Zašto smo došli do ustavne krize?

Trumpizam na hrvatski način je rastao, rastao i rastao dok ne kraju nije doveo do ustavne krize. Sad se ne moramo više čuditi Americi, već sami sebi. Imamo svoje vlastito čudo. Predsjednik Republike je raspisao izbore za Sabor i onda je najavio da će se na njima kandidirati na listi SDP-a, kao nezavisni kandidat.

Bio je to politički, ali i civilizacijski šok. Predsjednik države raspiše izbore na datum koji mu najviše odgovora i onda dade ostavku kako bi se na tim istim izborima kandidirao.  A onda novi šok: predsjednik u stvari nije dao, niti namjerava dati ostavku, već će u svojstvu predsjednika države sudjelovati u izborima za Sabor, voditi koaliciju u izbornoj kampanji i na kraju će nastojati izboriti položaj predsjednika vlade. Otvara se pitanje, ako mu to uspije hoće li onda spojiti obje dužnosti, predsjednika države i vlade, ili će ipak doći do zaključka da je to nemoguće pa će se jedne od tih funkcija morati ostaviti?   

Tragedija što su njegov potez pozdravili sadašnji i bivši političari kao genijalan koji će promijeniti iz temelja političku situaciju u zemlji i dovesti na vlast ljude koji će se držati zakona, onih pravnih i onih moralnih. Među njima su mnogi završili pravni fakultet, kao i sam predsjednik države i njegovi pravni savjetnici. Predsjednik države i Peđa Grbin predsjednik SDP-a, koji stalno napadaju nezakonitosti i politički nemoral (čak kad nema formalno pravne zabrane) nastoje uvjeriti javnost da je sve po zakonu i u najboljem redu. 

Istina je da Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor propisuje da „za zastupnika može biti biran hrvatski državljanin s na­vrše­nih 18 godina života … “. Kako je Zoran Milanović hrvatski državljanin s navršenih 18, onda očito ima pravo biti biran. 

Ustav, doduše, propisuje da predsjednik države ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost i da mora podnijeti ostavku na članstvo u političkoj stranci. 

Stoga kandidiranje na izborima za Sabor i vođenje izborne kampanje nije javna dužnost (već pravo), a Milanović neće biti u stranci već nestranački kandidat na stranačkoj listi. Uz to, u Ustavu nigdje ne piše da bi tako nešto bilo predsjedniku države zabranjeno. Sve što nije zabranjeno je dozvoljeno. 

Dok mnogi prvaci oporbenih stanaka, bivši političari i komentatori pozdravljaju Milanovićev potez kao ključan za spas zakonitosti i demokracije u zemlji, ustavno pravni stručnjaci se hvataju za glavu i dobivaju prostora u medijima da ospore legitimnost ovog do sada nečuvenog manevra. 

Naime, pravo ne čini samo tekst propisa već i primjenjiva pravna načela koja vuku korijen iz povijesti prava i civilizacije, poput onih iz klasičnog rimskog prava da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari nemo judex in causa sua, odnosno odlučivati o vlastitom interesu ili da se treba poštivati trodioba vlasti o čemu je pisao Montesquieu sredinom 18. stoljeća

Dakle, bez obzira što pisalo ili ne pisalo u Ustavu i/ili u spomenutom Zakonu o izboru zastupnika predsjednik države ne bi smio raspisati izbore u vrijeme kad mu najviše odgovara (neradna srijeda koja se ne može spojiti u produženi vikend i radni dan u dijaspori da joj se oteža glasanje) i onda se staviti na izbornu listu i krenuti u izbornu kampanju. 

Zabrana da predsjednik države ne smije biti član političke stranke ne može se poštivati pukim vraćanjem članske iskaznice ili njegovim postavljanje na izbornu listu kao nezavisnog kandidata jer je smisao te zabrane osigurati da predsjednik ne zastupa interese nijedne stranke, a najmanje u smislu da vodi predizbornu kampanju kao njen kandidat za predsjednika vlade. 

Predsjednik isto tako „ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost“ kako ne bi došao u sukob interesa s obzirom da se mora brinuti „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“. Ako se Milanović želio ponuditi oporbi i javnosti kao spasitelj zakonitosti i demokracije, što je naravno njegovo pravo, onda je trebao dati ostavku davno prije nego je odredio datum izbora, omogućiti izbore za predsjednika države i onda se kao ravnopravan kandidat upustiti u izbore za Sabor. 

Ovako važne odluke za stabilnost zemlje ne donose se na prepad iz busije, već javno, odmjereno i zakonski čisto. Ne možeš sjediti na dvije stolice, niti skakati s jedne na drugu kako ti se prohtije, pogotovo ako gradiš izborni imidž umnog demokrata, savjesnog legaliste i odgovornog državnika. Ne možeš ni kalkulirati na način da ćeš ostati predsjednik države ako tvoja stranka ili blok ne dobiju većinu. U ovoj igri si pobjednik ili pokojnik.   

Ustavne dileme nisu naša posebnost. Ustav SAD-a donesen je 1787. i do sada je dograđivan sa 27 amandmana, od 1971 do 1992., pa se i danas u Americi vode žučljive rasprave može li predsjednik države sam sebe pomilovati, ima li imunitet za kaznena djela, je li nepodoban za državnu funkciju ako je inspirirao ustanak protiv ustavnog uređenja (s obzirom da se u zabrani predsjednik izrijekom ne navodi), tko o nepodobnosti odlučuje – sud ili kongres. 

Zašto su se te rasprave rasplamsale? Zato što su jednom čovjeku pale na pamet ideje koje u prošlih skoro dva i pol stoljeća nisu pale na pamet nikom drugom. Kako to?

U raspravi oko Trumpa svojevremeno su se uključili i psihijatri. Zaključili su u pismu javnosti da Trump nije sposoban obnašati predsjedničku dužnost jer je neuravnotežena osoba koja zbog psihičkog poremećaja može donositi nerazumne odluke. Dijagnosticirali su ga kao malignog narcisa. Dakle osobu koja je egocentrična i preokupirana sama sobom do te mjere da može biti opasna za društvo.

Milanović je dužnost predsjednika države obavljao prilično neortodoksno. 

Istovremeno je u javni prostor uveo neprimjeren i nedostojan, za svaku civiliziranu osobu (otvoreno govoreći) prostački rječnik, a pogotovo za čovjeka na položaju predsjednika jedne države. Njegova sveprisutnost u medijima željnih skandala i bizarnosti donosila mu je visoki publicitet i popularnost. Nitko iz oporbe nije kritizirao njegove ispade, već bi se u najboljem slučaju od njih ogradili, kao“ što ćete, on je takav“ ili „Plenković i on su isti“. Mediji su ga obožavali i redovno pratili jer njegove presice ili usputne izjave kakve god bile, nisu nikad bile dosadne, katkad i duhovite, kad ne bi prešle u omalovažavanje ili vulgarnost. 

Za njihov komentar bi se pitala jedna osoba iz Vlade, koja bi se naravno zgražala ili uzvraćala optužbama i veći broj oporbenjaka (među kojima i iz stranaka s javnom podrškom od nekoliko postotaka) koji su istupe branili, u najmanju ruku relativizirali ili se od njih oprezno ograđivali. Tako smo dobili efekt Trump -  što gore to bolje. Dobili smo stand - up komičara, dok nismo došli do ustavne krize i svi postali sit down tragičari. 

Zanimljivo će biti vidjeti kako će se ovaj Milanovićev potez odraziti na raspoloženje birača. Godine 2016.,  nakon što je HDZ opterećen aferama i rušenjem vlastite Vlade pobijedio na izborima Narodnu koaliciju (Kukuriku) koaliciju predvođenu Milanovićem, mnogi su pobjedu pripisali smirenom tonu novoizabranog i javnosti nepoznatog predsjednika stranke Andreja Plenkovića, nasuprot agresivnom stilu Zorana Milanovića („Moja stara nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva“). 

Milanović je dao ostavku na položaj predsjednika SDP-a. Vratio se na političku scenu pobjedom na predsjedničkim izborima i inauguriran je u veljači 2020., da bi u srpnju dao mandat za sastavljanje vlade Andreju Plenkoviću čiji je blok pobijedio te godine na izborima Restart koaliciju. Sad se Milanović  kao predsjednik države odlučio suprotstaviti Plenkoviću na parlamentarnim izborima u istoj izbornoj jedinici.

Vidjet ćemo da li će ovaj put Milanovićev agresivni stil, kao i potez s kršenjem Ustava, biti bumerang oporbi i u dobroj mjeri ekskulpirati sve afere i promašaje Vlade ili smo ušli u novo normalno kad će se takav stil pokazati kao prednost kod glasača. 

Vjerojatno će dilema biti da li ostaviti sadašnju vlast relativno predvidljivu, uz sve njene mane, ili je zamijeniti nepredvidljivom vlašću šarolike koalicije koju vodi čovjek nepredvidljivih zamisli, izjava i djela s mogućnošću da promjeni stvari na bolje, ali i rizikom da odvede zemlju u nekorisne avanture na međunarodnom i domaćem planu.     

Neki ljudi glasuju uvijek za iste stranke bez obzira što i kako radile, neki uopće ne idu na izbore, a neki – izgleda da ih ima dosta – biraju od dva zla manje. Ostaje za vidjeti hoće li Milanovićev potez shvatiti kao veće ili manje zlo.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu