Serija "Seks i grad" pada ne Bechdel testu
Jeste li čuli za Bechdel test? Malo vjerojatno. Ali, Wikipedia zna sve. Pa kaže da je test kreirala američka strip-crtačica Alison Bechdel polovinom osamdesetih da ocijeni stvarnu prisutnost žena u filmovima. Kriteriji, njih tri, krajnje su jednostavni: film koji sadrži dijalog dvije (1) imenovane žene (2), o bilo čemu, osim o muškarcima, (3) prolazi test.
I zaista, kada u mislima vratite zadnjih pet ili deset filmova koje ste vidjeli, problem je očit. Puno ih pada na Bechdel testu.
Ok, ‘ajmo proširiti uzorak. Website bechdeltsest.com klasificirao je deset tisuća filmova. Nekih 57 posto zadovoljava sva tri Bechdel parametra. Međutim, dosta filmova ispunjava Bechdel kriterije samo zato što žene u njima ne pričaju o muškarcima, nego o braku ili bebama!
“Seks i grad“, dugo (i potpuno nezasluženo) doživljavani kao feministički tekst, tako ne prolazi test. HBO trakavica pada na trećem kriteriju. Carrie, Samantha, Charlotte i Miranda uglavnom pričaju o muškarcima. “Kako to da četiri tako pametne žene nemaju ništa drugo da pričaju osim o momcima”, rečenica je direktno iz serije. Što je, također, dokaz da visprena, samo-referentna, meta-televizija ne mora biti inteligentna ili dobronamjerna.
Bechdelov test nije savršen, ili “zlatni standard”. Howard Hawksovi “Silom dadilja“ (“Bringing up Baby“), “Njegova djevojka Petko“ (“His Girl Fiday“) ili “Imati i nemati“ (“To Have and Have Not“) ne prolaze test, mada imaju perfektno realizirane i dominantne ženske likove. “Doručak kod Tiffanya“ (“Breakfast at Tiffany’s)“ također bi išao na popravni. Baš kao i “Avatar“, ili većina Wes Andersonovih naslova. Dodajte tome i odlične koje su režirale zene, poput Agnes Varda “Cleo od 5 do 7“ (“Cleo from 5 to 7“), ili Kathryn Bigelow (“Zero Dark Thirty“).
Kao i svaki test, Bechdel je reduktivan i limitiran, sklon lažnim pozitivnim i negativnim rezultatima. Čekiranje Bechdel boksova, naravno, ne može biti jedino mjerilo ženske reprezentacije na filmu. Ili, o čemu gornji primjeri govore, mjerilo kvalitete. Što, pretpostavljam, nije ni bila namjera Alison Bechdel kada ga je kreirala. Ono gdje je Bechdel efektan je instantna spoznaja da je film muški biznis, iza ekrana (produkcija) i ispred ekrana (konzumacija). Test je podsjećanje, ali i upozorenje. To je, mislim, i pravi motiv Alison Bechdel.
Što bi se dogodilo ako bi prihvatili generalne principe Bechdel testa i primijenili ih na trenutnu američku političku scenu? Kolika je stvarna prisutnost žena u elitnoj američkoj politici? Test bi možda izgledao ovako: broj političkih dijaloga na primarnim, ili debatama pred generalne izbore, između dvije žene, koje ne pričaju o bilo čemu drugom osim o trećem, muškom kandidatu. Rezultat: nula.
Zato sto su žene, na žalost, relativna rijetkost kao kandidati na svim razinama. Bez obzira što je žena u Americi vise nego muškaraca, tek oko četvrtine predstavnica u Kongresu i Senatu su žene. Isti omjer je i kod guvernerskih fotelja. Uz to, kad bi takvog dijaloga i bilo, tema bi vjerojatno bili Trump (80 posto) ili Biden (20 posto).
Istina, republikanci sada imaju Nikki Haley, a demokrati Kamalu Harris. Prva nema priliku za dijalog s drugom ženom, a druga nije ni na pozornici. Preko-polovična filmska (dokazano muški bisnis!) prolaznost Bechdela je, dakle, fenomenalna u usporedbi s ovdašnjim političkim miljeom!
Kada je 2000. godine Bush išao na Gora, politički komentatori su davali prednost prvom zato što je bio favoriziran u kontekstu sljedećeg testa: s kim bi prosječni američki glasač radije popio pivo? Razmislite o brutalnom, lijenom i šlampavom seksizmu čitave postavke. Ne samo da je pitanje rezervirano za muške kandidate, ono je namijenjeno isključivo muškim glasačima. Žene u ovoj jednadžbi uopće ne postoje. Ni kao kandidati, ni kao glasači.
To je bilo prije gotovo četvrt stoljeća. U međuvremenu smo imali Obamu protiv Johna McCainea i Mitta Romneya. Pivo se oba puta pilo s Obamom. Za njegovog mandata u Bijeloj kući je čak i setapovana mikro-pivara. Onda je Hillary Clinton razlupala “stakleni strop” (glass ceiling), postavši prva žena koju je jedna od dvije vladajuće američke stranke izabrala da ih predstavlja na predsjedničkim izborima.
Kako ni Clinton (voli, kažu, votka martini) ni Trump (dijetna kola) ne piju pivo, pitanje se 1996. godine nije postavljalo. Šalim se, naravno. Ali, nikom nije palo na pamet da možda preinači test u demokratskijem kontekstu: s kim bi radije popili kavu, ili čaj? To nije znak nekreativnosti, nego šovinizma.
Neki dan na MSNBC-u Donnie Deutsch je ponovio pivo test u kontekstu republikanskih primarnih izbora, a na primjeru posustajuće kandidature guvernera Floride Rona DeSantisa. Nema toga, kaže Donnie, tko ima želju da popije pivo s Ronom. Nitko od puno pametnih i elokventnih ljudi (među njima i dvije žene) za MSNBC stolom nije reagirao. S kim popiti pivo je i dalje lakmus test američkih izbora. Pod hitno nam treba politički Bechdel!
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu