Skoči na glavni sadržaj

Zašto Francuze toliko žulja dob za mirovinu?

zasto-francuze-toliko-zulja-dob-za-mirovinu-7893.jpg

Razlike u duljini života između zanimanja u Francuskoj su i po deset godina! Na fotografiji prosvjedi protiv produljenja radnog staža
Foto: EPA/MOHAMMED BADRA

Francuzi žive sve duže, prosječno očekivano trajanje života je 82 godine, i nema im druge nego raditi dulje, jer nije moguće nekoliko desetljeća provesti u mirovini. To je opće prihvaćeno objašnjenje mirovinske reforme, pomicanja dobi za umirovljenje  sa 62 na 64 godine, koju više silom nego milom provodi francuski predsjednik Emmanuel Macron i zbog koje su stotine tisuća Francuza izašle na marš ulicama. Međutim, to objašnjenje - žive duže, pa neka duže i rade - nije točno, jer očekivani životni vijek razlikuje se po zanimanjima, pa neki Francuzi, ovisno o zanimanju, žive duže od drugih! 

Hrvati kao da su nekako odustali od socijalne države, pravednosti i solidarnosti, i vjeruju da Francuzi moraju prihvatiti stvarnost. Ali, francuski proslavljeni ekonomist Thomas Piketty u nedavnoj kolumni u Le Mondeu, ističe kako će teret prikupljanja više novca za mirovine pasti na pleća žena, s niskim ili srednjim primanjima. U knjizi njegovih kolumni „Napokon socijalizam“ kaže kako bi se morale uzeti u obzir nejednakosti u trajanju života, „kako bi se, primjerice, korigiralo to što određene kategorije radnika u prosjeku u mirovini provedu deset godina, u usporedbi s određenim kategorijama kadrova koje u mirovini provedu dvadeset godina“.

Što bi trebalo učiniti? Oni s najvećim plaćama trebali bi plaćati veći doprinos, jer u prosjeku duže žive u mirovini. Oni najmanje plaćeni trebali bi dobiti veću mirovinu. Jer, ocjenjuje Piketty, više nije prihvatljivo da se u penziji reproducira nejednakost aktivnog života. To mora biti prevladano, zato što su na tržištu rada sve veće nejednakosti: povremeni poslići za jedne, a superplaće za druge.

I u Hrvatskoj smo vidjeli kakve poteškoće imaju ljudi koji žive od brze dostave na biciklima, a kakvi se bonusi isplaćuju menadžerima i kad radnici dobivaju tek minimalac. K svemu, ljudi koji su dobro plaćeni imaju priliku i na druge načine pobrinuti se za sebe, ulaganjem u različite vrste imovine, pa im mirovina i nije toliko presudna za život u starosti. I, kad se sve zbroji, izračunao je Piketty,  proizlazi da radnici iz teških zanimanja, koji žive kraće, svojim doprinosima daju za mirovine bolje stojećih Francuza koji će ih nadživjeti!  

„Sloboda, jednakost, bratstvo“ - koliko puta ste čuli tu krilaticu Francuske revolucije. Međutim, revolucija ipak nije smanjila nejednakosti u Francuskoj, dapače, pogodovala je bogaćenju bogatih, a smanjenje nejednakosti dogodilo se tek nakon svjetskih ratova u 20. stoljeću. Otkrio je to, između ostaloga, Piketty u svom djelu „Kapital i ideologija“, proučavajući stoljetne podatke o nasljeđivanju. Bilo je to i za njega šokantno otkriće: revolucija nije povećala jednakost! U Francuskoj revoluciji usvojen je tako porezni i zakonski sustav koji je pogodovao akumulaciji velikih bogatstava i zato su se bogatstva jako koncentrirala tijekom 19. stoljeća. Udio 10 posto najbogatijih u ukupnom vlasništvu počeo je padati tek nakon 1. svjetskog rata, ali ne u korist siromašnih, nego u korist srednje klase, koja je počela rasti. Do danas je 40 posto stanovnika, koliko čini srednju klasu, došlo u posjed 40 posto bogatstva u državi. U vrijeme Francuske revolucije srednja klasa imala je udio oko 15 posto. Udio 50 posto najsiromašnijih u ukupnom bogatstvu danas tek je nešto veći nego što je to bio 1780.! Šokantni su, primjerice, podaci koji kažu da 70 posto Parižana u 19. stoljeću umire ne ostavivši ni franka nasljedstva. Početkom 20. stoljeća, 1910. godine, jedan posto najbogatijih ostavlja dvije trećine vrijednosti svih ostavština! Ne bi to bilo moguće da je u revoluciji uistinu došlo do smanjenja nejednakosti u zemlji. 

Dakle, polovica francuskog stanovništva ni danas ne posjeduje više od kojih 6-7 posto ukupnog bogatstva! I dalje su tako sasvim deprivirani, drugi se koriste rezultatima njihova rada, ali oni koji im to uzimaju moraju se prisjetiti da takvi ljudi nemaju zapravo što ni izgubiti, pa bi možda trebalo opreznije baratati procjenama kako će predsjednik Emmanuel Macron, zbog ustavnog položaja francuskog predsjednika, sasvim sigurno preživjeti na položaju do kraja mandata. Valja se prisjetiti da ni kralj nekad nije baš bio lako smjenjiv, a i Macronu se omakla omaška sa satom koji je skinuo s ruke pod stolom, ali pred kamerama. Sat za koji se kaže da je vrijedan čak 80 tisuća eura mogao bi postati legenda, kao kolači i kruh kraljice Marije Antoanete. K tome, zasad vlast ne umiruje, nego zaoštrava, pa upozorava prosvjednike koji žele „uništiti, ozlijediti i ubiti“! Kao da su prosvjednici teroristi! 

Koji su izgledni scenariji, teško je prognozirati, ali ima upozorenja kako bi - upravo zbog ovakvih poteza -  Macron na idućim izborima mogao izručiti Francusku desničarskoj zvijezdi  Marine le Pen, ogorčeni bi se ljudi mogli okrenuti radikalnoj desnici koja se već godinama umiva i pretvara da je sušti centar.

Moguće je čak i da razviju rasprave o francuskom polupredsjedničkom političkom sustavu, na koji je nalikovao hrvatski sustav kako su ga zamislili ustavotvorci 1990. godine. Slično kao što se to dogodilo 2000. godine, mogao bi sustav u očima Francuza biti kriv za Macronove greške, kao što je sličan hrvatski sustav okrivljen za sve negativnosti vladavine Franje Tuđmana i hitno promijenjen 2000. godine.

No, možda u Francuskoj na kraju sve završi dobro za vladajuću elitu, pa Macrona za koju godinu naslijedi bivši premijer i aktualni gradonačelnik Le Havrea Edouard Philippe. Ali, Phillippe se već izjasnio za rad ne samo do 64 nego do 67 godina, a i nije još jasno je li odlučeno da će ići u utrku za novog predsjednika.

Kad je riječ o Pikettyju, njegovo istraživanje objavljeno u knjizi „Kapital i ideologija“ bacilo je sasvim novo svjetlo na razvoj društva. Pojednostavljeno, Piketty kaže kako je ideologija presudna, a ne materijalni uvjeti. Ako smo mi svi uvjereni da bogataši moraju imati puno više, da menadžeri moraju dobiti ogromne plaće i još veće bonuse, čak i ako radnici dobivaju minimalac, onda će tako i biti i to ne ovisi ni o čemu drugom osim o vladajućoj ideologiji.

Ako većina misli da se zaista mora raditi sve dulje, većina će to i prihvatiti kao nužnost. U Francuskoj, doduše, većina ne podržava produljenje radnog vijeka i pitanje je kako hoće li taj rascjep između vladajućih i većine zacijeliti ili ne. Ako se većini ne nudi pravednije društvo, zastranit će u identitetska pitanja, u nacionalizam, u suverenizam. Uvjeren je u to Piketty, koji kaže i kako se promjene uglavnom ne događaju u skladu s predviđanjima u knjigama…  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu