Zajedničko upravljanje je moguće

Moguće je zajednički i uspješno upravljati prirodnim resursom, dokazuju stanovnici sela Oprisavci i Poljanci, dvadesetak kilometara udaljenih od Slavonskog Broda. Na 280 hektara pašnjaka Gajna između Oprisavaca i rijeke Save slobodno šetaju i miješaju se podolska goveda raznih vlasnika, krave drugih pasmina, posavski konji, slavonske crne svinje a i jedna turopoljska.

Korsinici ovog pašnjaka kojeg smo zatekli odjevenog u prekrasnu žutu nijansu, organizirani su u jedinu pašnjačku zajednicu koja je registrirana u Hrvatskoj. Oni pašnjakom upravljaju kao zadrugari, bez potrebe da se zajednički resurs razdjeljuje ili ograđuje, ili da se njime trguje.

"Odrastao sam na ovom pašnjaku. U mom su djetinjstvu ljudi uglavnom držali krave buše. S vremenom su prešli na simentalke. U Oprisavcima je još sedamdesetih postojalo stado autohtone vrste, podolskih goveda. Međutim, ove krave ne daju mlijeko, a već u mojem djetinjstvu nisu ih koristili kao radne životinje. Zato su ovdje s vremenom gotovo izumrle. Već osamdesetih godina došlo je do znatnog smanjenja i druge stoke, a početkom devedesetih pašnjak je već započela nagrizati invazivna biljna vrsta Amorpha Fruticosa. To je grmlje koje obrasta pašnjak ako na njemu nema ispaše. Ispod njega ništa ne raste i veliki je problem u svim poplavnim područjima. Vidjeli smo da će pašnjak nestati ako se nešto ne učini", opisuje Šimo Beneš, danas umirovljeni liječnik, predsjednik Brodskog ekološkog društva BED koje je potaknulo registriranje pašnjačke zajednice.

"Zarastanje pašnjaka najbolje sprečava upravo ovdje autohtona vrsta, podolsko govedo. Te su životinje  nevjerojatno dobro prilagođene ovdašnjoj klimi. Evo, vidite da one ni na 30 C ne bježe u hladovinu. Ne smeta im jednako tako ni temperatura ispod nule, zato su cijele godine na otvorenom pašnjaku. Kao genetski resurs su fascinantne, ali ne mogu postići cijenu na tržištu ni kao meso, pa ih ljudi ne drže. Naši telići su manji i izgledaju koščato pa se za njih dobija dvostruko manja cijena od one za telića neke druge vrste", pokazuje Beneš skupinu podolaca izgubljenu u žutilu.

Prve podolce kupili su iz sredstava CARDS programa i vratili ih, nakon nekoliko desetljeća, na pašnjak uz Savu. Osim podolskih goveda, pašnjak služi očuvanju i drugih autohtonoh pasmina koje su gotovo nestale. Tu se tako nalaze i crne slavponke svinje te posavski konji, ovce cigaje, a našla se i jedna turopoljska svinja. U vrijeme kada Sava poplavi pašnjak stoka se premjesti na izdignute brežuljke, a imaju i staju kojoj su vrata otvorena u kojoj se skrivaju po želji.

Od zaboravljenog pašnjaka kojem je prijetilo zarastanje, Gajna je danas oaza biološke raznolikosti. U barama uživaju čaplje, rode i druge ptice močvarice, tu se može pronaći 250 biljnih vrsta među kojima se nađe i hrane za čovjeka, kao što su stabla duda. Gajna služi i kao prirodno mrijestilište rijeke Save.

Ovaj je pašnjak inače dio Nacionalne ekološke mreže i buduće europske mreže NATURA 2000 i za ptice i za staništa. Još 1990. godine tadašnja Skupština Općine Brod proglasila je Gajnu zaštićenim krajolikom, a udrugu BED proglasila nadležnom za provođenje mjera zaštita prirode na tom području. Udruga je to koja postiže zavidne rezultate s obzirom da zapošljava svega tri čovjeka, od kojih je jedan čuvar pašnjaka, iako je danas formalno značajni krajobraz pod upravom Javne ustanove za zaštitu prirodnih vrijednosti Brodsko-posavske županije.

Uz pomoć udruge BED stanovnici sela osnovali su 2007. godine Braniteljsku zadruguEko-Gajna kako bi se okupili ljudi koji su koristili Gajnu. Iako se seljani sjećaju da su domaće životinje oduvijek na tim poljima slobodno pasle, pašnjačke su zajednice kao pravna mogućnost uvedene tek Zakonom o poljoprivrednom zemljištu iz 2011. godine. Nakon donošenja tog zakona zadruga Eko-Gajna je preregistrirana u istoimenu pašnjačku zajednicu koja danas okuplja sedam članova.

"Zadruga vodi brigu o tome da skupno prijavi broj grla. Poticaji se, naime, dobivaju po hektaru pašnjaka. Zamišljeno je da je zadruga ta koja sklapa ugovor s Agencijom za poljoprivredno zemljište o korištenju zemljišta, jer su ostaci nekadašnjih zemljišnih zajednica i mjesta koja su neprekidno korištena od strane lokalnih zajednica formalno u državnom vlasništvu. Od novca koji se dobije platilo bi se čuvara pašnjaka, održavanje staza, električnog pastira i slično. Ostali novac dijelio bi se po grlu", objašnjava Beneš.

Zbog raznih drugih problema kojih u Hrvatskoj ne manjka, zaživjela je u pravom smislu samo ova mala slavonska zajednica. Ni Eko-Gajna nije se još stigla upisati u ARKOD niti sklopiti ugovor s Agencijom za poljoprivredno zemljište, pa tako ni dobiti poticaje iako su obavili more papirologije. Odobren im je, između ostalog, program gospodarenja kao i mjere zaštite prirode.

"Već godinama postoji problem preklapanja nadležnosti na zajedničkim pašnjacima. Poljoprivredno je zemljište formalno u vlasništvu države, a često je pod nadležnosti i drugih državnih i lokalnih tijela, od Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, do ustanova za zaštitu prirode, dok je korištenje ostalo zajedničko", kaže voditeljica ureda BED-a Iris Beneš.

Iako se i u drugim dijelovima Hrvatske pašnjaci još ponegdje koriste zajednički, ispuniti zahtjeve administracije i formalno se registrirati uspjela je jedino Eko-Gajna.Prije nego se institut zajedničkog upravljanja uopće ukorijenio kao dio pravnog sustava, već im se podmeću noge novim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu iz kojeg su negdje između Vlade i Sabora izbačene pašnjačke zajednice kao organizacijski model u korištenju zajedničkih pašnjaka.

Prema tom zakonu zajedničke bi pašnjake na korištenje mogla dobiti bilo koja pravna ili fizička osoba. Korisnici zajedničkih pašnjaka prijavljivali bi pojedinačno broj stoke, i prema broju dobivali komad pašnjaka. Kako bi to izgledalo na Gajni, nezamislivo je ovim Slavoncima. Pašnjak, a posebno poplavni pašnjak, funkcionira, naime, kao jedan ekosustav. Tko bi dobio pojilo, a tko cestu? Tko bi dobio brežuljak na koji krave stanuju za vrijeme poplave? Broj stoke se stalno mijenja, stoka se rađa i umire i prodaje, bi li se pašnjak stalno iznova parcelizirao?

"Ove su izmjene zakona neprovedive. Sasvim se gubi smisao pašnjačkih zajednica. Ovakva se institucija zajedničkog upravljanja u EU izgubila još prije više od sto godina, pa ne postoji ni u njihovim direktivama koje naši birokrati slijepo prepisuju", smatra Šimo Beneš.

Iako će se pašnjačka zajednica uklopiti u definiciju pravne osobe koja će tako moći konkurirati za korištenje zajedničkih pašnjaka, članovi Eko-Gajne traže da se u pravilnicima napiše da je pašnjačka zajednica ono čemu se teži i ona koja ima prednost pred drugim fizičkim ili pravnim osobama. "Htjeli bismo da više ljudi ima zajednički interes u očuvanju ovog pašnjaka. Pojedinac uvijek može odlučiti da mu je dosta, prodati stoku, a pašnjak će opet ostati prepuštenAmorphi", kaže Beneš.

Ni preostali članovi pašnjačke zajednice ne žele dijeliti ni stoku ni pašnjak. Krave su oduvijek išle na Gajnu u skupinama, a kada bi se vraćale kući svaka je znala koja je njena kuća, sjećaju se. "Ja svoju kravu istjeram ujutro i vratim kući u sedam navečer i to je sav posao koji imam oko nje. Ona daje petnaest litara mlijeka, a ne moram kositi ni trošiti gorivo kao što rade oni koji drže krave u stajama. Moja krava se zato telila osamnaest godina zaredom, a ove u štalama ne žive više od deset godina", opisuje prednosti pašnjakaMijo Jaredić.

Svi ističu kako su životinje koje lutaju slobodnim prostranstvom uz Savu zdravije nego njihove kolegice zatvorenice štale. A i utrošak energije, i čovjekova rada i one iz drugih izvora, daleko je manji. "Ovaj pašnjak nikad nije šprican ni gnojen ničim umjetnim i još ima prirodno pojilište u Savi. Pa to nema ni u Teksasu", smije se Ivo Beraković, inače poštar pred mirovinom. "Ustajem cijeli život u pola pet ujutro i još obrađujem dvadeset jutara zemlje. Stalno mi netko govori da sam lud što sve to radim", kaže Beraković.

Međutim, unatoč idili koja vlada na ovih nekoliko savskih hektara, gdje se čini se ljudi uspijevaju sporazumjeti i među sobom i s prirodom, što je uistinu rijetkost, u pašnjačkoj su zajednici okupljeni većinom stariji ljudi. Iako je, kao i u ostatku Hrvatske, nezaposlenost u ovim selima u području od posebne državne skrbi velika, mlađi u poljoprivredi ne vide ekonomsku računicu. Poticaji su, naime, za sve smanjeni, a prije dvije godine su sasvim ukinuti za primjerice, pomladak autohtonih pasmina. Tako su prekrasna bijela goveda s velikim rogovima koja lutaju Gajnom možda i posljednja generacija podolaca, jer ekonomskog interesa u njihovom uzgoju jednostavno nema. To je prijetnja opstanku cijele ove kritično ugrožene pasmine s tek nekoliko stotina preostalih grla.

"Stoku ovdje drže samo još uporni. Nikome od nas u zajednici zapravo nije sila baviti se ovim. Ja sam u vojnoj mirovini, ali ne mogu zamisliti da cijeli dan provodim na kauču pred televizorom, a da pašnjak zarasta", napominje Mijo Jaredić.

Između posla sa životinjama, prilagođavanjem režimu poplava, te borbe za financijski opstanak, Pašnjačka zajednica Eko-Gajna i udruga BED najveću borbu ipak uobičajeno vode sa zakonima i s birokracijom da poštuje zakone. "Stalno se borimo, a ne znamo uopće zašto. Borimo se ustvari da sustav prizna ono što je dobro za sve", zaključuje Šimo Beneš.

Tekst je preuzet s portala H-alter.org. Autorica Marina Kelava za ovaj tekst je dobila nagradu "Velebitska degenija". Riječ je o nagradi koju dodjeljuje Zbor novinara za okoliš Hrvatskog novinarskog društva, za najbolje radove posvećene ekološkim temama.