Zašto na ženski sport otpada manje od četiri posto televizijskog programa?

Na pitanje postavljeno na panelu o ženskom sportu i medijima - održanom nedavno na 10. Danima elektroničkih medija - koji su trofej prošle sezone osvojile rukometašice Lokomotive, od četrdesetak prisutnih samo njih dvoje znalo je odgovor.

Bolji primjer kakav tretman ima ženski sport teško je pronaći, budući da su u publici redom bili vlasnici medija, urednici i novinari. Dakle, oni od kojih se očekuje da znaju više od „običnih“ građana.

Uobičajeni izgovori za ignoriranje „suprotnog spola“ u sportu kreću se najčešće između „podređenog feminiteta“ i „nadređenog maskuliniteta“ koji bi trebao biti dominantan u sportu, s obzirom da podrazumijeva fizičku snagu, izdržljivost, brzinu, kompetitivnost, pa i sukob, zbog čega se sportašice gleda kao „muškarače“, a muškarce koje sport ne zanima naziva „feminiziranim“.

A GDJE SU ŽENE?

Istraživanje o “Ravnopravnosti između muškaraca i žena u sportskim programima audiovizualnih medija”, koje je provela Agencija za elektroničke medije (AEM), u suradnji s Mediteranskom mrežom regulatornih tijela (MNRA), pokazalo je porazne rezultate. Analiziran je program triju nacionalnih televizija – HRT1, RTL i Nova TV i to tokom jednog tjedna u veljači, ožujku i travnju prošle godine.

Analizirane su sportske vijesti, kao dio informativnih emisija na tri najgledanija kanala s nacionalnom koncesijom. Sve zajedno 63 emisije sportskih vijesti, u sklopu kojih je bilo 370 priloga. Od tih 370 emitiranih priloga, svega ih je 14 bilo posvećeno ženskom sportu što predstavlja manje od četiri posto od ukupnog broja!? Na muškarce se odnosi njih 86 posto, a na oba spola nešto manje od 10 posto.

Da ne bude zabune, niti ostale države koje su sudjelovale u istraživanju nisu puno bolje prošle. Na primjer, u Španjolskoj se emitiralo samo 1,5 posto priloga o ženskom sportu, u Portugalu 3,2 posto, a tek nešto najravnopravnijim su se pokazali Srbija sa 10,2 posto i Maroko sa 8 posto ženskog sporta. 

U studiji se pokušala utvrditi i uloga žena, odnosno način na koji se prikazuju u vijestima. Pokazalo se da je najviše priloga bilo vezano uz skijanje – njih pet (muškarci tri), potom slijede tenis, košarka i streličarstvo. Prednjači, naravno, nogomet sa 168 “muških” priloga i tek jednim zajedničkim. Zaključak je da se sportašice u vijestima češće pojavljuju u prilozima koji su posvećeni pripadnicima oba spola, nego što su same glavne akterice. Ako se kojim slučajem pojavljuju u prilozima o nogometu, onda su tu samo one u publici.

Gledano po televizijama, ženski sport je nešto zastupljeniji u sportskim vijestima javne televizije, ali se i dalje radi o skromnom udjelu koji jedva premašuje pet posto uz nešto više priloga posvećenih sportskim temama koji se tiču oba spola, kao i komercijalno manje zanimljivih sportova. Na muški sport na HRT-u odnosilo se gotovo 80 posto priloga, a, primjerice, na RTL-u 92,6 posto.

U promatranom razdoblju hrvatske sportašice ostvarile su niz uspjeha – nacionalni rekord kopljašice Sare Kolak, trijumf Mirjane Lučić na ATP turniru, Tanja Perec i Marija Marović u disciplini zračna puška izborile su Olimpijske igre, a Snježana Pejčić osvojila broncu u disciplini zračna puška na Europskom prvenstvu. Sve se to moglo čuti i vidjeti samo na HRT-u. Da tretman ženskog sporta ne ovisi o uspjesima svjedoči i tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) Josip Čop koji je kazao „da od 17 posto registriranih sportašica u odnosu na 83 posto registriranih sportaša, 50 posto uspješnih plasmana u olimpijskim sportovima su postigle hrvatske sportašice“.

SRAMOTA U HOO-U

Morana Paliković Gruden, potpredsjednica HOO-a, na panelu je istaknula problem upravljanja u sportu koje je dominanto u muškim rukama. Od 106 članova HOO-a, njih sto su muškarci što je dokaz da su isključene iz vrha sustava, mada ih puno radi u njemu i ukupno su Hrvatskoj donijele više medalja od muškaraca. „Jednostavno ne vjerujem da građane i građanke ženski sport ne zanima. Ali, da bismo to znali, moramo im dati priliku“, kazala je.

U prilog njenoj tvrdi govori i podatak koji je iznijela Helena Štimac Radin, ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova, koja je kazala da u upravljačkim tijelima sportskih saveza sjedi 86 posto muškaraca i samo 14 posto žena što se također treba promijeniti.

Kako smo već spomenuli, Hrvatska nije iznimka. Sveučilište Cambridge, kako je to kazala članica Vijeća za elektroničke medije Suzana Kunac, utvrdilo je da se mediji drugačije ponašaju ovisno o tome izvještavaju li o muškarcima ili ženama. Korisnici interneta drugačije reagiraju ovisno o spolu subjekta o kojem se izvještava u vijestima. Nakon analize 160 milijuna riječi korištenih u medijima, na blogovima i društvenim mrežama, tokom Olimpijade u Riju 2016. godine, studija je zaključila da nije samo manje vremena posvećeno ženama nego muškarcima, nego da su žene još uvijek derogirane i seksistički okvalificirane.

Što i kako promijeniti? Agencija je inicirala pokretanje samoregulacije medija s ciljem veće vidljivosti ženskih kolektivnih sportova te će u tom smislu donijeti preporuke o načinima smanjivanja rodnog jaza kod informiranja i praćenja između ženskih i muških kolektivnih sportova te provesti kampanju o većoj vidljivosti ženskih kolektivnih sportova u suradnji s Uredom za ravnopravnost spolova i Komisijom za rodnu ravnopravnost HOO-a, a poboljšanju slike trebala bi pridonijeti i konferencija na tu temu koju će Hrvatska organizirati tokom predstojećeg predsjedanja Vijećem Europe.

Na panelu je dugogodišnji sportski novinar Marin Šarec ispričao kako je dobronamjerno upitao kolegu koji prati isključivo košarku zašto nikada ne piše o košarkašicama. Odgovorio mu je da nije dosad, niti će ubuduće, jer niti to njega zanima, niti zanima njegove čitatelje.

A kad se vide sve te brojke, jasno je zašto sportašice sve češće posežu za snimanjem erotskih fotografija ili pristaju na onu sekstističku tezu koju im je predložio vječni nogometni funkcioner Sepp Blatter da nogometašice ozbiljno promisle o užim dresovima kako bi, poput odbojkašica, privukle mušku publiku. Ženska odbojka sasvim slučajno postala je simbol na toj razini nakon što su kubanske reprezentativke greškom dobile premale dresove i tako postale magnet za gledaoce koje odbojka zapravo slabo zanima.

A koji trofej su osvojile rukometašice Lokomotive prošle sezone? EHF Challenge Cup. Nije Kup prvaka, ali veseli. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu