sam naziv eseja: "Novi globalizam, novi urbanizam: gentrifikacija kao globalna urbana strategija".
Ili kako bi rekli urbani sociolozi Janja Šarinić i Ognjen Čaldarović: živimo u svijetu u kojem dominira moć kapitala da "prostor oblikuje isključivo za vlastite svrhe (stjecanje profita), a nikako za širu zajednicu usporedo, a usto se udio javnog prostora i prostora autentičnog života (posebno siromašnijih kvartova i sl.) smanjuje, dok se istodobno stvara sve više zatvorenih prostora".
Manuel Castells je pak pričao o "dualnom gradu". Taj koncept ne treba shvaćati isključivo u smislu fizičke segregacije na bogate i siromašne četvrti, već općenito kao dihotomiju onih s moći da ograđuju atare i onih isključenih iz moći, uskraćenih za participativnost. Dualnost grada ne samo što se tiče pristupa u "divne zgrade prepune obilja" ili bivanja "tamo gdje toga nema" – nego i što se tiče odlučivanja o posađivanju u prostor jednoga i drugoga.
Prva scena iz prvog broja Alana Forda – 1969., samo godinu za Lefebvreom
THERE IS A WAR
Pada mi na pamet i Cohenova There is a War, s utvrđivanjem rata bogatih i siromašnih u prvom stihu – potom i činjenice rata između onih koji kažu da je rat u tijeku i onih koji kažu da nije.
Ovi što govore da rata nema – to je recimo neoliberalni ideolog Saša Cvetojević kad prodaje priču o tome kako su poslodavac i radnik "danas sve više partneri u odnosu u kojem svatko traži i daje" te "nema većeg partnera poslodavcu od radnika i obratno", a jedini izvor trzavica su "sudske prakse naklonjene radniku" i tzv. "loša zakonska rješenja" sa "svojim besmisleno restriktivnim odredbama" – jer čemu štititi radnička prava, jel', ako je sukob rada i kapitala mit i nikakvog rata nema, taman posla.
Leonard Cohen There is a War
Ali rat bogatih protiv siromašnih – to se danas prije svega odvija u prostoru, kao građevinske i nekretninske investicije. Treba razumjeti: ovi što iskrcavaju silne pare da bi nikle divne zgrade prepune obilja oni su koji čine da toga nema tamo gdje toga nema. Prve postoje zato što postoji drugo i obratno. Na djelu je međudjelovanje, posude su spojene.
Prostoneprošireno: jezgra onoga političkog u ovim vremenima svetog trojstva skuplja se i koncentrira u odnosu prema nekretninskom biznisu. Mimo te materijalne baze ostaju tek famozne dugine boje na bombarderima, koje se pretvaraju u woke-washing ukoliko izolirane kao identitetske, nepraćene ratnim bojama prema kapitalu.
Radi se o ratu koji profiteri spekulacije, gentrifikacije i turistifikacije vode protiv općeg iz kojeg prisvajaju.
Lefebvre je govorio i o "proizvodnji prostora" ('74), na čemu se konstituirao "prostorni preokret" u humanističkim znanostima: kad se prostor više ne razumije samo kao scenografiju društvenih odnosa, već kao producenta društvenih odnosa. Ne pitamo samo što se događa, nego i gdje – jer gdje određuje što. Nekretninski biznis nije tek odraz hegemonije kapitala, njen otisak na tlu, nego je kao projekcija s tla presudno proizvodi.
Isključenom narodu preostaje jedino da diže bune protiv velikaša. Koji izgledaju veliki jer dižu velike zgrade. I pritom, naravno, inzistiraju da nikakvog rata nema, ni čuti, taman posla! Pjevaju umjesto toga uvijek iste antiprotestne pjesme, bome smo ih se naslušali: o privučenosti ulaganja i o tome kako rade razvoj, kobajagi za sve – i koji to zlobnici mogu biti protiv razvoja, pa o otvaranju radnih mjesta otvaranjem gradilišta, o čišćenju štakornjaka, itd. Ideologija iluzije klasnog mira – s postavljanjem lažnog pitanja o tome kako nam je svima i kako da nam bude bolje svima – potencirat će svoj interes kao opću sudbinu baš zato što prisvaja iz općeg. Do rata im nije jer su profiteri mira – ono opće i javno interesantno im je ne u svojstvu participacije u njemu, nego isključivo za kapitalizaciju kao Private Property.
Pitanje koje Harvey u svom eseju "Pravo na grad" ('03/'08) postavlja kao ključno u tom klasnom ratu: "gdje je naša '68 ili, još dramatičnije rečeno, naša verzija Komune?"
RES PUBLICA
Kolegica arhitektica i periodična novinska komentatorica Zrinka Paladino istakla je prošlog mjeseca zahtjev da Zagreb bude "grad svih svojih građana". Odlično! Samo – što uopće znači biti građaninom?
Događali su se tijekom godina sudovi po kojima kad se netko slijeva obraća "narodu" – dakle, naciji? – etnicitetu, reklo bi se? – to da nema smisla, jer znači da upada u nacionalizam, desnu priču neku. Da se tako u interese naroda zaklinju samo Škoro ili Hasanbegović i oni poput njih.
Idemo još časkom nazad do Rousseauovog stoljeća i revolucionarnog eksploziva koji mu je ostavio kao intelektualnu baštinu. Francuska revolucija narod, tj. naciju uspostavlja ne kao etnos, nego, baš naprotiv, kao demos: političku naciju. Prava i slobode svima, a ne samo njima. Nema više ti si naš vladar, a mi tvoji podanici (to bi bio narod kao laos), a nema ni uloge etnosa – eksplicitno po Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina ne može biti – nego smo sada svi politički jednaki: međusobno ravnopravni kao "građani" republike (citoyen).
Biti građaninom u tom citoyen smislu – a radi se o jedinom smislu u kojem bi imalo smisla ono što kaže Paladino – je biti narod i nacija u smislu demosa. I malo gdje će biti na djelu kao kad je na djelu narodna buna protiv uzurpacije gradskog prostora koji pripada svima.
Smrt fašizmu, sloboda... kome ono? Pa narodu, da, narodu.
"Ne damo Varšavsku", "Srđ je naš", "Ne da(vi)mo Beograd", "Čuvamo naš park" – već u nazivima ovih inicijativa ističe se posvojna (auto)sugestija. Jednostavna misao: ako smo građani nekog grada, ali ako smo pritom građani ne u pukom smislu gradske adrese stanovanja, nego u citoyen smislu političke emancipacije i jednakosti u pravima, e onda je i uzurpacija javnog prostora u tom gradu naš problem. Nije nešto naše samo ako je u našim pojedinačnim privatnim vlasništvima, pa da se samo oko toga i uzbuđujemo, svak za svoju parcelu – to bi bila razina jedina dokučiva nekom tržišnom fundamentalistu – nego je naše i ono javno, kao zajedničko.
Ako smo zaista građani, a to znači zaista narod, imat ćemo stoga problem s onim Private Property koje prisvaja i ograđuje iz općeg dobra za svoj profit, i dići ćemo bunu protiv toga, iščupat ćemo kolje i srušiti zid, jer polažemo pravo i mi na to ograđeno, i to na više razina – pravo na grad.
Davno ima da sam javno izjednačio pojmove libertarijanac i seljačina – s definicijskim kriterijem u nerazumijevanju koncepta trga, poznavanju jedino tarabe. Libertarijancu je strana sama ideja javnog prostora, jer ne shvaća čemu to služi, koliko to košta, tko to plaća, čije je to. Svijest mu je zatvorena u tarabu vlastite perspektive iz prvog lica, a društvo razumije jedino kao sumu takvih ja-perspektiva.
Nije se radilo o urbanom rasizmu. Jacques Rancière evocira ('98) hijerarhiju tipova demokracije iz 4. i 6. knjige Aristotelove "Politike", pa za seljačku demokraciju primjećuje odsutnost demosa sa svog mjesta, tj. trga (agore). "Razbacivanje seljaka po udaljenim poljima i prisila rada sprečavaju ih da se pozabave mjestom svoje moći. Iako su oni titulari suverenosti, oni će njenu konkretnu provedbu ostaviti posjednicima. Zakon rada vlada, kaže Aristotel, posredstvom odsutnog izvora: odsutnost novca i slobodnog vremena da bi se išlo na skupštinu, odsutnost sredstva koje bi demosu omogućilo da bude djelotvoran način subjektivacije politike. (…) Na taj način politeia se ostvaruje kao raspodjela tijela na teritoriju koji ih drži na razmaku jedne od drugih, dopuštajući samo 'najboljima' da budu na centralnom prostoru političkog."
Agora je sinegdoha demokracije i političnosti, ili – izrazima Knežević – simptom i metafora. Učili smo u školi povijest i, tko mi dođe koleg(ic)a, na fakultetu povijest urbanizma. Prije tog grčkog izuma imali smo same autokracije (teokracije po podtipu), a tek po agori čovjek postaje zoon politikon, političko biće, subjekt demokracije, takoreći građanin, umjesto podanik autokracije: može stupiti na trg i istupiti kao slobodan čovjek, govoriti ravnopravno bilo kome drugome.
Kapiramo? Ovo što govore Rancière i Aristotel opažanje je urbanog stanja kao preduvjeta političnosti. Ne radi se o tome da sa seljakom nešto ne valja, nego o tome u čemu je seljak miniran. Živeći na selu, što isto može imati svojih prednosti – prosto biva onemogućen da participira u javnoj stvari, da bude politički subjekt. Zato što mu je trg slabo dostupan. Selo je definirano stupnjem odsutnosti urbaniteta, što će reći: nema agore. Samo osnovna infrastruktura i privatne parcele. U definiciji je pak seljačine, tj. libertarijanca kao zagovornika Tarabe, tj. hegemonije Private Propertyja, da će mu biti drago da Trg ne bude dostupan, da će se protiv Trga ići i određivati, jer nije iskoristiv za privatan profit i on onda ne shvaća čemu to, osim još i sabotaži privatnog vlasništva. Nažalost i biva po njegovom; svijet se – ponovit ću, ne budi mi lijeno – vrti oko rente, dionice i nekretnine. Seljačine postindustrije su vladajuća klasa, dok "urbani život tek treba početi" – kako je opazio Lefebvre.
"Urbani život još nije počeo"; Duška Boban: izložba u mediju billboarda, Zagreb 2011.
Neka mi bude dopušten načas bočni rukavac teme u podsjećanju na nešto osnovno o osnovnom zvanju koje dijelim s Paladino. Upravo se u agori i svemu onome čega je sinegdoha – urbanom stanju, političnosti, zatrpavanju kolja – krije sama jezgra arhitekture i urbanizma kao poziva. Ne nužno profesije, koja se može i dati upregnuti, kvislinški, u službu interesa profiterskih investitora, kao prisvojitelja, okupatora – ali vokacije, koja se kao pojam razlikuje od profesije. "Od javnog jedva da je nešto preostalo. Vođen slabom voljom javni je interes izbrisan iz svih operacija u kojima se pojavljuje privatni kapital", primjećivao je Vladimir Mattioni o našim "tranzicijskim", "postsocijalističkim" vremenima ("Plan grada", '03) – ali primjećujući to upravo kroz prizmu izbačenosti discipline iz njenog ležišta, jezgre, njene vokacije: "U uvjetima reducirane javne domene arhitektonski se diskurs odjednom našao na 'ničijoj zemlji'. Arhitektonska je praksa po svojoj prirodi oduvijek bila zainteresirana za javno." U revidiranoj verziji eseja, Mattioni dodaje ("Trajno privremeno", '07): "Arhitektonska je praksa posebno osjetljiva na takve promjene jer je njezino osnovno uvjerenje kako ima misiju služenja javnim potrebama – od stanovanja do socijalnih, kulturnih i političkih institucija."
PJEVAČI PROTESTNIH PJESAMA
Još jedna strofa iz originalne verzije Woodyjeve pjesme:
"One bright sunny morning in the shadow of the steeple
By the Relief Office I saw my people –
As they stood hungry, I stood there wondering if
This land was made for you and me."
Aha – vidimo – This Land is Your Land doduše može proći kao himna, ali ne samo da ne nacionalizma, već pravo pa socijalizma u podlozi zaziva zemlje kao demosa. Woody upozorava da možemo svi i imati ista nominalna politička prava, ali se svejedno neće raditi o jednakosti bez kolektivne ekonomske emancipacije.
I opet je to rusoovski: "nitko ne bi trebao biti toliko bogat da kupuje druge ljude, niti bi itko trebao biti toliko siromašan da se mora prodavati" (a četiri vrste nejednakosti – bogatstvo, plemićka titula, osobna zaslužnost i osobna moć – da se ipak svode na bogatstvo, jer se njime lako može kupiti sve ostalo).
Ako i živimo u društvu koje nominalno potječe iz zasada Francuske revolucije, naziva se demokratskim i naziva se republikom, s transklasnim poimanjem koncepta građanstva, ono svejedno neće biti demokratsko dok god je plutokratsko i dualno u svom klasnom karakteru. Što smo napravili time što nitko službeno više nije monarh i nitko podanik i šatro imamo republiku, ako svejedno od većine stanovništva, koja mora služiti da bi jela, kapital radi kmetove, odnosno trpljenike investicija i ograđivanja vlasništva? Tu je morala za Francuskom revolucijom, za dopuniti je, na duhovnopovijesnu scenu stupiti i Marxova kritika političke ekonomije, prije nego stupe Lefebvreova i Harveyeva.
Sloboda naroda uvjetovana je – smrću okupatora, jasno.
Ako smo išta dosad shvatili, to je da borba za pravo na grad, kao demokratizaciju odlučivanja o prostoru, kao oblik rusoovskog i gatrijevskog udara na zidove podignute oko plutokracije, inherentno predstavlja radikalnu politiku – crvenu politiku.
E, pa nije tvoje (Horvatinčiću, Frankelu, Alabbaru, Šolače, itd.) – nego je NAŠE! Pratimo li dobro što se tu zapravo kaže?
Zatrpati kolje – to je frontalan napad na kapital, na Private Property hegemoniju, poziv na uskraćenje akumulacije razvlaštenjem kao poništenje prvobitne akumulacije kapitala u realnom vremenu dok se događa, osporavanje nedodirljivosti važećeg pravnog naslova, pa i još u nastajanju. To je, u suštini, eksproprijacija eksproprijatora – prva točka revolucionarne politike.
SMRT KAPITALU, SLOBODA NARODU
U intervjuu s kraja zime pričao sam o tome kako kod cijena na tržištu stambenih kvadrata nije do odnosa ponude i potražnje za stanovanjem, nije do manjka broja izgrađenih stambenih jedinica, već do viška apetita za vlasništvom nad njima radi drugih svrha, čime ih se uklanja iz ponude i raspoloživosti. Od rentijerske ekonomije kratkoročnog najma preko vikendica ili nekretnina odseljenih koje stoje 'nako do štednje u betonskim vrijednosnim papirima (jer beton ne gubi na specifičnoj težini ni u vremenima inflacije) i napose spekulativnih investicija krupnijeg kapitala.
Proljetos je pak objavljena analiza Slobodne Dalmacije te popratni komentar Jurice Pavičića, s 10.000 splitskih stanova koji zjape prazni u naslovu i Splitom kao drugim gradom "s najviše stanova za kratkoročni najam" u nadnaslovu. Web izdanje nije nudilo nadnaslov, ali je zato u podnaslovu konstatiralo kako "hrvatski mladi kapitalizam već dva desetljeća ima ozbiljan problem sa stanovanjem", što se "domino-efektom prelijeva na demografiju, školstvo, zdravstvo..."
Pavičić nabacuje mogućnost "portugalske mjere". Riječ je o zakonskom paketu "kojim se zamrzavaju dozvole za Airbnb, ukida 'zlatna viza' za strance koji kupe nekretninu te uvodi vjerojatno najdrastičniji propis: vlasnici nekretnina koje stoje prazne moraju svojevoljno ili silom naći podstanare".
A u Hrvatskoj? – pita se dalje. Kako to da mi o tome ovdje ne pričamo? Spadamo u sam vrh stope apartmaniziranosti, "potiskujući kulturu rada i metastazirajući kulturu rentne zarade". Kao što je poznato: jedna smo od rijetkih europskih zemalja bez ikakvog poreza na nekretnine; ni na koji način se ne demotivira i ne penalizira ni držanje nekretnina praznima; subvencioniranim kreditima dolijeva se ulje na vatru. Naša zemlja, kaže, "ne koristi ni jedan od alata da bi dovela u balans višak stanova i manjak mogućnosti stanovanja. Ni porezne alate, ni urbanističke alate, ni turistički numerus clausus, ni reguliranje podstanarstva i/ili kratkoročnog najma." Studenti su u Splitu ljeti istjerivani, centar gubi stanovništvo, mladi parovi bježe u predgrađa, podstanarstvo nitko ne može platiti, urbane funkcije ne postoje, grad je prestao biti grad.
A što kad bismo, poput Portugala, metnuli "na ljutu ranu ljutu travu"? "Ako ne želiš podstanara, mi država ćemo ti ga useliti. Nema uopće sumnje da bi iz boce izašao pandemonij. Nema dvojbi da bi se pozivalo na 1945., na komunizam i poslijeratne prisilne sustanare" te "da bi se smjesta zgusnuo ideološki konsenzus" oko prava na svetost imovine i floskule "da vlasnik sa svojim stanom ima pravo raditi što hoće te da je samim tim stambeni zakon neustavan".
Pavičić se, međutim, nije još prestrojio u radikale pukom ovom hipotetičkom meditacijom. Nego kad u nastavku pređe u fazu konkretnog predlaganja naglas, posred novina, da se otvori novi, pravi ideološki front, tj. "da kažemo: ne. Ne, nema pravo."
Op-op. Jurice! Svrstao se ti pravo u komunjare!
Urbani život još nije počeo"; fotografija na plakatu: splitska industrijska zona; Duška Boban
ZABOGA, RECITE JAVNOSTI DA SE NAROD BUNI
Sjajan članak, zaista. Ne da bih puno vjerovao autoru. Sklon sam to shvaćati kao pojavu iz fenomenologije mace koja dolazi na vratanca. Jurica Pavičić periodično biva ta maca. Radi se, podsjetit ću, o nekome tko je '94 u Vijencu prokazivao Feral zbog bivanja jugonostalgičarskim, ali i – ovo je sad ključno – kriptokomunističkim listom. Da bi evo danas otvoreno predlagao stvari za kakve ne postoji način da ih ondašnji Jurica ne bi huškački napao kao kriptokomunistički radikalizam. Bilo kakvo zucnuće o dokidanju svete nedodirljivosti Privatnog Vlasništva – dat će nam u krajnjoj liniji do znanja svi svježe zgranuti izjavom Katarine Peović – najuže je oličenje radikalne politike, one crvene. Pavičić jako dobro shvaća, pa i ako folirant, da se kod onoga što predlaže esencijalno radi o transgresiji temeljnog kapitalističkog konsenzusa o sakrosanktnosti vlasništva.
Ali nije ovom prilikom bit u utvrđivanju kolumnistove promjene stajališta, kuta, retorike. Čak ne vidim bitnu internu promjenu. Pavičić ima fantastičan njuh za pokupiti u zraku pokazatelje klime unutar jednog sloja – mogli bismo ga nazvati građanskim možda, u jednom drugom smislu od onoga gore – pa uklizati isturenom artikulacijom. Radi to '23 onako kao što je točno isto to radio i '94, govoreći nešto posve suprotno i nespojivo.
Bit je u utvrđivanju nečega šireg od njegovog slučaja. Kao da se događa blagi pomak unutar samog sloja kojem je vrač i prorok? Nije li to ta maca koja sad dolazi na vratanca? Bit je u znacima vremena. Ako je nekad bilo nezamislivo pokazati se u javnosti s ičime crvenih tonova, danas kao da je široka građanska ekipa već previše poklopljena cijenama Metra Kvadratnog za kupnju ili najam (pljušte članci o tome svaki drugi dan – ne što kod nas na lijevoj margini, nego u Jutarnjem i Večernjem, na Indexu, Tportalu ili Poslovnom dnevniku)? Tada već i Jurica može biti hrabar.
Kako to ipak da će on proći lišo u svojoj smionosti, nitko ni da bi ga krivo pogledao, dok će se na Peović stuštiti kuka i motika istog časa?
Samo zbog opće reputacije "radikalne ljevice", koju je istinabog i privrijedila daleko više nego on?
Zadržimo se ipak još malo na toj okolnosti da Pavičić povučenu crtu zabranjene zone prelazi samo tamo gdje je deranje narodu gole kože s leđa uzelo maha do mjere da o tome naveliko priča i jedna Maruška Vizek, da ne idemo do Branimira Perkovića. Toliko je objektivno da je čak prestalo biti radikalna politika upozoravati na stambenu krizu i posvemašnju nepriuštivost stanovanja ili kontraproduktivnost mjera poput subvencioniranih kredita. Čovjeku ne treba previše objašnjavati da ga boli kada je pušioničar tržišta nekretnina – kada "riješiti stambeno pitanje" može jedino dužničkim ropstvom, s tim što više ni za podstanarstvo nema, ako ga i može naći. Tko sam nije rentijer, osjeća tu bol jako dobro na vlastitoj koži.
Što samo znači da imamo posla s gadnom kognitivnom disonancom, koja će se onamo buniti jer je boli i prešlo je u znake vremena da će već i svaka strogo centrirana ptičica znati o tome pjevati, i već će sav mejnstrim, i onaj nadesni s Perkovićem, i onaj nalijevi s Pavičićem, smjeti otvoreno o tome, ali kad ovamo Peović nabaci čak i samo okvirnu usmjerenost dokidanju Private Property zuluma (jednom nekad) – latentna pobuna naroda, o kojoj bi valjalo obavijestiti javnost, bit će okrenuta naglavačke i sve će ptičice odmah zapjevati one klasične taktove moralne panike: zaboga, recite narodu da se javnost buni.
I nitko da bi povezao da se radi o spojenim posudama. Da je to što ljude tako boli ono ratno stanje koje – ponovit ću, ne budi mi lijeno – bez kraja i konca bogati profitere spekulacije, gentrifikacije i turistifikacije, plutokratski ih osiljuje i produbljuje nejednakost, isključenost, potlačenost. Da je deranje kože s leđa nekretninskim biznisom tako nemilo upravo otuda što je Privatno Vlasništvo nedodirljivo i ograđeno zidovima i bodljikavim žicama kao neotuđiva svetinja. I da stanovanje neće i ne može postati priuštivo – baš onako kao što ni "zelena tranzicija" nije provediva i neće se stvarno dogoditi – dok god narod, rusoovskom i gatrijevskom gestom, ne počupa to kolje i ne sruši zidove, ne podere žice ograđivanja, ne potjera okupatore.
Revolucija koja dokida Privatno Vlasništvo je utopijska i nemoguća, pa čemu pričati o tome? Tako je, nemoguća je – dok god ne postane neminovna, jer pucaju baloni tržišta nekretnina, na stupnju akumulacije na kojem dualnost grada i klimatske promjene odu jedan korak predaleko. Šteta samo što će za našu i brojne druge vrste biti već kasno.
DUALNI GRAD JE NOVA TVORNICA
Masa preneraženih izjavom Peović za početak pokazuje elementarnu nepismenost, pozivajući je da prva sama preda čamac i garažu i četkicu za zube, ne razlikujući privatno vlasništvo od osobnog (kojim se ne namiče profit) – u smrtnom strahu da će im netko otimati prljave gaće ravno s osobnog dupeta. Sporan dio je samo onaj biznisa, u kojem socijalizirana nisu sredstva akumulacije, odnosno u kojem golo posjedovanje postaje instrument privatnog profita nauštrb drugih ili društvenog i javnog prostora.
Privatno vlasništvo je utoliko rentijerstvo već u Marxovom smislu eksploatacije, prisvajanja viška vrijednosti od rada onih lišenih privatnog vlasništva, no rentijerska logika – posjeda koji generira profit sam po sebi – doslovnije je i blatantnije izražena u (postindustrijskom) svijetu nekretninskog biznisa.
Na toj točki imamo eskalaciju drugog stupnja nepismenosti: onu proroka Antikorupcije, koji misle da problem nije u privatnom vlasništvu kao takvom, nego jedino eventualnosti korupcije i kriminala oko njega. Nije to eventualnost, djeco draga. Zašto je netko lišen privatnog vlasništva, a netko je kapitalist? Otkud posjed koji generira rentijerski profit baš kod jednih, ne kod drugih? Prisvajanje resursa, ograđivanje zemljišta prvobitnim činom nasilja, kao kod Rousseaua i Marxa, nastavlja se – pokazala je Rosa Luxemburg – kao permanentno podmazivanje sistema aktima prvobitnog nasilja (nekog razbojništva, pljačke, otimačine, uzurpacije, kolonijalizma, itd.).
Naročito je od 70-ih, kada je krahiralo namicanje profita rastom, odnosno redovnom eksploatacijom po tvornicama, nasušnom postala – ne možemo se ne vraćati na to što je Harvey pokazao – akumulacija razvlaštenjem. Izum "neoliberalne globalizacije" nije drugo no krštenica za globalnu legalizaciju privatnog prisvajanja zajedničkih resursa i dobara, okoliša, tla, grada, obrazovanja, zdravstva, svake vrste javnih dobara i infrastrukture (počevši od nesmiljenog pretvaranja u tržišnu robu Polanyievih "fictitious commodities").
Akumulacija razvlaštenjem
Posrijedi je paradoksalna zakonska ovjera bezakonja, državno pokroviteljstvo nad sirovim, anarholiberalističkim zakonom jačeg u prisvajanju – i reprodukcijsko namještanje igre tko će biti jači. Ili da se vratimo Mattionijevim opservacijama o onome u što nam se 90-ih pretvorio urbanizam: "privatni se kapital paradoksalno servisira od javnih institucija, kao da javne usluge postoje samo zato da bi udovoljile privatnom interesu".
Prateća legaliziranost i sistemska podešenost manipulacija cijenama nekretnina kao mehanizma akumulacije razvlaštenjem nije – djeco draga – nekakva koruptivna devijacija globalnog kapitalizma, već njegov conditio sine qua non, njegova sama jezgra, neodvojivo svojstvo svijeta kojim kraljuje Private Property.
U društvu u kojem je urbanizacija odmijenila industrijalizaciju kao pogonsko gorivo ekonomije, nova tvornica nije, kako se to znalo plasirati, transklasni kvart (nije neka fora s organiziranja naroda da čupa kolje prijeći na organiziranje ga da plijevi urbane vrtove, sanitizirano od klasne dimenzije). Ne, nova tvornica je dualni grad.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu