Želimir Periš: Kultura će prespavati ovu godinu

Želimir Periš je do romana „Mladenka kostonoga“ objavio četiri knjige: zbirku priča „Mučenice“, zbirku političko-erotiziranih pjesama „x“, te romane „Mima i kvadratura kruga“, „Mima i vaše kćeri“. I onda je četiri godine posvetio istraživanju i pisanju o životu jedne mistične žene u Dalmatinskoj zagori u devetnaestom stoljeću. Rezultat je impresivan roman, kako sadržajem, tako i obimom, kako strukturom tako i stilom, kako humorom tako količinom emocija. „Mladenka kostonoga“ sjajna je i važna knjiga o mnogo čemu: religiji, jeziku, identitetu, ljubavi, roditeljstvu i svijetu koji se u isto vrijeme raspada i modernizira, dok u njegovim zaboravljenim krajevima stoji sve osim Gile – likaruše u srcu velike zavjere.

Roman „Mladenka kostonoga“ ima 500 strana, radnja se zbiva na području od Hercegovine do Beča, vrijeme radnje je devetnaesto stoljeće, pun je povijesnih činjenica, recepata za vradžbine, opisa običaja... Silan je, nesumnjivo, trud trebao za napisati ga, ali i ništa manje za istraživanje. Koliko je trajao rad na ovom djelu i možeš li ga podijeliti na istraživački i spisateljski ili se to odvijalo paralelno?

Četiri godine je prošlo od prve ideje do trenutka kad sam prvi put omirisao korice. Jednog sam dana, igrajući Witchera 3 pomislio: zgodan koncept za zbirku priča, vještac luta selima i pomaže ljudima boriti se protiv demona od kojih su najgori upravo drugi ljudi. Gotovo odmah sam vizualizirao knjigu priča koje su povezane i zapravo govore o jednom teškom životu u varljivom vremenu. Prostor Dalmatinske zagore i devetnaesto stoljeće su mi oduvijek bliski i praktički sam već mogao početi pisati pa istraživati usput. Međutim, to - usput - se pretvorilo u težak rad. Teško je pisati o vremenu i prostoru u kojem nisi. Scena je ručka u kamenoj potleušici ispod Dinare. Što su ljudi tad i tamo jeli? Tjedan dana i tri knjige kasnije znam da nisu jeli krumpir. Pišem im orzo. A onda mi se u idućem poglavlju Ludwig u Beču napušava opijumom. Dva tjedna i dvije knjige kasnije u stanju sam napisati taj jedan kratki odlomak koji se događa u opijumskoj pušionici. Zatim je glavni negativac kompozitor. Želimire, sjedi za klavir i udaraj, da vidimo što to uopće radi, zašto su crne tipke iznad bijelih? Dva mjeseca kasnije, odustajem od sviranja, ne ide, glazbu ću obraditi na drugi način, hvatam se glazbenih kritika pa danima drvim o teoriji glazbe. I tako četiri godine.

Glavna junakinja je Gila koju zovu svakako: likarušom,  gatarom, vješticom... Zašto te zanimala takva ličnost, osoba od koje se zazire i koja se traži u nuždi, žena u patrijarhalnom svijetu i pri tome bez muža, čudna i likom i djelima?

Krenuo sam od pozicije slabijih, potlačenih, marginaliziranih, onih koji nemaju glas u društvu, a knjiga jest 500 stranica glasa, odličan medij za oglašnjavanje prešućenih. Također me zanimao život koji počinje iz nule, bez porijekla i imovine (Gila je siroče ostavljeno na planini), nesocijalizirana, bez znanja i vještina, koja se onda postepeno u romanu debelom poput života pretvara u moćnu ženu. Zanimalo me kako će život oblikovati tu ženu, i jednom kad dobije moć, što će s njom učiniti.

Što je, odnosno kojim je redom knjiga „Mladenka kostonoga“: povijesni roman, ljubavni roman, triler, priča o roditeljstvu, knjiga puta i potrage za slobodom, kronika praznovjerja, oda buri i otocima...?

„Mladenka“ je počela kao moj obračun s praznovjerjem. Imati junakinju koja iskorištava ljudsko praznovjerje bila mi je početna točka u kojoj sam mogao progovarati o vjeri i religiji i njihovoj moći nad ljudima, temama koje me uvijek zanimaju. Gila iz praznovjerja i šupljih nada crpi moć i postaje super junakinja. Međutim, kako se Gila počela konstruirati kao lik, kako je njen životopis u mojoj glavi počeo dobijati formu, shvatio sam da je ključna točka romana njen identitet, to jest pokušaj društva da definira njen nepostojeći identitet. Na temu identiteta tečno se nadovezala tema jezika, jer je u devetnaestom stoljeću odjednom postalo važno prepoznati svoj jezik a time i politički identitet. Zatim je Gila dobila sina, a roman se naglo pretvorio u priču o roditeljstvu. To mi je i najvažnija strana teksta u koji sam upisao svoje najdublje roditeljske strahove. Na kraju, ipak, danas „Mladenku kostonogu“ najradije gledam kao ljubavni roman. Ta suptilna linija ljubavi i tuge koja se neprepoznata provlači kroz sve glave, to mi je kičma Mladenke koja se nije udala.

Narator se zove Želimir Periš i guslar je. Ime je jasno, ali nije kako i zašto informatičar odabire jedini instrument kojeg je teže napraviti nego naučiti svirati?

Da bih napisao ovaj roman učio sam svirati klavir, ali sam isto tako nabavio i pokušao naučiti svirati gusle. Javno tvrdim, klavir je bio lakši. Neš ti muke, moj Beethovene malo lupati po tipkama, aj ti nategni konjskog repa pa proizvedi onu divotu, to ne može svatko. Gusle su se pokazale kao snažan simbol, danas zagađen svim tim nacionalističkim diskursima, a zapravo nešto vrlo intrinzično, jedan od prvih instrumenata, temelj kulture i civilizacije, a sa simbolima se treba igrati, izvrtati ih i dekonstruirati, pa odmah u prvom poglavlju guslar bez gusala koristi sablju i pušku da simulira guslarsku izvedbu. To je ono što su gusle zadnjih dvjesto godina, poziv na boj i sječu glava. Inače veza između informatike i gusala je jasna: i informatika se, kad se ogoli, svodi samo na bitove, dakle nule i jedinice, a kako nula nije ništa, informatika dakle ima samo jedinice, korijen znanja je broj jedan, baš kao što je i žica na guslama.

Obimom je ovo – ali i sadržajem itekako – veliki roman, a ti si se odlučio olakšati čitanje svima koji se plaše debelih knjiga: ne samo da poglavlja funkcioniraju kao priče, već imaju i podnaslove i još se ne moraju čitati po redu, iako je naravno poželjno. Jesi li imao strah da bi debljina mogla odbiti nekoga od čitanja, jer ono traži vrijeme kojeg sve manje ljudi ima za nešto više od rada i pratećih nepogoda?

Umalo 500 stranica! To masivno monumentalno zdanje plaši već i na pogled. A ja prvi ustuknem pred debelim knjigama. Kad sam u ruke dobio „Knjige Jakubove“ pitao sam je: Možda si dobra knjigo, ali jesi li vrijedna mog vremena za čitanje tvojih 912 stranica? Hoću li od tebe dobiti ekvivalent onoga što sam u tebe uložio? Tako sam kao autor imao puno razumijevanja za čitatelja koji ima i svoje brige, ujutro se budi neispavan, pa se osam sami čereči na kakvom poslu, popodne pokušava pohvatati dužnosti obitelji, susresti kojeg prijatelja, navečer kuhati za sutra, pa kad napokon iscrpljen uzme tu knjigu u ruke, daj da ga ne mučim, daj da mu olakšam, daj da ga zabavim, da dobije nešto jeftinih emocija za instant katarzu i šaku suptilnih ideja da ima o čemu razmišljati sutradan u tramvaju. S druge strane, kao zaneseni pripovjedač sam uživao u toj debljini. Dala mi je puno prostora za igru, mogao sam utipkati cijelu dosadnu misu, mogao sam pisati polučitke rečenice jezikom Petra Zoranića, mogao sam ponavljati već napisano, raditi svakakve ludorije. Učili su me: roman, za razliku od kratke priče, može podnijeti viškove. Pokušao sam iskoristiti sve te viškove i iskrojiti od njih zabavni kolaž.

Većina radnje zbiva se u Dalmatinskoj zagori, kraju na rubu carstva ali i moderne koja već mijenja gradove na obali. Ako se, dakle, dinamičniji procesi zbivaju u Splitu, Zadru ili Šibeniku, zašto si se ti odlučio za mjesta u kojima se čini da stoje i duh i vrijeme i navike?

Taj kontrast srednjevjekovne zatucanosti s jedne strane dalmatinske planine, i modernog industrijaliziranog svijeta s druge, divna je scenografija za razvući priču o licemjerju. S one strane planine ljudi još vjeruju u vile i vukodlake, nose posvećeni kruh u džepu, vežu crvene marame protiv uroka, a s ove im se rugaju kako su zaostali i praznovjerni, pa odlaze u spiritističke salone gdje razgovaraju s duhovima. Birao sam vremena i mjesta s izraženim kontrastom. Roman je često na nekoj granici, između Turske i Austro-Ugarske, između šume i sela, katoličanstva i pravoslavlja, vjere i hereze. Pa i priče koje pripovijedam su izraženog noirovskog kontrasta, malo je srednjih tonova, uglavnom forsiram u ekstreme.

Različita poglavlja ispisivao si na različite načine i pod očito različitim utjecajima. Koga će, kažimo tako, čitatelj naći dok prati život i sudbinu Gile?

Kostonoga je amalgam eklektičnih stilskih rješenja, legura raznolikih glasova i svaki od njih nosi djelić atmosfere tog čušpajza. Kad je Gila djevojčica o njoj progovara bajka, čitatelji će prepoznati Ivanu Brlić Mažuranić. Kad se Gila pronađe na padinama velebitskih pašnjaka pastirice odjednom progovaraju u dvanaestercima glasom Gundulićeve pastorale. Kad Gila istražuje zločin tekst postaje žanrovski krimić, kad voli postaje erotski triler, kad se priča o životopisima drugih aktera poglavlje je parapovijesni roman, pa se tako u knjizi nižu nespojivi žanrovi, čas je komedija, čas monolog, čas drama jednočinka, čas prijepis sudskog spisa, čas žvrljotine iz etnologove bilježnice, čas glazbena kritika, čas metatekst, ali uvijek, i to mi je bilo iznimno važno, čitko i pitko štivo.

Pandemija je posebice ugrozila kulturu i kulturne manifestacije. Da li si razmišljao da odgodiš objavljivanje kako bi knjiga imala više i prostora i mogućnosti za predstavljanje i zaživljavanje?

Završeni tekst sam predao prije pandemije i snažno odahnuo kad sam taj golemi teret, taj višegodišnji rad, prebacio na drugog. Međutim, kad je pandemija zaprijetila ugušiti sva javna događanja pobojao sam se da će se to odraziti i na knjigu. Knjigu nije dovoljno objaviti. Nakon što se rodi, knjigu treba podržati, potaknuti, biti uz nju dok uči prve korake, pokazati je svijetu na predstavljanjima i festivalima i omogućiti da se za nju čuje, da odraste, tek onda će moći dalje sama u svijet. No virus je opasno ranio svijet kulture i, makar se opiremo i pokušavamo preživjeti, otkazivanja su nam postala norma, na nikoga se i na ništa ne može sa sigurnošću računati. Ostalo nam je biti strpljivi i čuvati se.

Živiš u Zadru, gradu o kojem se dugo govorilo kao o primjeru razvoja i rasta, ali slabo ili nikako kao o gradu i sa umjetničkom scenom. Postoji li ona i kakva je? Također, koliko uopće ima potrebe i prostora za kulturu tamo gdje se život vrti oko sezone i rasprodaje mora i sunca?

HDZ je Zadar dugo pokušavao prodati kao mjesto prosperiteta i razvoja, ma ne treba čitati između redova za pročitati istinu, dosta je pogledati gradske fasade. Inače, kulture svugdje nedostaje, s tim da se u mjestima okrenutim turizmu mora boriti i s plitkim i plastičnim sadržajima uobličenim za turiste, a koji nam se nekad pokušavaju prodati pod kulturu. Dugo sam bio uključen u rad književnih i kulturnih udruga u Zadru i imao priliku upoznati scenu iznutra. Golem je trud uložen u nezavisni kulturni život grada, ali put je grbav i kola teško krenu, a i kad krenu brzo se nađe kakva rampa. Sad je Covid potopio i ta nastojanja, kultura će prespavati ovu godinu, pa ćemo na proljeće, gladni kulturnih sadržaja, napasti vrtove sa sočnim voćkama.

Jedan si od pokretača KaLibar bestiVala, književnog festivala koji se nakon niza godina ipak mora preseliti. Zašto KaLibar nije uspio preživjeti u Zadru?

Došlo je do zamora materijala, metal puca kad ga se stalno krivi na istom mjestu, napetost vode nestaje kad se kapne deterdžent. Kalibar, kao i svaka umjetnička manifestacija zahtjeva veliku količinu rada i odgovornosti, a svi organizatori to rade za nikakve ili uvredljivo male honorare, pogonjeni čistim entuzijazmom i altruizmom. Da bi književni festival tog kalibra (trodnevni međunarodni festival s 10+ programa i 20+ izvođača) u Zadru opstao trebalo ga je pretvoriti u posao a ne hobi, a za to pak nije bilo zainteresiranih kapaciteta. Kad sam ja izgorio festival je spakirao šatore i odselio. Srećom u Varaždinu je našao sjajan ambijent i divne ljude i dobro mu je gore.

Za kraj uobičajeno glupo pitanje: radiš li već na novom rukopisu? Ili, drukčije rečeno, koliko piscu treba da se oporavi od ovako velikog i ambicioznog djela?

Ove su mi četiri godine, koliko je jahala Kostonoga, bile vrlo isključive. Nisam napisao ni jednog retka, ni jednog stiha, ni jedne misli izvan korica ove knjige. Bio sam potpuno i dubinski koncentriran samo nju, pa sad, kad je to napokon završeno, ostao sam čist i prazan od ideja i od želja. Sramežljivo maštam o budućim knjigama, ali još ne osjećam pravi žar. Prije „Mladenke“ objavio sam četiri knjige u četiri godine, to je bilo uzbudljivo i dinamično spisateljsko vrijeme, ali sam osjećao da je to prebrzo, da knjige i ideje u njima ne stignu sazrijeti, poželio sam usporiti, dati si vremena i više uživati u procesu, stvoriti nešto novo i neočekivano. Kostonoga je cilj ispunila, a što dalje, vidjet ću (samo začepi i budi tu).

zelimir-peris-kultura-ce-prespavati-ovu-godinu-7505-10158.jpg

„Krenuo sam od pozicije slabijih, potlačenih, marginaliziranih, onih koji nemaju glas u društvu, a knjiga jest 500 stranica glasa, odličan medij za oglašnjavanje prešućenih“, kazao je književnik Želimir Periš
„Krenuo sam od pozicije slabijih, potlačenih, marginaliziranih, onih koji nemaju glas u društvu, a knjiga jest 500 stranica glasa, odličan medij za oglašnjavanje prešućenih“, kazao je književnik Želimir Periš
Foto: 
foto: Adrijana Vidić

zelimir-peris-kultura-ce-prespavati-ovu-godinu-7505-10160.jpg

„'Mladenka' je počela kao moj obračun s praznovjerjem. Imati junakinju koja iskorištava ljudsko praznovjerje bila mi je početna točka u kojoj sam mogao progovarati o vjeri i religiji i njihovoj moći nad ljudima, temama koje me uvijek zanimaju“
„'Mladenka' je počela kao moj obračun s praznovjerjem. Imati junakinju koja iskorištava ljudsko praznovjerje bila mi je početna točka u kojoj sam mogao progovarati o vjeri i religiji i njihovoj moći nad ljudima, temama koje me uvijek zanimaju“
Foto: 
foto: Adrijana Vidić