Top lista propagandista u napadu na radništvo

I tako je Vilim Ribić, glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja te predsjednik Matice hrvatskih sindikata, nedavno fasovao nagradu krovne udruge propagandnih radnika Hrvatske (HUOJ) (za sebe će u većini vjerojatno reći da su djelatnici ili stručnjaci, ali ćemo ih za potrebe obilježavanja Prvog maja nazvati radnicima – ako je prema pojedinim članovima njihovog žirija, možda nas i tuže zbog toga), kao glavni negativac što se tiče javnog komuniciranja u Hrvatskoj u 2020. godini.

U godini koja je nakon svojeg prvog kvartala počela s najvećom zdravstvenom krizom u zadnjih sto godina na globalnom nivou, na kojoj su se poskliznuli i oni najveći komunikatori, udruga propagandnih radnika izabrala je baš sindikalista Vilima Ribića za najgoreg komunikatora  još jedne bijedne radničke godine.

Ribića, kažu, karakterizira isključiv stil komunikacije kao i neargumentirano iznošenje stavova kada se nađe nasuprot neistomišljenicima. “Suočen sa stavovima temeljenim na činjenicama, ali protivnim njegovima pribjegava verbalnim ad hominem napadima na sugovornike te u svojim javnim nastupima učestalo pribjegava demagogiji”.

Nismo baš najbolje shvatili nakon kojih - a posebno čijih – „temeljenih činjenica“ Ribić pribjegava “ad hominem” napadima, pa ovo objašnjenje zahtijeva podrobniju analizu da bismo shvatili čiji je nježni nerv taknuo Ribić.

Prije nego bacimo kosti i gatanjem otkrijemo kojim “temeljenim činjenicama” je pritisnut Ribić da mora odgovoriti napadom na karakter jadnih sugovornika, koji ga zasipaju istim tim “temeljenim činjenicama”,  primijetit ćemo samo da ga je još u listopadu, 2019. poduzetničke godine (E.D) za “ad hominem” napade prozvao Davor Huić, bogati PR-ovac i političar koji je - sasvim slučajno - i član žirija za ovu nagradu krovne udruge propagandnih radnika Hrvatske.

Očito je njegova omiljena formulacija ušla u obrazloženje, ali izgleda da baš nitko tamo ne barata latinskim pojmovima, pa su cijelo obrazloženje napisali upravo na način što tako strašno zamjeraju Ribiću - kako se to ono zove - ad hominem.

O kakvim “temeljenim činjenicama” ova propagandistička družba drobi? Propagandisti ga napadaju da je demagog, a u obrazloženju nagrade navode samo demagoško, opće mjesto o “temeljenim činjenicama”, jer ispada da je Ribić suočen s dogmom koju ne smije preispitivati.

A u tome je, očito, problem.

Problem je u glupim radnicima i sindikatima i neoliberalnim dogmama koje se ne smiju dovoditi u pitanje.

Davor Huić, član žirija udruge propagandnih radnika Hrvatske, osim što je bogati PR-ovac koji je, za prilike prosječnog radnika, zgrnuo golemi novac pružajući svoje usluge državnim firmama i institucijama, i osim što je politički kandidat libertarijanske stranke Fokus, ujedno je istreniran i plaćen od strane globalne libertarijanske Mreže Atlas, iste one što je ključno utjecala na politike Margaret Thatcher koja je bagerom krenula na organizirano radništvo i čije posljedice politike, uz one Ronalda Reagana, i dalje osjećamo.

Nećemo sad podrobnije o Mreži Atlas, recimo samo da je u pitanju mreža koju financiraju bogate multinacionalne korporacije kako bi se sačuvale od višeg oporezivanja ili regulacija pa je tako dokumentirano kako je bila vrlo utjecajni lobist duhanskih kompanija u reguliranju javnozdravstvenih politika diljem svijeta, baš kao i naftaških, a rado ju je koristila i američka administracija u postavljanju desničarskih vlada diljem Latinske Amerike. Ona je bila produžena ruka američke vanjske politike. Mreža Atlas obuhvaća desetke ostalih think-tankova diljem Latinske Amerike, uključujući istaknute skupine koje podržavaju desničarske snage.

Za podrobniju informaciju preporučamo tekst istraživačkog novinara Lee Fanga iz The Intercepta koji je proniknuo u ovu gomilicu lobista i propagatora moćnih korporacija.

Ili kako je kolega Lee Fang napisao: „Slobodno-tržišne ideje - poput smanjenja poreza na bogate; umanjivanje javnog sektora i njegovo postavljanje pod nadzor privatnih operatora; i liberalizirana trgovinska pravila i ograničavanje sindikata - uvijek su se borile s percepcijskim problemom. Zagovornici ove vizije otkrili su da birači imaju tendenciju da takve ideje shvate kao sredstvo za posluživanje gornjeg sloja društva. Preobražaj ekonomskog libertarijanizma u ideologiju javnog interesa zahtijevao je razrađene strategije za masovno uvjeravanje“.

I o tome je riječ kad ad hominem prozivaju Vilima Ribića..

Stoga možemo samo pretpostaviti na koje temeljene činjenice misle: privatizacija, smanjenje poreza, smanjenje radničkih prava i deregulacija, a to se, ako čitate prosječne komercijalne medije – jednostavno ne smije preispitivati.  

Propagandisti idu dalje pa kažu: „Pritom, iako je već godinama čest gost u različitim kontakt emisijama i ima popriličan staž u javnom nastupanju, nerijetko u istima netolerantan, podiže glas i upada sugovornicima u riječ. Istodobno, iz nekih njegovih izjava mogao bi se čak iščitati i poziv da se neistomišljenike cenzurira“.

Ovo je jedna od bizarnijih objašnjenja u cijelom, inače, bizarnom propagandnom igrokazu. Dakle, propagandisti navode link na tekst portala Index.hr u kojem se nalazi i navodni poziv na cenzuru. A Ribić je pozvao na ograničavanje mržnje u komentarima punima mržnje čitatelja ispod tekstova, o kojima se u javnom prostoru raspravlja već godinama i kojima se nastoji stati na kraj, pa tako i Hrvatska priprema zakon kojima ih kani potpuno ograničiti.

I nije to toliki bizarluk, nego je bizarluk da cijenjeni članovi žirija koji čine predsjednik Igor Vukasović, njegov zamjenik Igor Prstec, te članovi Lana Bedeković Rosandić, Davor Huić, Irena Kurtanjek, Jelena Jonke Badić, Vinko Kovačić, Iva Pintauer Šmit, Irena Šarić Dombaj, Lidija Tošić i Gordan Turković za cenzuru prozivaju Vilima Ribića koji smatra da bi trebalo ograničiti komentare mržnje ispod tekstova, dok - možda i uz hihot dok nabacuju ideje što natovariti Ribiću - slušaju člana žirija, političara koji se, između ostalih, našao na listi Hrvatskog novinarskog društva i Europske federacije novinara zbog takozvanih SLAPP tužbi.

U prijevodu: cenzuri - jer su takozvane SLAPP tužbe, prema definiciji, strateške tužbe koje su neutemeljene ili pretjerane, a usmjerene su prema zastrašivanju i ušutkivanju onih koji postavljaju pitanja od javnog interesa - novinara, aktivista i udruga. Dakle tužbama kojima je cilj ušutkati novinare, a riječ je, dakako, o Davoru Huiću koji je zbog propitivanja svojih izjava kao političara tužio ovaj medij, a mi, a vjerojatno i on, još uvijek pokušavamo shvatiti što smo to neistinito naveli u svojem tekstu.

Da išta valjaju, ne bi ovako na brzinu i ovako traljavo napisali obrazloženje, ali kakva država – takvi i elitni propagandni radnici (PR-ovci).

Stoga nije baš teško zaključiti da cilj ove propagandne akcije nije bio Vilim Ribić ad hominem, kako su to zamislili nemušti propagandni radnici, nego ideja organiziranog radništva kao takva, jer se Mreži Atlas diže kosa na glavi kad čuje riječ sindikat, baš kao što se svakom poštenom novinaru diže kosa na glavi kad čuje PR.

Što god mislili o Vilimu Ribiću, tom vječnom čelniku jednog sindikata kojem je samo činjenica da je sindikalne stanove gradio u suradnji s HDZ-ovim tajkunom Ivanom Domagojem Miloševićem dovoljna za zamjeriti, napadi na njega dio su mnogo šire slike u kojem je zadavanje konačnog udarca sindikatima glavni cilj. On ima nesreću što je ne samo prepoznatljivo sindikalno lice, kakav god bio, nego je i vođa jednog od sindikata koji još uvijek ima određenu snagu, zbog čega ga treba zaustaviti.

U Hrvatskoj su sve dosadašnje vlade rado izlazile u susret poslodavcima pa postupno smanjivale radnička prava te su sindikati u privatnom sektoru očekivano izgubili snagu pa su preostali samo oni u javnom sektoru koji još uvijek relativno dobro i brojno organizirani mogu suprotstaviti samovolji poslodavaca.

Zato je glavni cilj podijeliti radnike iz privatnog i javnog sektora, huškajući radnike privatnog sektora na one iz javnog kao „uhljebe“ koji imaju ogromna prava u odnosu na one iz privatnog. Zabavno je da propagandni radnici baš to, između ostalog, zamjeraju Ribiću.

Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po prekarnosti rada i u gornjoj polovici broja nesreća na radu, što je i rezultat loše reguliranosti, odnosno nedostatku inspekcija na radnim mjestima jer je Hrvatska, ma koliko to neoliberalni analitičari negirali, jedna od najmarljivijih učenica kad su u pitanju mjere štednje. Tako izgledaju posljedice apela da regulatori budu „partneri“ poslodavcima.

Radnicima na ruku ne ide i to što je vladajući HDZ u svojoj biti tajkunska stranka pa je tako odbio prijedlog Europske komisije da nacionalne vlade potaknu kolektivno ugovaranje čime bi se bolje zaštitila prava radnika i povećale njihove plaće, što je posebno važno za hrvatske radnike koji se nalaze u skupini zemlja Europske unije s najnižim plaćama. Primjerice, radnici u trgovini već gotovo deset godina čekaju sklapanje kolektivnog ugovora, a sve se čini da ga neće ni dočekati pa će se njihove plaće nastaviti kretati oko hrvatskog minimalca.

Osim toga, raširena korupcija i zapošljavanje u javnim službama po političkoj liniji olakšavaju posao propagandnom djelovanju prema sindikatima u javnom sektoru i nepovjerenju u institucije, na čemu vladajuća stranka marljivo radi u korist slobodnotržišnih ideologa i protivnika organiziranog radništva.

Zato je i riječ „uhljeb“ najkorišteniji pojam kojim su u medijima obuhvaćeni svi radnici javnog sektora, jer vlasnici komercijalnih privatnih medija prije svega ne mogu pobjeći od svoje klasne pozicije. Novinari su, naime, među prvima dopustili da im se radnička prava masovno i masivno srozaju pa je vjerojatno prisutan strah da bi se možda, u jednom trenutku, mogli masovnije organizirali i tražili veća prava. Zato sve to treba suzbiti u korijenu kako ne bi u jednom trenutku postavili logično pitanje: a zašto mi ne bismo imali prava kao radnici u javnom sektoru?

Zato će gazde privatnih medija rado kao komentatore angažirati svakog tko u javnom prostoru napadne „uhljebe“ kao zbirnu imenicu bilo kakvog javnog interesa jer nas iz dana u dan uvjeravaju da je potrebno sve privatizirati budući da znamo to iz svakodnevnog medijskog lijevanja „temeljene činjenice“ u mozak: privatni sektor je daleko bolji. Osim ako radite u njemu.

Tako je još jedan član Mreže Atlas čest kolumnistički gost u medijima koji nikad ne propušta priliku dijeliti svoje ideološke postavke. Riječ je o Goranu Vojkoviću, članu izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize (pretenciozni naziv sasvim je u skladu s propagandnim postulatima osnivača Mreže Atlas) koji je partner ove lobističke mreže.

Cilj je, dakle, radnike u javnom sektoru podvesti pod prekarijat kao brojne radnike u privatnom sektoru, kako bi bili tiši u budućem traženju prava.

Najave skorašnjih promjena Zakona o radu, sudeći prema dosadašnjem iskustvu, neće donijeti ništa dobroga radnicima jer će HDZ zasigurno izaći u susret poslodavcima i još malo srezati radnička prava.

Stoga kad velika propagandna mašinerija napokon završi s Vilimom Ribićem, na red će doći sljedeći, a nekako nam na pamet pada Krešimir Sever, još jedno prepoznatljivo sindikalno lice pa ga uskoro možemo očekivati kao sljedećeg dobitnika nekakvih Grand Prixova i kolumnističkih lomača.

Stoga jedna poruka radničkim drugaricama i drugovima koji žive od svoga rada i koji plaćanjem poreza financiraju i bogate propagandiste: Sretan vam ovaj 1. Maj jer svaki sljedeći postojano postaje sve nesretniji po vas, posebno kad se uzme u obzir tko je sve na drugoj strani barikade.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu