Uvod u Novu europsku desnicu

U ovom članku pokušat ću razjasniti ideološku pozadinu aktualnog HDZ-ova stava, koji papagajski antifašizam obvezno uparuje s antikomunizmom - jednako antitotalitarizam, a koji svoj najskandalozniji oblik dobiva u frtutmi oko "ustašluka da ili ne" aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Dotična ideološka pozadina, čak i ako je politički akteri nisu svjesni, ideologija je Nove desnice.

Prvo da razjasnimo: ideološki koncept nove desnice nije u prvom redu glorifikacija fašizma, nego potpuna delegitimacija komunističkog antifašizma, iz koje onda proizlazi relativizacija fašizma. Jezgru Nove desnice čini krug francuskih intelektualaca predvođenih Alainom de Benoistom (čiju knjigu ogleda o fašizmu i komunizmu je u svojoj nakladi objavio aktualni ministar), koji je razvio zaokruženu intelektualnu misao o Europi etnopluralizma i nacionalnoga komunitarizma, te kritici (neo)liberalizma i egalitarizma.

U ovom ćemo se članku usmjeriti samo na pojmove fašizma i komunizma kod Nove desnice o kojima je najpopularniji produkt kontroverzna Crna knjiga komunizma objavljena 1997. godine, a u nas prevedena dvije godine kasnije.

Proces izjednačavanja zločina fašizma i komunizma ima dugu genezu, koja počinje diskreditacijom marksizma i komunizma u francuskim intelektualnim krugovima od 1970-ih godina, a nastavlja se napuštanjem antifašističkoga konsenzusa u dijelu europske politike u zadnjih 25 godina, čiji su izraz europske rezolucije iz 1996., 2006. i 2009. godine koje izjednačavaju fašističke i komunističke režime i njihove zločine pod plaštom pojma totalitarizma.

Revizija povijesti komunizma počela je popularizacijom disidentske literature o gulazima i staljinizmu, između ostalog Solženjicinova Arhipelaga Gulag te djela Milana Kundere i Vaclava Havela. Razotkrivanjem komunističkih zločina velik broj mladih intelektualaca postupno se okreće od komunističkih partija – koje su zbog svog antifašizma dotad uživale veliku podršku u intelektualnim krugovima - i postaju ogorčeni kritičari, ne samo komunističkih režima, nego i marksizma kao političke teorije.

Takav nagli i radikalni obrat potaknut je i činjenicom da KP Francuske, koja predvođena Mauriceom Thorezom djeluje kao jedna od najtalibanskijih komunističkih partija u Europi, odbacuje suočavanje s komunističkim zločinima te podupire intervenciju u Mađarskoj 1956. godine i u Čehoslovačkoj 1968. godine (poznat je animozitet Alberta Camusa i Pabla Picasa prema Jeanu Paula Sarteu, koji je do kraja slijedio liniju partije). 

Na taj trend nadovezalo se francusko suočavanje s prošlošću masovne kolaboracije Francuza u satelitskom režimu vichyjevske Fracuske. Taj proces doveo je i do saznanja o masovnom sudjelovanju članova KP-a u vichyjevskom režimu na liniji pakta Hitler-Staljin iz 1939. godine. Javni vrhunac diskreditacije komunističkog antifašizma bila je afera "Mitterand" 1994. godine, kada je utvrđeno da je tadašnji francuski predsjednik kao mladi član KP-a radio u administraciji vichyjevske Francuske.

Dotični trend diskreditacije marksizma kao misli i komunizma kao političkog pokreta uobličen je u knjizi Francoisa Fureta Prošlost jedne iluzije: ogledi o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, objavljenoj 1995. godine, a u nas prevedene dvije godine kasnije. Francois Furet, inače, nije pripadao krugu desničarskih revizionista, nego se kao jedan od najuglednijih povjesničara Francuske revolucije suprotstavio marksističkom tumačenju 1789. godine kao prethodnice Oktobarske revolucije tvrdnjom kako Francuska revolucija nije proizvod razvoja kapitalizma, nego rezultat dugog procesa političke borbe građanstva i liberalnog plemstva protiv apsolutne monarhije.

Po Furetu, revolucija bi završila kao razmjerno miran proces transformacije vlasti da je nije kompromitirao jakobinski radikalizam. Središnji ideološki koncept jakobinstva, kaže on, nije ideja progresa, nego egalitarna strast protiv buržoazije, strast na kojoj se poslije izgradio i fašizam i komunizam. Egalitarna strast vodi po Furetu utopijskom društvu bez klasa, ne s težnjom utopijske emancipacije ljudskog društva, nego sa sirovom željom ostvarenja društva siromašno jednakih.

U biti, Furet je uzeo jedan od zajedničkih ideoloških koncepata fašizma i boljševizma -  onaj mržnje prema dekadenciji buržoazije - pa ga maksimizirao nauštrb svih drugih, želeći pri tome postići efekt teorija totalitarizma Hannahe Arendt i Raymonda Arona, koji su uspoređivali nacizam i staljinizam sa stajališta sustava vladavine, a ne i pokretačkih ideja.

Kad se podvuče crta, za Fureta su fašizam i komunizam isključiva pobuna "ružnih, prljavih i zlih" protiv "lijepih, pametnih i uspješnih", e da bi posljednje učinili prvima! Pri tome autor potpuno negira njemu dakako poznatu činjenicu kako je fašizam/nacizam u svojoj ideološkoj jezgri pobuna protiv ideja prosvjetiteljstva, načela racionalnog pojedinca i načela slobode i jednakosti ljudi; vrijednosti koje boljševizam i uza svu zločinačku prirodu poretka dobrim dijelom uzima kao polaznu točku komunističke revolucije.

Koliko je Furetova teza o ideološkoj jednakosti fašizma i komunizma važna za diskreditiranje komunizma među intelektualcima, jednako je važna njegova teorija o iznuđenom komunističkom antifašizmu za diskreditaciju komunizma u široj javnosti. Naime, Furet komunistički antifašizam vidi kao puku reakciju na napad nacističke Njemačke na SSSR, dok prirodnim izrazom komunizma uzima pakt Hitler-Staljin iz 1939. godine kao izraz zajedničke egalitarne strasti te zajedničke njemačko-ruske povijesne tradicije mržnje prema zapadu i tekovinama Francuske revolucije.

Dakle, u krajnjoj crti fašizam i komunizam proizvod su njemačkog i ruskog primitivizma, pri čemu Furet, u bahatoj maniri francuskih degauilleovskih republikanskih nacionalista, čiji je najpoznatiji predstavnik danas Pascal Bruckner, zaboravlja da ideju fašizma nisu izmislili ni njemački ni talijanski, nego upravo francuski desni intelektualci na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Iz Furetova intelektualnog aparata nastaje uskoro i Crna knjiga komunizma, rad grupe francuskih i istočnoeuropskih povjesničara koji detaljno obrađuju zločine svih komunističkih režima na svijetu. Razlog dotadašnje šutnje o komunističkim zločinima nalaze u lažnom antifašističkom sjaju komunizma koji je konstruiran na činjenici najvećih žrtava koje je stanovništvo SSSR-a dalo u II. svjetskom ratu, presudnoj ulozi Crvene armije, strahotama Holokausta, koji je nakon rata zasjenio komunističke zločine, ali i osjećaju krivnje Zapada zbog sramotne popuštajuće politike prema Hitleru 1930-ih godina.

Taj lažni antifašistički sjaj po autorima je dugo zamagljivao jednaku genocidnost komunističkog i nacističkog sustava, koji proizlazi iz jednakosti klasnoga genocida komunizma i rasnoga genocida nacizma, tj. gulaga i nacističkih koncentracijskih logora. Štoviše, komunizam se kao sustav čak ispostavlja i genocidnijim budući da njegove žrtve dosežu 100 milijuna ljudi, a nacističke samo 20 milijuna! (Ove tvrdnje, iznesene u uvodu knjige, bile su inače okidač za kasniju svađu između raznih autora zastupljenih u knjizi.) 

Ideje o jednakosti zločinstva fašizma i komunizma, kao i o iznuđenom antifašizmu komunizma, sporne su iz više razloga, o kojima sam već do sada pisao, pa ću ih ukratko ponoviti.

Prvo treba odbaciti naivno ljevičarsko tumačenje kako je komunizam bio dobra ideja loše provedbe budući da je boljševizam propisao teror nad objektivnim neprijateljem u obliku buržoazije, reakcije i kulaka sličan kao i nacizam nad Židovima, Romima, Slavenima, komunistima, mentalno hendikepiranima. Međutim, zločini komunizma bili su rijetko genocidnoga karaktera, dok su zločini nacizma to uvijek bili, ako kao genocid uzmemo "oblik masovnog masakra s pomoću kojeg jedna država ili vlast namjerava uništiti jednu grupu potpuno ili djelomično, a tu grupu i njene članove određuje počinitelj", kako ga definira znanstvena disciplina Genocide Studies (Studiji genocida).

Studije genocida, koje inače okupljaju antikomuniste, liberalne znanstvenike zagovornike teorija totalitarizama, pokazuje da se boljševičke zločine samo rijetko može smjestiti u genocid jer klasni neprijatelj nije precizno definiran kao u slučaju nacizma. Pojednostavljeno: kriteriji da se nekoga proglasi kulakom ili buržujem nisu nigdje propisani i krajnje su proizvoljni, dok kulak i buržuj mogu postati komunisti. S druge strane, Židov ili Rom ne mogu prestati biti Židov i Rom te nikad ne mogu postati članom nacističke partije. 

Nadalje, veći broj zločina komunizma u odnosu na zločine nacizma rezultat su veće dugovječnosti boljševičkih režima od nacističkih. Te zaključno, a što sam već prije spomenuo: fašizam/nacizam u svojoj su ideološkoj jezgri pobuna protiv ideja prosvjetiteljstva, prije svega ideje racionalnog pojedinca, načela jednakosti svih ljudskih bića u pravu na život, slobodu i sreću. Komunistička revolucija, uza svu zločinačku prirodu boljševizma, polazi od prosvjetiteljskih ideja racionalnog pojedinca i socijalne jednakosti ljudi.

Što se tiče iznuđenoga komunističkog antifašizma, uzmimo ga kao istinitu hipotezu. Međutim, čak i uz to postavlja se pitanje kako bi se fašizam u Europi pobijedio bez udjela komunizma? I to ne samo zbog presudne uloge Crvene armije u ratnim operacijama, nego ideološki: gospodo građanski političari svih fela, gdje ste bili 1941.? Zašto su vam baš komunisti morali organizirati i voditi pokrete otpora te činiti većinu u njima (uz časnu iznimku Poljske, dijelom umrljan virulentnim antisemitizmom poljskoga građanskog pokreta otpora)?

Na kraju, koja je veza između intelektualne misli Nove desnice i ideologije radikalne desnice?

Prvo, ako je komunizam ideološki i po tipu zločinstva jednak nacizmu, a uz to ima četiri puta više žrtava nego nacizam, onda se komunizam ispostavlja najvećim zlom na svijetu! U slučaju istočne Europe, to zlo je još veće budući da komunizam, za razliku od nacizma, stremi u potpunosti uništiti tradiciju i vjeru, znači, sam nacionalni identitet, i to sve još na korist Moskve! Zato se mađarski i slovački kvislinzi mogu prikazati kao zli dečki, ali ipak borci za naciju i tradiciju, nasuprot komunističkih nacionalnih izdajica.

Razlog što žrtvološka literatura Nove desnice ne uživa javni publicitet u Hrvatskoj leži u tome što je ona obilježena pisanjem o masovnim zločinima staljinizma izvan primarno nacionalističkoga kuta.

Stoga u nas ne može zaživjeti literatura o gulagu Golog otoka; tamo su proporcionalno daleko najviše stradali Crnogorci i Srbi, a najmanje Hrvati i Slovenci.

A ni Crna knjiga komunizma u Hrvata nema baš žestoku prođu, jer joj nedostaje nacionalni predznak. Što samo razotkriva da naša desnica, koliko god se kune u teorije totalitarizma, zapravo fućka na njih. Povrede ljudskih prava i sloboda su nevažne, zločini nad čovjekom kao ljudskim bićem potpuno su nevažni ako nemaju nacionalni predznak.