Veliko zeleno ništa

Pola godine nakon što su upravljanje Zagrebom preuzeli zeleni, a Splitom liberali, vožnja biciklom na posao Tomislava Tomaševića i obećanje Ivice Puljka da će “prvo očistiti grad” ostale su, čini se, jedine zelene inicijative gradonačelnika dva najmarkantnija hrvatska grada. A trebali su, i najavljivali, nemjerljivo više: dokinuti, prvo simbolički a potom i uistinu, višedesetljetni status quo Zagreba i Splita kao metropola klijentelističko-korupcijskog kapitalizma, a potom ih i usmjeriti prema ostvarenju vizija humanih i zelenih gradova budućnosti, u kojima će obaviješteni i angažirani građani, u suradnji s poštenim i transparentnim upraviteljima, zajednički kreirati zdrav, uravnotežen, pravedan, gostoljubiv i ugodan grad, s uslugama i urbanim odlikama dostupnima svakome.

I Tomašević i Puljak propustili su onu prvu, najvažniju priliku: početni birački entuzijazam kao da se ispuhao; čini se da splašnjava kolektivna spremnost za promjenu. Nije se tome čuditi: Tomašević i Puljak, dobronamjerni ali nevješti u hotimice nepreglednom administrativnom labirintu gradske politike, jedva da su mogli završiti drugačije nego uvučeni u krpanje rupa, anatomiju kostura iz ormara i nadmudrivanje s nesklonima; uvučeni u sav taj dnevni vrtlog koji je postigao upravo ono zbog čega i postoji: da zamagli i oteža odvažne namjere za istinskom, strateškom promjenom.

Simbolički najsnažnije priznanje poraza Tomaševićeve vizije pred inercijom postojećeg sustava bio je nastavak suradnje Grada Zagreba s C.I.O.S. Grupom Petra Pripuza u zbrinjavanju biootpada, velikog i važnog dijela otpada u gradu Zagrebu. Pritisnut okolnostima, odredbama zakona i natječaja, te brojem i kvalifikacijama prijavljenih, Tomašević je obnovio suradnju s tvrtkama čovjeka na čijoj je kritici, u velikoj mjeri, pobijedio na izborima, i koji je, zbog suradnje na istim takvim poslovima, zajedno s Milanom Bandićem završio na sudu.

Ivica Puljak, pak, za svoj prvi, entuzijastični gradonačelnički potez bio je odabrao “čišćenje grada”, sugerirajući njime kako poziva građane da osvijeste svoju vlastitu građansku moć za promjenom, ali i da gradsku upravu otvara onome zbog čega ona i postoji: rješavanju svakodnevnih, očiglednih problema građana, među kojima je čistoća, uvijek i svugdje, visoko na listi prioriteta.

Od toga, međutim, nije bilo ništa. Split danas nije ništa čišći nego što je bio u svibnju ove godine. Za razliku od Zagreba, u kojemu je čak i Milan Bandić ustrojio kakav-takav sustav odvajanja i recikliranja otpada – pa bilo to, kako mnogi tvrde, i Potemkinovo selo – u Splitu je uistinu poražavajuće svjedočiti kako nema baš nikakve svrhe odvajati otpad u kući, kada na ulicama nema primjerenih kontejnera za odlaganje odvojenog otpada – a ondje gdje ih ipak ima, građani ih ne koriste, pa su smeđi kontejneri za biootpad redovito puni najlonskih vrećica, kutija, plastike, svakojakog anorganskog smeća... U tom zatvorenom krugu nemara teško je razabrati tko je istinski glavni krivac: je li to Puljkova gradska uprava, koja u šest mjeseci nije građane uspjela motivirati i uputiti kako da se problem barem počne ozbiljno rješavati, ili je krivac kronična regresija odgovornosti prema zajedničkom dobru, od koje, donekle razumljivo, pati većina stanovnika gradova kojima se kontinuirano loše upravlja.

Internetska stranica grada Zagreba baš ničim ne odaje da su grad preuzeli zeleni. Dapače, Zelena akcija – nevladina udruga iz čijeg je krila izniknuo političar Tomislav Tomašević – proteklog je petka bila prisiljena održati prosvjed kakav bi, zasigurno, održala i da je na vlasti sam Milan Bandić. U povodu Europskog tjedna smanjenja otpada, u središtu grada transparentima su podsjetili kako Zagrepčani i dalje proizvode mnogo više otpada od europskog prosjeka, te upozorili da “u Zagrebu nedostaje kvalitetna edukacija o načinima smanjenja otpada, kao i adekvatna infrastruktura koja bi građanima olakšala smanjenje nastanka otpada”.

Marko Košak iz Zelene akcije dodao je kako Zagrebu nedostaju “punionice, trgovine bez ambalaže, česme s pitkom vodom, popravljaonice i slični servisi za ponovnu uporabu“. “Gradska vlast što prije treba osigurati nekoliko centara za ponovnu uporabu u kojima bi odbačene stvari koje još imaju vrijednost bile obnovljene i dalje plasirane na korištenje”, jedna je od ideja koje je predložio Košak.

Ta ideja uistinu može biti test: jasno je, naime, da trajno, održivo i kvalitetno zbrinjavanje otpada u milijunskome gradu poput Zagreba zahtijeva strateški plan koji podrazumijeva temeljita razmatranja, stručne i javne rasprave, skupa ulaganja i dugoročnu gradnju. Sve to zahtijeva vrijeme, a vrijeme u politici najčešće radi za protivnika, koji, što vrijeme brže prolazi, sve glasnije viče: “Ovi ništa na rade!”. Žurba za brzim rješenjima možda i jest ponukala novu gradsku vlast da nedavno – i nepromišljeno, rekli bismo – najavi novčane kazne za one koji ne znaju s otpadom.

Postoje, međutim, brza rješenja koja primjerom signaliziraju put, a demonstriraju srčanost da se njime kroči: zašto nova zagrebačka vlast dosad već nije, u nekima od tolikih napuštenih prostora po gradskim četvrtima, provela ideju Zelene akcije, pa otvorila centre za ponovnu uporabu koje bi – zašto ne? - vodili sami građani, i u kojima bi, naprosto, razmjenjivali stare i nepotrebne stvari? Ne bi li to bio jednostavan a provediv, dojmljiv a koristan primjer istinske alternativne politike?

A u Splitu, pitamo, kamo je ishlapjela aktivistička energija i inovativni nerv Bojana Ivoševića, koji je do izbora za gradonačelnika slovio za borbenog aktivista koji u zauzimanju za javno dobro ne preza ni od konstruktivnih skandala - u koje, naravno, ne ubrajamo onaj antisemitski ispad, za koji se nadamo da se nikad više neće ponoviti? Zašto Ivošević, koji se “na ulici” očito dobro snalazio, od ponešto uštogljenog znanstvenika Puljka nije preuzeo “energiziranje” građana Splita, te osmislio i pokrenuo bar neke od bezbrojnih mogućnosti zelenog razvoja što ih pruža taj čudesni grad, koji i dan-danas, svoj urbanizaciji usprkos, poput polja brnistre leži podno Marjana?

Zasad od svega toga ništa, ni u Zagrebu, ni u Splitu. Veliko zeleno ništa, moglo bi se reći za prvih šest mjeseci njihovih novih vlasti. U nacrtima proračuna za sljedeću godinu, Puljkova je vlast predvidjela milijun kuna za ozelenjivanje, i novac za gradnju nekoliko javnih garaža: to bi, vjerojatno, učinio i Krstulović Opara. Tomašević jest srezao novac za gradske automobile i naručio električne, te predvidio novac za postavljanje solarnih panela. Premda Bandić vjerojatno ništa od toga ne bi učinio, ipak je sve to daleko od istinske zelene alternative kakvu smo očekivali od nove, Tomaševićeve generacije političara, u kojoj je, primjerice, dogradonačelnica Danijela Dolenec Hrvatsku prije nekoliko godina, iznimno kvalitetnim zbornikom, upoznala s pokretom “odrasta”, jednim od utjecajnijih pravaca istinske zelene alternative.

Pa opet, prerano je za rezignaciju i odmahivanje rukom. I Tomašević i Puljak stignu još uhvatiti ritam s vlastitim političkim credom i predizbornim obećanjima – Tomašević naročito, koji, za razliku od nezavisnog i svjetonazorski nedorečenog liberala Puljka, njeguje jasnu viziju zelene regeneracije Zagreba. Problem je manje u sporosti, a više u pravcu kretanja: nastave li se gradonačelnici Zagreba i Splita prilagođavati inerciji lošeg upravljanja na koju smo svih ovih desetljeća navikli, njihovi će mandati, umjesto po dobroj alternativi, ostati upamćeni po promjeni koja nikada nije došla. Za istinsku promjenu nabolje, naime, nije dovoljno samo zaustaviti lošu politiku: nužno je pokrenuti dobru.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu