Više nije u pitanju ostavka ove vlade, Bugari traže jamstva da će se neka buduća vlada ponašati normalno prema svojim građanima

U Bugarskoj se već okruglih 50 dana prosvjeduje. Početak današnjeg prosvjeda ispred parlamenta u Sofiji zakazan je za nešto ranije doba kako bi prosvjednici još zatekli parlamentarce, odnosno blokadom ih ispratili na njihov jednomjesečni godišnji odmor. U subotu iz Sofije kreće prosvjedni marš prema moru. Cilj je vladina rezidencija „Evksinograd“ blizu Varne, velikog bugarskog grada na obali Crnog mora, kamo bi prosvjednici trebali kroz Plovdiv i Staru Zagoru stići za desetak dana.

Prosvjedi su započeli još sredinom lipnja, a povod je bilo imenovanje medijskog tajkuna Deljana Pejevskog na mjesto šefa Državne agencije za nacionalnu sigurnost. Iako je vlada odustala od tog imenovanja, prosvjedi su nastavljeni. Prijašnja vlada Bojka Borisova raspuštena je zbog demonstracija, ali ni s novom vladom, izabranom prije manje od tri mjeseca. Bugari si, očito, nisu baš puno pomogli. Prosvjedi su kulminirali zatočenjem zastupnika u zgradi parlamenta prije nekoliko dana.

Koji su glavni razlozi nezadovoljstva bugarskih građana? Polina Paunova, politička novinarka i blogerica koja radi na internetskom portalu Mediapool.bg, a koja aktivno sudjeluje u prosvjedima i protiv prošle i protiv ove vlade, pojašnjava kako razlozi nisu jasno definirani jer su problemi nagomilavani godinama. Odgovor može biti ili previše opći, s isticanjem rastezljivih pojmova kao što su korupcija, utjecaj oligarha – lokalnih, nacionalnih itd., ili se priča mora započeti izdaleka, upozorava Paunova.

- Nakon pada komunističkog režima u zemlji i izgradnjom demokracije, ma koliko ona bila krhka, Bugari su se suočili s dva osnovna problema – nedostatkom političke klase, odnosno dobro pripremljenih politika i s vlastitom nekonkurentnošću. Tijekom 45-godišnjeg režima u kojem je bilo normalno  očekivati da ćeš sve dobiti od države stvorile su se cijele generacije smetenih Bugara koji žele živjeti u slobodnoj, netotalitarnoj zemlji, ali ne znaju kako se to postiže jer su navikli živjeti u vremenu kada se, makar i oskudno, država ipak „brinula“ za njih, njihove dohotke itd. Zbog nedostatka sposobnih političara te zbog činjenice da su sve opozicijske stranke nastale od nekadašnje Komunističke partije (koja se i dan danas naziva „partija majka“), zbog lošeg obrazovanja i već iskrivljenog mentaliteta, Bugari stalno žele biti „normalnom“ državom, ali nikako to ne uspijevamo. Ne uspijevamo jer smo u godinama tranzicije od totalitarnog komunizma ka tržišnoj ekonomiji i demokratskom društvu mi birali mesije, spasitelje u kojima smo vidjeli nadu u život „kao na Zapadu“. Niti spasitelji dolaze s idejom kako ostvariti neophodne reforme, niti bi im narod, da ih ostvare, ponovno izglasao povjerenje, jer će te reforme započeti s restrikcijama prema građanima. S te točke gledišta, politički proces u Bugarskoj u nekim trenucima izgleda kao odnos žrtve i nasilnika.  Bugari žele živjeti u normalnoj zemlji, ali nemaju motivaciju stvarno to i postići. Zato biraju ljude koji ih nisu u stanju dovesti na put te modernosti. Nakon toga se počinju kajati da je njihov izbor bio pogrešan i  biraju sljedeći, koji ponovno ne radi ništa na europeizaciji... I ciklus se zatvara – u prilično sumornim tonovima opisuje Paunova bugarsku stvarnost.

Kao ilustraciju navodi kako je sadašnja vlada ljevice i liberala željela demonstrirati pojačanu socijalnu politiku, obećanjima poput povećanja porodiljnih naknada i sniženja cijena struje. Riječ je o populističkim mjerama, ne i o reformama. Porodiljna naknada u zemlji je niska, ali je razdoblje koje se priznaje mnogo dulje nego u drugim europskim zemljama. Međutim, skraćivanje porodiljskog je teška i nepopularna reforma na koju se nitko ne smije odlučiti jer će izgubiti povjerenje. Lakše je reći da će povećati naknadu, mada i ništavnim postotkom.

Međutim, ono što je diglo Bugare na noge činjenica je da se zapravo ništa nije promijenilo u načinu održavanja vlasti. Bojko Borisov uspostavio je neke opasne presedane poslije kojih je sve moguće.

– Moguće je da premijer bude predstavnik sumnjivog biznisa sa spornom prošlošću, moguće je da ministar unutarnjih poslova bude učitelj fiskulture, moguće je da je cijelo upravljanje zemljom pod znakom revanšizma i da se četiri godine izgovaraju opravdanja na račun prethodnika. Borisov i njegov ministar unutarnjih poslova Cvetanov dokazali su da mogu otpuštati i imenovati suce, poništavajući autonomiju sudske vlasti. Dokazali su da mogu utjecati na tužitelje u istražnim postupcima. Dokazali su da su svakakve zloporabe vlasti moguće.

Tadašnja opozicija BSP (socijalistička stranka, koja je direktan nasljednik nekadašnje komunističke) i DPS (Pokret za prava i slobodu) koji se ne deklarira kao etnička stranka, ali bar 90 posto njenog sastava čine bugarski Turci, došli su na vlast u koaliciji i s obećanjem da će normalizirati državu. Umjesto toga, oni su ušli u savez sa svojim najvećim neprijateljem – nacionalističkom strankom Ataka. Već je tim potezom postalo jasno da vjerojatno DPS i BSP neće normalizirati zemlju nakon Borisova, nego su od njega naslijedili umijeće kako djelovati nekažnjeno. Nakon toga je došao izbor Deljana Pejevskog – bivšeg istražitelja i medijskog magnata iza čijih leđa je jedna od najvećih banaka u Bugarskoj – KTB. Pejevski je trenutačno zastupnik DPS-a, a njegovi „partner“ u biznisu i politici – Cvetan Vasilev, glavni vlasnik KTB-a, financira njegove masovne medije. Pejevski je bio imenovan šefom glavne službi sigurnosti Bugarske. Vidite koliko to zvuči apsurdno – ponavljam to – narodni zastupnik, medijski magnat koji je provodio politiku bivše vlasti, sa solidnim zaleđem velike banke, bio je imenovan šefom najveće službe sigurnosti u Bugarskoj. Vjerojatno razumijete o kakvom čudovišnom miješanju politike, biznisa i osobnih interesa je ovdje riječ, pri čemu je tu založena i sama sigurnost zemlje. To je bila iskra koja je prouzročila prosvjede – pojašnjava Paunova.

Mladi, moderni građani Bugarske umorni su od laži i mafijaškog stila vladanja. Umorni su od toga što se u Bugarskoj plaća od 500 eura smatra visokom.

-  Možda će ti mladi, obrazovani ljudi koji samo traže moral najzad uzeti stvar u svoje ruke. Oni traže vladare koji će ih bar biti u stanju pogledati u oči. Više nije riječ o ostavci vlade. Pitanje je u založenoj ostavci svake sljedeće vlade koja ne poštuje zahtjeve za normalno vladanje – objašnjava bugarska novinarka.

Prosvjedi su manje, više proticali mirno. Na pitanje postoji li mogućnost da oni prerastu u nasilje, Paunova odgovara kako opasnost od eskalacije uvijek postoji. Dogodio se već jedan ozbiljan sukob između policije i prosvjednika, ali ona smatra da je sličan razvoj događaja u kolovozu manje vjerojatan, s obzirom da ljetni odmori i česta putovanja ne pretpostavljaju nasilje. Nema, međutim, garancije da, kako kaže, arogantni odnos vlasti prema građanima u jesenskim i zimskim mjesecima, koji sobom nose i više račune – ne dovede i do nasilnih prosvjeda. I to ne samo u Sofiji, već i u ostatku Bugarske kojeg, kaže Paunova, vlasti trenutačno uspješno huškaju protiv ljudi koji prosvjeduju u Sofiji. U cijeloj Bugarskoj osjećaju se slični problemi, ali su u manjim naseljima lokalni biznismeni povezani direktno s vladajućim strankama, neovisno o tome tko je na vlasti. Oni zapošljavaju tamošnje stanovništvo i zbog toga ih drže u šaci.

- Velik dio ljudi u malim naseljima preživljava u dosta teškom financijskom stanju. I ako se mogu izraziti metaforički, kada u svom frižideru nemaš hrane, najprije misliš kako ga napuniti, a tek kasnije da li je taj frižider bijel, čist i talijanski ili ofucan, 30-godišnji i ruski – tumači naša sugovornica.

Paunova ipak smatra da posljedice onoga što se danas zbiva mogu biti samo pozitivne:

- Tužno je da se građansko društvo stvara nakon više od 20 godina „demokracije“, ali optimistično je da se to ipak događa. Povijest zemlje se već mijenja. Kao rezultat toga promijenit će se institucije, same stranke, a uslijed toga i budući političari. Moguće je da će se to događati vrlo sporo, ali sada, ustvari, po prvi put demokracija kod nas nije na umjetnom disanju.

Govoreći kratkoročnije, Paunova upozorava kako je vlada Plamena Orešarskog izgubila legitimnost kada je prihvatila podršku nacionalističkih formacija. Bez obzira što su izbori bili nedavno. Upozorava i kako je stranka bivšeg premijera ipak bila prva politička snaga na proteklim izborima, dok sadašnji kabinet podržavaju druga i treća politička snaga. Iz te perspektive, smatra, novi izbori su možda i jedina moguća varijanta.

U usporedbi s Hrvatskom, Bugarska već ima priličan staž u Europskoj uniji. Na pitanje je li im to išta pomoglo, Paunova odgovara: - Dakako. Ovi prosvjedi i jesu rezultat modernizacije društva koja je u velikoj mjeri rezultat našeg ulaska u Europsku uniju. Na kraju krajeva, europska zajednica postavlja neka pravila koja članice EU ne mogu više izbjegavati. I što se ekonomije tiče, članstvo utječe pozitivno jer olakšava investicije.

Da li zbog nepoznavanja situacije ili je stvarno stanje u Bugarskoj toliko gore, ova bugarska novinarka smatra da Hrvatska nema tolike probleme s unutarnjim kriminalom institucija i korupcijom u sudstvu te će, dakle, naša adaptacija u EU biti lakša nego što je to bilo privikavanje Bugarske.