U predsjedničkoj kampanji 2009. nakratko smo vidjeli milo, toplo, ljudsko lice Vesne Pusić, ali oduševljenje je imalo kratki rok trajanja Foto: FaH/ Lana SLIVAR DOMINIĆ
ROĐENJE I OBRAZOVANJE Rođena je 25. ožujka 1953. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu, a diplomirala 1976. godine te doktorirala 1984. godine na zagrebačkom Filozofskom fakultetu iz područja sociologije.
Niz predavanja održala je kao sveučilišni profesor u SAD-u: na The American University, Washington, D.C., Sveučilištu Georgetown, Washington, D.C., Sloan School of Management, Massachussets Institute of Technology, Sveučilištu u Chicagu, Cornell University, Ithaca, N.Y, The Willson Centre, Washington D.C., The Foreign Service Institut, State Department i drugim znanstvenim i akademskim institucijama.
Govori engleski i njemački jezik.
PRIJE POLITIKE Od 1978. zaposlena na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 1998. godine kao redoviti profesor Filozofskog fakulteta predaje Sociologiju politike i Teorije industrijske demokracije.
Na Institutu za sociologiju u Ljubljani od 1976. do 1978. provodi istraživanje o industrijskoj demokraciji u 12 europskih zemalja. Odmah potom postaje koordinatorica istraživačkog projekta o prevladavajućim političkim, vjerskim, obiteljskim i radnim vrijednostima u Hrvatskoj, koji je kasnije postao dijelom većeg projekta pod naslovom Nova agenda za novu demokraciju. Početkom 90-ih provela je istraživanja o upravljačkim stilovima u 18 najuspješnijih industrijskih organizacija u Hrvatskoj.
Od 1993. do 1998. osniva i kao direktorica vodi Erasmus Gildu, nevladin, nestranački projekt za promicanje kulture demokracije, a u sklopu projekta izdaje časopis Erasmus, fokusiran na različite aspekte tranzicije u Hrvatskoj te ostalim istočnoeuropskim zemljama. Erasmus Gilda organizirao je veliki broj okruglih stolova i rasprava o kontroverznim pitanjima u regiji s ciljem poticanja građanske inicijative u razrješavanju sukoba i traženja alternativnih političkih rješenja na ovom području.
Napisala je tri knjige koje se koriste kao sveučilišna literatura: Industrijska demokracija i civilno društvo (Sociološko društvo Hrvatske, 1986.), Vladaoci i upravljači (Novi Liber, 1992.) te Demokracije i diktature (Novi Liber, 1998.). Suautorica je i Industrial Democracy in Europe te European Industrial Relations (Clarendon Press, Oxford, 1981.), a objavila je i više od pedeset znanstvenih članaka u domaćim i međunarodnim stručnim časopisima.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedna je od sedam žena koje su organizirale prvu feminističku grupu u Jugoslaviji koja se zvala 'Žena i društvo'. Zbog aktivnog djelovanja članica, grupa je bila predmet javne kritike tadašnje službene politike, ali i mnogih javnih osoba koje su zastupale antifeminističke pozicije.
POLITIČKA KARIJERA Članica je HNS-a od osnivanja 1990. godine. Zastupnica u Saboru postaje 2000. godine, a te je godine u travnju izabrana i za predsjednicu HNS-a, koji vodi dva mandata za redom, do 2008. godine. U parlament je birana četiri puta uzastopno. Od 2003. do 2007. obnašala je dužnost potpredsjednice Sabora, od 2008. do 2011. vodila je stranački Klub zastupnika te bila na čelu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. U tri je mandata, od 2006. do 2012. bila potpredsjednica ELDR-a. Kao kandidatkinja HNS-a na predsjedničkim izborima u prosincu 2009. osvaja 7,25 posto glasova. Nakon izbora 2011. postaje ministrica vanjskih i europskih poslova, a nakon odlaska Radimira Čačića na odsluženje zatvorske kazne 2013. godine i prva potpredsjednica Vlade te se istodobno vraća na čelo stranke.
POLITIČKI ZENIT Na vrhuncu političke karijere, kada se konačno dočepala funkcije za kojom je godinama žudjela, Vesna Pusić ostat će zapamćena kao liberalna, slobodnomisleća političarka koja se najžešćim potezom svrstala ravno uz bok Jadranki Kosor i Tomislavu Karamarku. Izbacila je naglavačke iz stranke svog dojučerašnjeg predsjednika i donedavnog iznimno bliskog prijatelja. Tako je najprije i Jadranka Kosor iz stranke izbacila svog prethodnika Ivu Sanadera, a potom Karamarko nju. Pritom su oboje hinili unutarstranačku demokraciju i poštivanje procedure, dok se Pusić odlučila na prijeki sud, na čiju odluku Čačić nije imao pravo obrane ni žalbe. Glave su mu došli medijski napisi temeljeni na anonimnim izvorima koji tvrde da Čačić planira povratak, osvetnički pohod i preuzimanje stranke po izlasku iz zatvora. Pusić, prema vlastitom priznanju, s njim o tome nije razgovarala niti provjeravala istinitost medijskih navoda. Okidač za eliminatorsku odluku bio je tekst o navodnom susretu Čačića s Milanom Bandićem. Motivi za takvu odluku, navela je, bili su Čačićevi pokušaji destabilizacije stranke i neovlašteni sastanci u deset mjeseci otkako je na odsluženju kazne zbog čega su morali spriječiti da stranka izgubi na vjerodostojnosti.
Kada već poteže za jezik, ne pamtimo da se Pusić na temu vjerodostojnosti oglasila kada je HNS ulazio u Osijeku u koaliciju s Glavaševim HDSSB-om, ne birajući način da se dočepa komadića vlasti. Nema njena glasa o vjerodostojnosti ni na temu aktualne koalicije njezine stranke s HDZ-om u Dubrovniku, koja joj na vlasti drži gradonačelnika Andru Vlahušića, nerijetko u problemima sa zakonom.
Radimir Čačić je tip kojeg pristojni ljudi uglavnom ne žele u svojoj blizini. Vesna Pusić htjela ga je kraj sebe više od dvadeset godina, sve dok joj to bilo probitačno i osobno i politički. Odjednom je otkrila moral i vjerodostojnost. Pravo na uvjerljivost i vjerodostojnost dobila bi da je imala koju za reći o Čačićevim poslovnim pothvatima iza kojih su se javili mnogi izigrani, o njegovim tvrtkama koje nisu plaćale zaposlenike, da je zatražila njegovo trenutačno povlačenje nakon što je u prometnoj nesreći prouzročio smrt dvoje ljudi, da nije šutjela dok je on vrijeđao, bahatio se, ponižavao i sprdao se se javnošću, osorno omalovažavao novinare i busao se u rezultate koje nikada nitko nije vidio, osim što nijedan HNS-ovac nije nezaposlen otkako su kukurikavci zasjeli na vlast, što je stranački rejting svelo na statističku grešku. Za Vesnu Pusić sve je to bio samo Čačićev "buršikozni" stil. Jer konačno je preko njega, neovisno što to značilo za obraz, došla do vlasti i moći. I sad ih ne namjerava tek tako ispustiti iz ruku.
RIGIDNA LIBERALKA Jedna od poznatijih Voltairevih: "Iako se ne slažem s vašim mišljenjem, branio bih do smrti vaše pravo da ga iznosite" sigurno ne ulazi u top-ten Vesne Pusić. Svjedoci smo da nekako više naginje Machiavelliju.
Premda u resoru koji vodi zasad nije zabilježila osobite rezultate, niti će za sobom ostaviti bitnoga traga u vanjskoj politici, sklona je sebi pripisati golemi dio zasluga za ulazak Hrvatske u EU. Nakon što je kukavički politički komplot 2010. godine u Ustavu ukinuo 50-postotni kvorum birača kako bi referendum o ulasku u EU bio pravovaljan, Vesni Pusić, koja zajedno s ostatkom političke kaste nije uspjela značajno uvjeriti birače u ispravnost njihovih europskih aspiracija, to nije bilo dovoljno, nego je s televizijskih ekrana zastrašivala penzionere da neće dobiti svoju mjesečnu milostinju ne izađu li na referendum i glasaju "za". Takvo ponašanje inače tretira Kazneni zakon, ali kada je u pitanju viši cilj, nisu zakoni tu da ih se držimo kao pijani plota. Pogotovo to ne vrijedi za gospođe ministarke.
U predsjedničkoj kampanji 2009. nakratko smo vidjeli milo, toplo, ljudsko lice Vesne Pusić, ali oduševljenje je je imalo kratki rok trajanja, jer je očito bila riječ o jednokratnoj seansi PR-agencije, a predsjednička kandidatkinja umjetna i artificijelna. Nije trebalo dugo čekati da se vrati njezin neskriven prezir i 'von oben' odnos prema svima nama plebejcima. Potpuni izostanak senzibiliteta, taktičnosti i, uostalom, interesa za sve osim onoga što smatra vrijednim svoje prevažne pažnje, pokazala je kada se udruga žena silovanih u Domovinskom ratu požalila da ih odbija primiti. Hladno i ponižavajuće pozvala je istraumatizirane žene da se pridruže gay prideu. Isključiva i apsolutno gluha za svaki stav koji nije u potpunom suglasju s njezinim, u drami oko referenduma o braku mrtvo-hladno blebnula je – "što god da mislite, glasajte protiv". Insajderi kažu da su interni pravilnici u HNS-u i MVEP-u identični, krajnje demokratični i imaju samo dvije točke: '1. šefica je uvijek u pravu; 2. kada nije u pravu, na snagu stupa točka 1.'.