Kapitalizam još od svoga početka proizvodi problem „suvišnog“ stanovništva. „Nezainteresirana“ ekonomska znanost, koja gleda sa stanovišta kapitala, još je odavno tražila rješenja, koja bi otpravila posljedicu („suvišne ljude“), a sačuvala uzrok (kapitalizam) Foto: HINA/ STA/ Nebojša Tejić
Tomaž Mastnak je u svojoj kolumni u Dnevniku (18.3.2020.) kratko i jasno opisao dvije strategije borbe protiv pandemije. Kinezi su zaštitili ljude na račun kapitala – i zaustavili epidemiju. EU i SAD spašavaju kapital na štetu ljudi – i epidemija se širi.
Profesor ekonomije Jože P. Damijan ne slaže se s Kinezima. Predvidio je da može doći do trenutka u kojem će „čelnici država i izabrani predstavnici naroda doći do nužnosti nepriličnog izbora između broja mrtvih i uništenja privrede“ (Dnevnik, 20.3.2020.). Vrijedilo bi dodati: „uništenja kapitalističke privrede“.
Profesor Damijan nije jedini koji o pandemiji razmišlja sa stajališta kapitala. Još početkom marta britanski je novinar Jeremy Warner napisao: „S čisto nezainteresiranog ekonomskog stajališta će COVID-19 na dugi rok biti možda čak i blago koristan, jer će pospješiti škartiranje starijih ovisnih osoba.“
Kapitalizam još od svoga početka proizvodi problem „suvišnog“ stanovništva. „Nezainteresirana“ ekonomska znanost, koja gleda sa stanovišta kapitala, još je odavno tražila rješenja, koja bi otpravila posljedicu („suvišne ljude“), a sačuvala uzrok (kapitalizam). Klasik kapitalističke političke demografije Thomas Malthus izračunao je da se stanovništvo razmnožava brže nego li što narasta proizvodnja hrane. Zašto? Jer ljudi pojedu sve raspoloživo, ako previše jedu i previše se razmnožavaju. Rješenja su u tome da se pritišću prema dnu nadnice, povremeno zakuha rat, obaveže radnike na seksualnu apstinenciju – i, naravno, poštovati blagotvornost bolesti, koje škartiraju boležljive i neproduktivne.
U duhu Malthusa profesoru Damijanu pridružio se profesor Bogomir Kovač (Mladina, 20.3.2020, preneseno u Dnevniku 21.3.2020): „Protiv pandemije se ne možemo boriti tako da u ime zaštite ljudi zaustavimo privredne tokove, jer ćemo na kraju svi izgubiti.“ I profesor Kovač nije dodao da misli na kapitalističke „privredne tokove“. Tim propuštanjem prikrio je da želi osigurati uzrok (kapitalizam) – i da zahtijeva da se pomirimo s posljedicom (umiranjem boležjivih, slabih, osjetljivih, starih).
Profesori ekonomije računali su zbrzano. Nisu uvažili da slovenski zdravstveni sistem ne bi izdržao ako bismo virusu omogućili režim „laissez faire, laissez passer – pustite da radim što hoću; pustite da idem kamo hoću“. Trideset godina kapitalističkih „privrednih tokova“ u farmaceutskoj industriji, u preprodaji opreme, u privatizaciji, uzdrmalo je slovensko javno zdravstvo. Ali ga na sreću nije uništilo. Ta javno je zdravstvo jedino sposobno da se uhvati u koštac s pandemijom.
Dokaz je Italija u ovom trenutku najgore žarište s apsolutno najvećim brojem umrlih (u međuvremenu su ju pretekle SAD, op.p.). Godine 1975. bilo je u Italiji 10,6 bolničkih kreveta na tisuću stanovnika, sada ih je 2,6. Između godina 2009. i 2017. tamo su u zdravstvu ukinuli 46.500 radnih mjesta. Prednost su davali „privrednim tokovima“ – sada gube ljude, a i privredni tokovi su zastali.
Dilema nije: ili privreda ili ljudi, jer ako se odlučite za privredu izgubit ćete oboje. Odlučite li se za ljude, sačuvat ćete oboje. Pravo je pitanje: kakva privreda, da bi bila u službi ljudi? Sada se okrutno pokazalo da neoliberalni kapitalizam nije privreda koja bi koristila ljudima. Države pod pritiskom pandemije već krše neoliberalnu dogmu EU: da bi zaštitile ljude (kao Španjolska, koja je nacionalizirala zdravstvene ustanove), ili da bi zaštitile kapitalizam (kao Italija, koja je nacionalizirala avionska dioničarska društva). Od neoliberalizma treba braniti kako ljude tako i sami kapitalizam.
Ali neoliberalizam je samo do krajnosti dotjerana logika kapitalizma. Pokazalo se da je kapitalizam uopće, a neoliberalni još i posebno, krut sistem, koji se ne može prilagoditi na vanjske udarce. A krut je zato jer je unutrašnje nestabilan i svaki ga vanjski udarac zanjiše. Ako ga ne zaljulja vanjski udar, podlokavaju ga unutrašnja proturječja.
Do epidemije su nas apologeti kapitalizma uvjeravali da moramo prije ili kasnije očekivati krizu. To je govorila i „nezainteresirana“ ekonomska znanost: odrecite se sada, da omogućite viškove profita kapitalu – da biste se mogli još više odricati za vrijeme krize i omogućili kapitalu barem prosječne profite. Sada nas znanost uvjerava da će epidemija prouzročiti krizu. Ali sistem će upasti u krizu jer je unutrašnje nestabilan, jer je sam u sebi proturječan.
Profesori ekonomije očito su vrlo svjesni toga da epidemija teško ugrožava kapitalistički sistem. Ne zato što trga „privredne tokove“ – već zato što budi pamet ljudi. Tko još sada vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravsto i privatizirati ga? Tko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i neograničena konkurencija“ donosi blagostanje? Tko još vjeruje u kapitalizam?
Dnevnik, Ljubljana 25.3.2020, sa slovenskog preveo Srećko Pulig