Urbano pozerstvo Minijade raskrinkala je, predvidljivo, kafanska pevajka

Ispred beogradskog hotela Palace ujutro je oko parkiranih Minija nastala prava špica, kao da se vozi utrka neke velike nagrade. Startali smo u malenim razmacima, jedan po jedan - kako veliki vozači startaju na relijima - da svaki Mini dobije aplauz publike i posebnu startnu fotografiju i televizijski kadar.

Od Palaca nas je krenulo desetak, slili smo se niz beogradsku padinu dolje na ušće i stopili se u kolonu od četrdesetak Minija koji su nas dolje čekali. Balkanska minijada je krenula preko novog Beogradskog mosta u smjeru jugozapada, ka planini Tara, 200 kilometara od Beograda, uz samu granicu s BiH, na čijem je vrhu u hotelu Omorika bilo novo okupljanje i dvodnevni boravak.

Kakav je samo gušt bio juriti Beogradom u takvoj koloni! Pješaci su stajali i mahali nam, drugi automobili su nas trubom pozdravljali. Jedan zagriženi biker je, opisujući mi zadovoljstvo sa bajkerskih okupljanja, rekao kako se u skupini motorista osjeća kao bandit, pravi Hell's Angel, da ga hvata neki ludi adrenalin. U koloni Minija osjećaj je bio potpuno suprotan, kao da sam dio nekih mirotvoraca i nepopravljivih romantičara.

I dok bajkerski duh upotpunjuju hard rock pjesme Steppenwolfa, AC/DC-a, Primal Screama ili, na hrvatskim bajkerijadama gdje uglavnom vlada totalni ripašluk, često Marka Perkovića Thompsona, ovdje bi pasale, recimo, stvari  Franka Sinatre ili Dean Martina, dok bi originalno za beogradsku verziju Minijade autentično odabrao jednog drugog Martina, isto matorog, ali srpskog, Lea Martina.

Zaljubljen u polovne frajle

Naravno da je to glazbeno pozerstvo u večerima koje su uslijedile na vrhu Tare, na kasnim tulumima u velikoj sali hotela Omorika, raskrinkala provincijalna bircuska pevajka uz čije narodnjake je kolo igrao i Jeff Ruggles, urednik engleskog magazina Mini koji se ozbiljno navukao na beogradski šund pa svako malo iz Engleske lovi avion za Surčin. Jeff je infišao u stare automobile, ne samo u Minije kojih ima nekoliko, nego i u najobičnije polovne tralje stare 20 ili 30 godina kakve po Srbiji još uvijek čine polovicu voznog parka. Fora su mu Yuga, al' posebni su mu TAS- ovi. Jednog je kupio pa ga odvezao u London, zbog čega su se njegovi najbliži sasvim razumljivo pobojali da mu je od tolikog boravka na Balkanu stradalo duševno zdravlje.

Hotel Omorika je nekad bilo elitno vojno odmorište gdje je po mir dolazila vojna elita. U blizini hotela je svoju odmorišnu kuću imao i maršal Tito. Danas je još uvijek sve pod upravom vojske. Gosti su uglavnom starije dobi, zapravo stari gosti, umirovljeni visoki oficiri JNA koji ovdje udišu "sveži vazduh" i žive onako kako su živjeli nekad. Cijeli hotel je kao neki živi muzej koji, pomalo ruzinavo, ali uporno čuva vrijeme od prolaznosti, kao da mu ne da da postane prošlost.

Uleti tu i poneka grupa kao naša pa se onda u sali za doručke, ručkove i večere organizira muzika. Konobari i konbarice su staroga kova, uglavnom svima fali po koja godina do penzije; one su obučene u borosane, oni odjeveni u ljubičaste prsluke preko bijelih košulja. Sve po P.S.- u (pravilima službe) kako je u Omorici bilo oduvijek, a zaista nema razloga da se išta mijenja, da se uvode novi trendovi i postanu resort, jer su stalno puni, čak i tijekom cijelog ljeta.

U ponudi imaju samo dvije vrste piva: Jelen, srpski pandan Ožujskom i Valjevsko, lokalno pivo. Probali smo s Valjevskim, al' bilo je očajno, rijetko, bez imalo pjene i s jakim okusom vapnenca, pa smo, nepopivši tu prvu rundu do kraja, odmah prešli na Jelen. Dernek se narodnjački razvijao, Žare i ja smo nekako uspijevali odbiti ponuđene rakije i čuvavši razum smo ostali na pivu. Lagano smo ispijali jedno za drugim. Kod neke runde konobar mi je umjesto Jelena donio Valjevsko, dok je Žaru, kao i dotad, pogodio Jelenom. Mogao me i ubiti tako, nisam mogao opet nagnuti to odvratno Valjevsko.

„Jao, molim vas, Jelen pijem cijelu večer, nismo naručili Valjevsko“, ljubazno sam pokušao objasniti konobaru dok sam mu plaćao rundu i ostavljao mu napojnicu.

Konobar je prvo na trenutak zastao, a onda munjevito i briljantno reagirao: uzeo je dva piva i prekriživši ruke zamijenio je njihove pozicije, meni dodijelivši Žarin Jelen, a Žari moje Valjevsko. Kakav As! Ostala je to glavna fora s našeg putovanja koja će nam svaki put navirati kad god se sretnemo i prisjetimo pustolovine s istoka.

Kusturičin Drvengrad

Jutra na vrhu Tare nisu donosila mamurluk, svježi planinski zrak odmah nas je sve regenerirao. Upalili smo Minije, formirali kolonu i s vrha se spustili na obližnju Mokru goru i Kusturičin Drvengrad, uspjeli Kusturičin kič turistički projekt koji vrvi planinarskim grupama iz raznih zemalja i "backpackerima" kojima je Mokra gora od kad je Drvengrada obavezna destinacija na balkanskoj ruti.

Drvengrad je bio toliko krcat da nismo uspjeli nigdje ispred parkirati. Spustili smo se onda ispod i parkirali pored stare stanice na uskopružnoj željeznici. Prije par godina je u obnovu nekoliko desetaka kilometara te željeznice uloženo milijun eura i sad po cijele dane puni vlakovi điraju turiste.

Prvo je planirano da se obiđe Mokru goru i ide do Višegrada, al je onda prelazak granice predstavljao problem pa se  od toga odustalo. Dio je to pruge koji je nekada povezivao Beograd sa Sarajevom, izgrađene još 1906. godine. Od Sarajeva je ista pruga išla sve do Dubrovnika. Taj uskotračni vlak nosio je nadimak Ćiro i u putničkoj je funkciji bio sve tamo do 70- tih godina. Nakon što smo se prodrndali  s Ćirom, napravivši takozvanu Šargansku osmicu (putanje u znaku osmice koju vlak čini kako bi ipak svladao veliki uspon), nisam mogao ni zamisliti takav užas cijelog putovanja od Beograda do Sarajeva ili do Dubrovnika. Vlak ide 30 kilometara na sat te ljulja i trese više i od stare češke 13- tice Zagrebačkog električnog tramvaja, koja je još do prije koju godinu raritetno kružila Zagrebom.

Povratak s Tare idućeg dana nas je razdvojio od kolone. Ostali su se vraćali preko Beograda, a mi smo sad već bili na drugom putu za Šibenik, dalek je bio povratak preko Beograda, a i željeli smo novu rutu, da se ne vraćamo na stari put, nego da doživimo nešto novo. Iduće druženje je dogovoreno u Šibeniku u rujnu, gdje se održava šesti po redu Giro di Dalmatia, uz beogradski, jedini skup Minija stare linije u ovom dijelu Europe. Većina je bookirala svoj dolazak pa Žare, koji je jedan od organizatora Gira, očekuje najbrojniji skup do sada.

Prešli smo granicu i kanjonom Drine krenuli kroz Bosnu. Nikad prije nisam prolazio ovim prekrasnim krajem uz Drinu. Svaki put kroz Bosnu prate prekrasni pejzaži, pogotovo oni uz kanjone. Kad sam putovao kanjonom Neretve od Mostara prema Sarajevu, govorio sam da je to najljepši krajolik uz koji sam putovao. Poslije sam isto mislio i za putovanje od Banja Luke do Sarajevo prolazivši visoko iznad rijeke Vrbas. Uz Drinu sam sad doživio novu najljepšu rutu.

Sto godina od atentata

Prolazeći Višegradom, magistralnim putem smo zaokružili oko Kusturičinog Andrićgrada, tik pored Andrićeve Ćuprije. Samo dan prije spektaklom je otvoreno to još uvijek do kraja nedovršeno kameno zdanje. Svemu usprkos, moralo se svečanim otvorenjem obilježiti stogodišnjica Sarajevskog atentata i početka Velikog rata. U igrokazu u režiji profesora Emira Nemanje Kusturice Gavrilo Princip je dobio anđeoska krila pa se onda kao glasnik slobode spustio na zemlju i upucao zlog prestolonasljednika. Broj Politike od tog dana bio je potpuno posvećen Sarajevskom atentatu, a kao prilog je izdan i reprint broja iz onog dana nakon atentata, od 29. jula 1914., kad je sva tiraža razgrabljena čim se pojavila. Na naslovnici Politike je, u broju stotinu godina poslije, kao glavna roba pozicioniran intervju s Kusturicom, u kojem čuveni redatelj govori o svom gabrijelskom uprizorenju Gavrila kao glasnika slobode koju su u tom Velikom ratu izborili jugoslavenski narodi.

Nekoliko sati nakon što smo prošli Višegradom preko Romanije smo stigli u Sarajevo. Večer prije, u obnovljenoj i novootvorenoj Vijećnici također je obilježen sarajevski atentat i početak Velikog rata i to koncertom Bečke filharmonije koja je u Sarajevo došla odati počast prije stotinu godina svom ubijenom prestolonasljedniku Franzu Ferdinandu. Iz sarajevskog asfalta su izbrisani otisci Principovih stopala s mjesta gdje je stajao u trenutku kad je izvršio atentat, muzej Mlada Bosna koji je izgrađen na tom mjestu se više ne zove tako, a i obližnjem Principovom mostu je vraćeno prijašnje ime pa se opet zove Latinska Ćuprija

Otišli smo na ručak u restoran Pod lipom na Baščaršiji, kod mog prijatelja, dobroćudnog Ediba Ajanovića Etka, legendarnog sarajevskog ugostitelja kojeg je svojedobno za posjeta Sarajevu posjetio i Bill Clinton. Profesionalni fotograf je zabilježio susret dvije veličine, jedne svjetske, a druge ljudske pa je nastala fotografija koja uvećana i uokvirena stoji na zidu u restoranu. Sarajlije kad idu u restoran „Pod lipom“ kažu da idu kod Etka, a stranci koji Etka ne poznaju, kažu da idu kod Clintona. Kod Etka sam naletio na visokog predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, koji je upravo bio na ručku. Ovdje je čest gost. Inzka sam upoznao prije pet godina kada sam u Bosni snimao dokumentarni film o Ćiri Blaževiću. Jedne večeri snimatelj Tomislav Krnić i ja smo s Ćirom bili njegovi gosti u retoranu Brajlović na Ilidži. Inzko je fasciniran Ćirom, osvojio ga je jednako kao i one vremešne zagrebačke dame koje ga u nedjeljna jutra iza Bana na zagrebačkom Trgu čekaju u Maloj kavani da im izljubi ruke, pokloni cvijeće i tako ih kompletira kao dame.  

„Vidite li Ćiru što?“, upitao me Inzko čim me spazio.

„Ako ga vidite, puno mi ga pozdravite. On je genijalac! On je čudo!“

I u to ležerno nedjeljno poslijepodne su ga pratila četvorica stasitih iz osiguranja. Opreza od onog Sarajevskog atentata nikad dosta. Pogotovo na godišnjicu. Nikad se u ovom kraju ne zna od kud može doletjeti neki Gavrilo.

Ostali smo sami na cijeloj terasi na skoro pa pustoj Baščaršiji: Žare, Etko i ja. Ulagano smo par sati mezili, a Etko i ja smo pričali onako kako pričaju dva prijatelja koji se nisu vidjela godinu dana, a da jedan od njih dvojice nije na facebooku. Za mene pomalo zaboravljeno iskustvo.

Razbijeni Britanac

Skoro se smrklo kad smo stigli u Mostar. Prošetali smo preko Starog mosta i stali na zadnje putno piće. Bilo je kasno i mostarski momci više nisu skakali. Nekoliko dana nakon što smo tu sjeli, gledali Most i šutke ispijali piće, svako u svojim mislima motiviranim Starim mostom, skupina mladih Engleza će skočiti s tog mosta, oponašajući mostarske skakače. Dvojica od njih su uspjela, treći se razbio k'o budala pa su ga jedva spasili iz Neretve.

Granicu smo prešli kod Imotskog, a onda smo izbili na autoput, nekih stotinu kilometara od Šibenika. Obojica smo već bili svladani umorom. Sve smo rjeđe pričali, da bi kraju potpuno zamukli. Drndali smo pustom dionicom autoputa prema Šibeniku i zadnjih pola sata smo šutjeli kao pred Starim mostom u Mostaru. Ušavši u Šibenik, malo prije ponoći, Žare je prvi progovorio.

„Baš je bilo lipo putovanje.“

„Je, baš je bilo lipo.“