Zadar je postao turistička kulisa u kojem se sve više zanemaruju javne usluga za građane Foto: Creative Commons/Joadl
Zadrani su uznemireni da će im djeca izgubiti primarnu pedijatrijsku skrb, gotovo četrdeset godina od svečanog otvaranja pedijatrijskog odjela u zadarskoj bolnici, izgrađenog na temelju donacije tada moćne tvornice specijalnih alatnih strojeva SAS.
Iako ih vladajući tješe i uvjeravaju da niti jedno dijete neće ostati bez liječnika nakon što su se svi pedijatri odlučili na napuštanje Doma zdravlja, ovaj slučaj govori dovoljno o „Zadarskoj županiji kao jednoj od najrazvijenijih u Hrvatskoj“, kako joj vole tepati lokalni političari.
Zapravo, njihove tvrdnje govore prije svega o razvijenosti Hrvatske. Naime, teško je progutati priču o velikoj razvijenosti nekog prostora, kad u njemu više od polovice stanovništva još uvijek vrši nuždu u jame koje su iskopali iza svojih kuća i zgrada. Tako govore posljednji objavljeni podaci hrvatske Vlade, po kojima je tek 43 posto zadarskih kućanstava spojeno na sustav odvodnje. Doduše, u nekim prigradskim naseljima u tijeku su radovi kojima bi se trebali riješiti septičkih jama, ali i nakon toga će se više od polovice kućanstava županije prazniti u jame.
Ili da budemo precizniji: više od polovice stanovništva Zadarske županije živi Mediteran kakav je nekad bio, i u kojeg svakoga dana preko podzemnih voda završavaju kubici biološkog i kemijskog otpada.
I ne samo polovica od tih tih 160 tisuća stanovnika županije, nego tome treba pribrojiti i njihovih oko dva milijuna gostiju, koliko ih otprilike dođe svake godine kako bi se okupali u istom tom Mediteranu.
To, međutim, nimalo ne usporava sumanutu gradnju po županiji, u kojoj se svaki betonom netaknuti prostor uz more gleda kao dobra investicija i neiskorišteni kapital.
Čini se da prostorni i urbanistički planovi služe samo kako bi se što češće mijenjali kako bi se išlo na ruku bogatim investitorima.
Svako dijete odraslo u Zadru učilo je o svojem zavičaju kao ogromnom ekonomskom potencijalu koji ima bogato ravno zaleđe za širenje, za razliku od drugih dalmatinskih gradova.
Međutim, danas se beton ne širi u tom pravcu, nego na prvi red do mora. Slovački, turski, hrvatski i slični bogataši danas buše, cementiraju otočku i priobalnu makiju pa iznajmljuju betonska čudovišta u kojima nema mjesta lokalnom stanovništvu, osim kao najamnoj radnoj snazi.
Sjećaju se starije generacije svojih plamenih zora po zadarskim tvornicama, ali na njihovim mjestima danas su isključivo stambeni prostori, nakon što su pretvorene u građevinske investicije odabranih.
I usprkos svim tim kvadratima, Zadrani rijetko mogu naći stan za cjelogodišnji najam. Na ovom području sve je podređeno gostima i red je stoga da napuste unajmljene stanove u svibnju ili lipnju, a vratiti se u njih mogu krajem listopada.
Stari dio grada pretvoren je u skupu turističku kulisu u kojem se ne živi život, nego scenarij zabavnog programa za goste.
Stoga nije iznenađujuće da se grad prazni, i da stanovništvo sve više seli na periferiju, iz koje će uskoro također morati seliti, vjerojatno prema selima zadarskog zaleđa. Većina otoka ionako već dugo nema osnovne socijalne servise.
A tek tamo će naučiti što je Mediteran kakav je nekad bio: rijetki javni prijevoz, još rjeđa liječnička skrb, česti nestanci struje i vode, ako je uopće imaju, i septičke jame.
Ako imaju manje sreće i nasele se u plodne Ravne kotare u zaleđu Zadra, velika je vjerojatnost da će udisati čestice s brda od 140 tisuća tona kancerogene troske, koja je na površini od više od sedam i pol hektara odložena u selu Biljane donje.
Bilo je tvrdnji da je tamo odložena kako bi se otežao povratak srpskog stanovništva u to selo, ali nitko od velikih Hrvata nije razmišljao da tumor ne bira nacionalnost, baš kao što se i vjetar ne da ukrotiti, pa čestice širi po cijelim Ravnim kotarima. Problem otklanjanja troske vuče se već više od desetljeća, usprkos i presudi Europskog suda da je Vlada dužna ukloniti otrov s polja. Prije nekoliko dana Vlada se zaista obavezala da će ga ukloniti. U roku dvije godine.
Stanovništvo županije možda nema dovoljno liječnika na raspolaganju, ali ima zato otrovne troske na bacanje. Možda imaju javni servis pred raspadom, ali zato imaju dovoljan broj investitora. Možda nemaju kanalizaciju, ali zato imaju službenu priču da su jedni od najrazvijenijih u Hrvatskoj. Baš kao što se najavljuje svijetla budućnost zadarske luke u gradu koji više nema prugu.
Konačno, možda nemaju krov nad glavom ili strepe da im ga banka ne oduzme, ali zato imaju čelnika vlastite županije koji ne oskudijeva kvadratima. Javni službenik koji skoro cijelog svojeg radnog života radi u državnim ili javnim ustanovama nakupio je impozantnu količinu kvadrata. Posljednja akvizicija je oko 40 zemljišta u Lici. Kako je rekao novinarki Silvani Menđušić koja je istraživala njegovu imovinu: „Jedno društvo, moji prijatelji koji su poželjeli malo osame, predložili su da to kupimo“. Nikada nije rekao tko su ti prijatelji.
Mnogo je neodgovorenih pitanja i stoga će se ovaj temat potpomognut Agencijom za elektroničke medije baviti mogućim raskorakom između stvarnog života lokalnog stanovništva Zadarske županije i života među kulisama koji im se svakodnevno servira.
Novinarski projekt "Misliš globalno, ali kako živi lokalno?" realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije za 2023.