Fiskalna deflacija djeluje na smanjivanje privatne potražnje, odnosno smanjuje ukupnu potražnju, smanjuje tržište, povećava nezaposlenost i produbljuje krizu.
Novinarski krugovi prepričavaju razgovor novinara i menadžera jedne domaće tvrtke koji je u žaru intervjua objasnio kako imaju problema s radnom snagom u jednoj od zemalja gdje su smjestili tvornicu - jer tamo nema nezaposlenosti. Njegov najveći problem je što tamošnji radnici imaju tu povlasticu da ne moraju trpjeti iživljavanja svojih nadređenih, jer mogu lako naći posao u drugoj tvrtki. Dodao je, naravno, da u Hrvatskoj takvih problema nemaju. "Ali, nemojte me citirati, nije red", dodao je nakon napada iskrenosti. Da bi agenda uspjela, ona mora ostati skrivena.
Prijetnja nezaposlenosti postala je najjače oružje politike i kapitala koji još samo trebaju ozakoniti vezu. Iako su vladajućima i poslodavcima puna usta "borbe protiv nezaposlenosti", sve je teže naći slobodnog prostora u usnoj šupljini u kojoj se još usitnjava suši od tunine potrbušice ili savršeno spremljen janjeći file pa postoji rizik da iz usta izleti nešto što ne bi trebalo. Nije red.
Svi dosadašnji ekonomski potezi vladajućih koji idu prema smanjivanju radnih i socijalnih prava govore da im je borba protiv nezaposlenosti među zadnjim stvarima na pameti jer je prijetnja nezaposlenošću i osiromašenjem najbolji i najučinkovitiji mehanizam za kontrolu građana i njihovo discipliniranje, što je poznato još od konzervatizma Rondalda Reagana i Margaret Thatcher koji se danas pokušava uhvatiti za kožu cijele kontinentalne Europe, pa tako i Hrvatske.
Interes oligarhije je zacementirati odnose tako da njihovi krvni nasljednici mogu imati mnogo snažnije početne pozicije nakon privatizacije školstva i zdravstva. Ostali će trebati savijati šiju da bi mogli svojoj djeci omogućili izlaz, kupeći mrvice koje neće biti tunino meso.
Nitko se nije previše uznemirio kada se saznalo da kupac Brodosplita snima svoje radnike i prati svaki njihov korak jer je već postalo uvriježeno mišljenje da nakon kupnje poduzeća postanete i vlasnik ljudi. Možda je najznačajnije u cijeloj priči da zemlju koja će biti dobra samo za privilegiranu bogatu manjinu stvara socijaldemokracija kojoj je suprotstavljena opozicija što stidljivo najavljuje ekonomske savjetnike bivšeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. Doduše, teško je imati širu perspektivu kada se odmarate u hvarskoj vili krupnog poduzetnika, a jedino što vam pogled uspijeva dohvatiti jest narančasto sunce koje romantično tone u more.
Rad Dubravka Radoševića, znanstvenika s Ekonomskog instituta u Zagrebu, govori da je održavanje nezaposlenosti po svoj prilici jedna od glavnih agendi kako bi oligarhija stanovništvu iz kostiju izbila i posljednje znakove želje za bilo kakvim zahtjevima koji bi im jamčili prava i dostojanstvenu budućnost.
Radošević u svojem radu "Politički aspekti hrvatske deflacijske politike" objavljenom u svibnju ove godine, navodi da je produbljivanje krize u Hrvatskoj nastalo zbog oslanjanja kreatora ekonomske politike na fiskalne rezove, uz neutralnu monetarnu politiku, koja održava aprecirani devizni tečaj nacionalne valute i visoke domaće kamatne stope. Registrirana nezaposlenost iznosi 22 posto, što je najviša stopa nezaposlenosti od 2003. godine; dok je nezaposlenost mladih oko 60 posto.
"Postavlja se pitanje je li smanjivanje nezaposlenosti cilj ekonomske politike? Odgovor bi, naravno, mogao biti negativan. U Hrvatskoj ne postoji politički konsenzus oko ekonomske politike 'pune zaposlenosti', iako bi to moralo postati ključnim ciljem ekonomske politike Hrvatske", navodi Radošević. Dodaje da su monetarna stabilnost, izražena kao niska inflacija, i fiskalni deficit bili u fokusu kreatora ekonomske politike, dok su druge cijene (asset price inflation) i deficit platne bilance bili u drugom planu. U takvom okviru nezaposlenost je smatrana rezidualnom kategorijom. Pri tome je podsjetio na zaboravljeni rad Michala Kaleckog iz 1943. godine koji je došao do zaključka da su "disciplina u tvornicama" i "politička stabilnost" na višoj su cijeni nego profiti poslovnih lidera.
Njihov klasni interes govori im da je trajna puna zaposlenost zlo s njihova gledišta i da je nezaposlenost nužni sastavni dio "normalnog" kapitalističkog sustava jer u slučaju pune zaposlenosti jača pregovaračka pozicija radnika te je – zbog potražnje za radnom snagom, uslijed visoke stope javnih investicija i tako pokrenutog ekonomskog rasta – strah radnika od gubitka posla znatno manji, pa radnici postavljaju zahtjeve za unapređenje uvjeta rada, prije svega za povećanje plaća, što će prije reducirati profite privatnog sektora nego dovesti do inflacije.
Radošević se stoga pita je li takav brzi rast nezaposlenosti u Hrvatskoj – koji hrvatska politička kasta implicitno tolerira – rezultat odabira pogrešne makroekonomske strategije, bazirane na fiskalnoj deflaciji (internoj devalvaciji), ili je rezultat dugoročne strategije monetarne stabilnosti koja se provodi na osnovi prešutnog političkog konsenzusa političkih elita i financijske oligarhije u Hrvatskoj, uz suglasnost međunarodnih financijskih institucija (MMF, EU, ECB)?
Tvrdi da su deflacijske politike evidentno u interesu privatnih poslovnih skupina te se u osnovi, provode kao pritisak na radnike, u interesu tranzicijske oligarhije koja djeluje kao "kompradorska klasa" u postsocijalističkim i nerazvijenim zemljama, pa je njihov utjecaj na očuvanje društvene moći i statusa quo ili dodatnu redistribuciju nacionalnog bogatstva u korist oligarhije osnovni cilj takve makroekonomske politike. Ako su oligarhijske strukture nastale redistribucijom državne imovine – njezinom privatizacijom na početku postsocijalističke tranzicije – takve elite najčešće su rentijerske i nemaju dovoljno reformskog kapaciteta za pokretanje ekonomskog rasta i pune zaposlenosti poticanjem inovacija i poduzetništva na osnovi tržišta slobodne konkurencije.
U takvom odnosu društvene moći i takvom rasporedu društvenih klasa što veća nezaposlenost djeluje "pozitivno" na privatne interese oligarhijskih skupina, jer se stvara pritisak na snažno smanjivanje nadnica, koje su prema standardnim makroekonomskim teorijama rigidne na snižavanje prema dolje, pri čemu je još potrebno umanjiti značenje ključnih institucija tržišta rada (sustav kolektivnog pregovaranja, prema takvim pogledima, trebalo bi ukinuti ili umanjiti njegovo značenje na tarifne pregovore socijalnih partnera, te oslabiti ulogu sindikata, posebice u javnom sektoru, kako bi se nadnice i uvjeti rada u javnom sektoru izjednačili s onima u privatnom sektoru gospodarstva) kako bi nadnice postale dovoljno "fleksibilne", a cijena rada sve niža, odnosno što više “konkurentna”.
Osnovni instrument te politike liberalizacije tržišta rada uvođenje je američkog modela deregulacije otkaza radnicima. Tako da se može smatrati kako su fiskalna deflacija i interna devalvacija namjerno odabrane kao ključni instrumenti ekonomske politike, koja se vodi radi neutralizacije posljedica krize na profitabilnost privatnog sektora gospodarstva.
Prema Michaelu Hudsonu, citira Radošević, fiskalna deflacija ima za cilj prebaciti teret izlaska iz krize s financijskog sektora na stanovništvo, tako da se provode radikalne mjere štednje. Fiskalnim konsolidacijama smanjuju se javni rashodi (za zdravstvo, znanost, obrazovanje, socijalni transferi za siromašne) te tako financijske oligarhije sprečavaju nacionalne vlade da provode reflacijske politike putem monetizacije fiskalnih deficita i neinflatornom emisijom novca putem centralnih banaka.
Bankarski lobiji nastoje nametnuti fiskalnu deflaciju, stvaranje fiskalnih suficita, umjesto deficitarnog financiranja javnih rashoda djelovanjem automatskih fiskalnih stabilizatora i anticikličkim fiskalnim politikama, fiskalnim ekspanzijama u krizi, i obrnuto, fiskalnim restrikcijama u uvjetima ekonomskog uzleta.
Fiskalna deflacija djeluje na smanjivanje privatne potražnje, odnosno smanjuje ukupnu potražnju, smanjuje tržište, povećava nezaposlenost i produbljuje krizu. Tako se stvaraju vrlo povoljni uvjeti za tržište bankovnih kredita, financiranje privatizacije na kredit i privatne investicije (zbog realnog rasta bankovnih kamata i pada cijena imovine). U takvim okolnostima promiče se politika oštrih rezova u javnim financijama, tzv. austerity-politika, gdje je glavni instrument ekonomske politike fiskalna konsolidacija, dok je monetarna politika neutralna i pro-ciklička. To je mehanizam kojim financijska oligarhija prebacuje teret krize s banaka i njihovih glavnih klijenata (sektor nekretnina, resursa i monopoli) na radnike.
Stoga Radošević postavlja pitanje provodi li se deflacijska politika u krizi u Hrvatskoj zbog nekompetentnosti političke klase ili radi ostvarivanja određenih političkih ciljeva? Odgovor nalazi u stanovitoj hrvatskoj varijanti tzv. “hipoteze Knuta Borchardta”. Naime, njemački ekonomski povjesničar Knut Borchardt postavio je 1991. godine hipotezu o razlozima provedbe deflacijske politike njemačkog kancelara Heinricha Brueninga u Vajmarskoj Republici 1932. godine, koja je dovela do produbljivanja recesije u Njemačkoj, sloma parlamentarne demokracije i uspona totalitarizma 1933. godine.
Dakle, postavlja se problem da deflacijske politike mogu dovesti do sloma demokracije i pojave autoritarnih političkih pokreta, a naznake takvih kretanja već možemo vidjeti u Evropskoj uniji (Mueller, 2013). Prema mišljenju jedne skupine ekonomista, deflacijske politike bile su u interesu krupnog kapitala, fiskalna deflacija trebala je produbiti krizu i oslabiti sindikate te njemačke socijaldemokrate, koji su se zalagali za socijalno partnerstvo i institut kolektivnog pregovaranja o nadnicama, što je bilo integralni dio Ustava Vajmarske Republike.
Ukratko, slabljenje političke ljevice i snage sindikata trebalo je otvoriti put jačanju autoritarnih elemenata političkog sustava i napuštanju parlamentarne demokracije. Borchardt pak smatra da Bruening nije imao dovoljno “manevarskog prostora” za prelazak na reflacijske politike, pa je fiskalnu politiku podredio potrebama uređenja reparacijske politike, tj. otplate reparacija i vanjskog duga, što je bila suština njegove hipoteze.
"U Hrvatskoj su u opticaju slične doktrine, teze političara i makroekonomista da kreatori ekonomske politike nemaju 'manevarskog prostora' za reflacijske politike, posebice za primjenu nekonvencionalne monetarne politike, zbog visokog stupnja eurizacije financijskog sustava te visoke razine vanjskog i javnog duga i potrebe ostvarivanja kriterija konvergencije nakon ulaska u Evropsku uniju. U takvoj ekonomskoj strategiji cilj hrvatske razvojne politike nije puna zaposlenost, već je isključivo monetarna stabilnost", zaključuje Radošević.
U osnovi, hrvatske političke elite imaju politički konsenzus da se deflacijskim politikama u krizi zaštite interesi tranzicijske i financijske oligarhije na teret radnog stanovništva (te sadašnjih i budućih umirovljenika, jer bi u drugoj fazi provođenja politika fiskalne deflacije trebala biti usmjerena na smanjivanje javnih izdataka za zdravstvo i mirovine).
Radošević u fusnoti primjećuje da se moderna hrvatska socijaldemokracija prije parlamentarnih izbora u prosincu 2011. pomaknula s ljevice u centar političkog spektra, dok je novim programskim odrednicama izvršila pretvorbu iz socijaldemokratske u liberalnu stranku, te je dolaskom na vlast – zajedno s glavnim koalicijskim partnerom Hrvatskom narodnom strankom – Liberalnim demokratima – započela primjenu neoliberalne ekonomske politike, deflacijsku politiku čiji je temelj fiskalna deflacija, tzv. interna devalvacija.
Tako je arhitektura političkog sustava, kako je to nazvao Slavoj Žižek, sazdana od “desne desnice” (stranke desnog centra, konzervativne i nacionalističke stranke te liberalne stranke, u Sloveniji: SDS, NSI, SLS, LDS, kod nas su to – HDZ, HSS, HSLS i HNS – Liberalni demokrati) i “lijeve desnice” (stranke tradicionalne tranzicijske ljevice koje su se kompromitirale neoliberalnom ekonomskom politikom, u Sloveniji: Pozitivna Slovenija i Slovenski socijaldemokrati, kod nas je to – SDP). Tako u političkom prostoru nedostaje stranka “nove ljevice”, demokratski pokreti koji bi se zauzimali za veći utjecaj društvene solidarnosti i ravnomjernu raspodjelu društvenog bogatstva, uz usvajanje moderne nekonvencionalne ekonomske politike i stvarne društvene, odnosno političke promjene.