Zastave na pola koplja

"Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom."  

Tako je u znamenitoj "Tvrđavi" o naravi vlasti i vladara pisao veliki Meša Selimović. I tako su se u nas, kao u Sarajevu iz 17. stoljeća pred Hoćimsku bitku, i puno prije nego što je predsjednica države raspisala parlamentarne izbore za 8. studenoga, oglasile ratne trublje i visoko podignule zastave. Kako na strani onih koji su na vlast prije četiri godine zasjeli i nadaju se zadržati je, tako i onih koji su nakanili vlasti se dočepati. Dobra je vijest što je predsjednica raspisala izbore što prije tako da je pred nama još samo mjesec dana mrcvarenja i zagađivanja javnog prostora obmanama i prljavim ispodpojasnim igrama političara koje nemaju baš nikakve veze s biračima i njihovom boljom budućnošću birača nego sa zauzimanjem fotelja i podjelom izbornog plijena sebi i svojima.

Valja se ovoga puta naoružati čeličnim živcima, jer ćemo se nagledati i naslušati gadnih šporkarija i grozomornih laži kao nikad prije. U pitanju su, naime, veliki ulozi – glave Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Koji ne sastavi vladu, neće više voditi ni stranku.

Pa tako svjedočimo grotesknim metamorfozama, naravno, potpuno neprirodnima, izvještačenima i neuvjerljivima, dvojice pretendenata na premijersku čast i slast. Milanović, koji je SDP definirao liberalnom strankom, sebe označio liberalnim kalvinistom, a ljevičare nazivao divljacima, odjednom, nema tomu koji mjesec, postaje socijalist, socijaldemokrat, ljevičar, spušta se među narod, ljubi s bakicama, naslikava po dječjim vrtićima, plaća struju socijalno ugroženima, i nema tog demagoškog i populističkog poteza što ga sada nije spreman povući da se i dalje vozika pod rotirkama i letka državnim avionom na privatna druženja. I lako da je sve zlo u tome. Dao se, međutim, navući na jadne HDZ-ove fore i pristati na etiketu jugofila, komunjara, udbaša, nenarodne vlasti nalijepljene mu iz suprotnog tabora do te mjere da je neinteligentno priredio stranačku konvenciju koja je, s iznenadnim mahanjem hrvatskim zastavama i skandiranjem "Hrvatska, Hrvatska!", bila jako loša i tragikomična kopija partijskih okupljanja Ive Sanadera. Čak je i članstvo okupljeno na konvenciji novokrštene Stranke Domoljuba i Patriota u nevjerici mahalo zastavama i za predsjednikom zapalom u delirij zazivalo ime hrvatsko, zbunjeno kako i zašto su se odjednom našli u ognjištarskim vodama. Članstvo zabezeknuto, simpatizeri i birači još i više. Nedostajalo je još samo ekstatično klicanje "Franjo, Franjo!" da Milanovićevo zatiranje socijaldemokracije i ljevice bude potpuno i definitivno.

I dok se Milanović tako upeo dokazivati da je domoljub i ljuta Hrvatina, pa je "zaratio" i sa Srbijom, HDZ-ovo stranačko sijelo koji dan kasnije imalo je funkciju pranja Karamarka od optužbi da nema gospodarski program. I na tomu su se, također strogo režiranom skupu, vijorile hrvatske zastave, ali za razliku od SDP-ovaca, HDZ-ovci nijednom iz grla nisu pustili "Hrvatska, Hrvatska!", što po stranačkom naređenju da se očiste od zadrtog nacionalizma, što od unjkavog, uspavljivoga Karamarkova četrdesetominutnoga govora s podužim popisom lijepih želja, bez ijednog objašnjenja i provedbenog akta kako će od Hrvatske učiniti "5+" državu. Ili toga nije bilo ni u prnjavorskom "5+" izvorniku? Na sterilno Karamarkovo predstavljanje programa koji to baš i nije, puna dvorana mlako je odgovarala, euforijom je odgovorila jedino na najavu da će za svako novorođenče njegova vlada dati tisuću eura. Cinici su odmah prokomentirali kako se Karamarkov program svodi na – "jeb..e se, Hrvati!"

Nije okupljanje pomoglo Karamarku i HDZ-u da pokažu da se snalaze i izvan kruga šatoraša, plinskih boca, NDH, Bleiburga, antićiriličara, mantijaša. Štoviše, samo je potvrdilo da je isključivo zatucani desničarski ekstremizam i netrpeljivost prema svemu drugačijem njihovo jedino prirodno okruženje u kojem normalno funkcioniraju bez mucavih govora. Nije se tamo klelo komunjare, udbaše, ljevičare, Jugoslavene, ali se među počasne goste smjestilo Đuru Glogoškog i Josipa Klemma, tek toliko da bude jasno da su najave smanjenja PDV-a ili rast mirovina od pet posto samo obavezni likovi koji se moraju odraditi u kampanji. I tek toliko da se zna tko je sve vrijeme upravljao besmislenim braniteljskim prosvjedom u Savskoj 66, a kada se okrenuo protiv organizatora, vrlo brzo i efikasno stišao.

Prilično izgledno uvrštenje Glogoškog na listu Domoljubne koalicije i najava Ustavnog zakona o pravima branitelja potvrda su kako će, pobijede li na izborima, nastaviti dipliti u iste diple. Jasno je to i iz militarističke retorike tako da već sada možemo računati s drugim Domovinskim ratom.

Utoliko je nejasnije zašto se Milanović dao upecati na to fantomsko domoljublje i razvio desetke državnih zastava na svom skupu, jer to nije bitka koju može dobiti. A može izgubiti one kojima bi se trebao obraćati, a to, u pravilu, nisu oni koji se legitimiraju barjacima i grlatim izvikivanjem naziva države u kojoj žive. Birači su to zahtjevniji, suptilniji, kritičniji, koji propituju i preziru dogme.

Nije im prihvatljiva glorifikacija Tuđmana, koji je dopustio kriminalnu privatizaciju i tolerirao ratne zločine počinjene s hrvatske strane, a kojemu se Milanović duboko klanja i sve mu daje – hoćeš aerodrom, hoćeš Trg svetog Marka. Milo im nije ni to što Milanović nije eksplicitno i jasno odbacio mogućnost koaliranja s Milanom Bandićem ili HDSSB-om, nego je, petljajući neke nemušte odgovore, ostavio odškrinuta vrata, zlu ne trebalo nakon izbora. Milanović je zaigrao igru visokog rizika, s velikim izgledima da dobar dio birača u nedjelju 8. studenoga ostavi doma. Jer im bandijere nisu potrebne, a stidljivi statistički pomaci nakon četiri godine njegova vladanja nisu dovoljni.

To što je Karamarko loš i neprihvatljiv, Milanovića ne čini dobrim i poželjnim. Nema tu kauzalnog odnosa. A biračima je već dozlogrdilo iz izbora u izbore birati manje zlo. Čak i sa začepljenim nosom.

U međuprostoru, pak, između dva velika bloka, domoljubnog i rastućeg, nakupilo se svega i svačega. Od onih koji će možda uspjeti ubrati pokoji mandat jedino se čelnica ORaH-a nedvosmisleno izjasnila da koalicija njezine stranke s HDZ-om ne dolazi u obzir. Ostali su, dokopaju li se kojeg stolca u parlamentu, na prodaju velikima, idu onome tko da više. I tako smo spali na to da ćemo na osmim parlamentarnim izborima imati nikad više najšarolikijih koalicija i stranaka, a nikad manje izbora.

Ne ginu nam, dakle, ili Milanović ili Karamarko, jasno je kao dan. Kao što je sasvim jasno da su, ili s jednim ili s drugim, ma koliko mahali zastavama, za sve nas zastave već sada spuštene na pola koplja.