Postoji u Splitu osoba imena Zvonimir Radić. Nećete za njega znati ako niste baš upućeni ili ako koji put ne navratite na poznate štacije gradske elite, tamo gdje se neuobičajeno često križaju poduzetnici i arhitekti, političari i odvjetnici, roatrijanci i lionsi, uglednici i mangupi poslovne zajednice.
Čovjek u javnosti jednostavno ne postoji: za njegovim imenom vuče se tek trag gradske legende o moćniku iz sjene, umirovljenom biznismenu, «zagrebačkom Splićaninu» i tajnovitom sponzoru i pokrovitelju Nadana Vidoševića. Malo tko normalan u Splitu uopće zna kako Radić izgleda, a kamoli što radi. Možda u stvari ni ne postoji?
Razvio se oko njega misterij po kojemu bi se i film snimiti mogao, samo da još davne 1995. nije napravljen legendarni «Privedite osumnjičene» i osmišljen još legendarniji lik Keysera Soze...
Uglavnom, splitski Keyser Radić živi mirnim umirovljeničkim životom u lijepoj kamenoj vili usred grada, tek stotinjak metara od Rive, gdje već dulje od desetljeća uživa u zasluženim plodovima rada iz devedesetih i dvijetisućitih godina.
A tada se, eto, zbila najpoznatija epizoda iz njegove poslovne karijere: šefovanje Dalmacijacementom, tvrtkom koja je - po službenoj verziji - spašena tako što je usred rata prodana. Puno se larme podizalo oko ove privatizacije, makar je kasnije zaključeno da nikakvih problema nije bilo, pa ni u neobjašnjenom smanjenju temeljnog kapitala za 140 milijuna njemačkih maraka.
Ništa, «institucije pravne države» nešto su se neslužbeno oglasile nakon Tuđmanove smrti, no vrlo brzo su zamukle. Najčešće je znao stradavati Nadan Vidošević, samo zato jer je otrovna splitska ulica onako naslijepo već davno zaključila da je upravo u Dalmacijacementu istrenirao kako upropastiti tvrtku, što je nešto kasnije dovedeno do savršenstva u Hajduku. Nesretni Nadan, nije se znao povući iz javnosti iako je čak i njegova majka Marija Tudor Vidošević već bila stekla dovoljno bogatstva valjda za pet generacija: ne, on se uporno junačio i htio još, pa se čak i kandidirao za predsjednika države. Nije propao, ali nije se baš ni proslavio. U rodnom Splitu je osvojio oko devet posto glasova.
Vratimo se mi na našeg Radića, iako ni on nije glavna zvijezda naše male priče. Zanimljiv nam je tek stoga što je, eto, herojski podržavao sve Nadanove pothvate još od privatizacije DC-a do predsjedničke kandidature. Neke je čak i vlastoručno potpisivao. I zato što je čovjek bio pametan, pa na vrijeme objesio kopačke o klin. Zaradio je on, zaradila supruga, pa je sada najveća briga u životu kako, recimo, dostojno proslaviti rođendan. I to okrugli, šezdeseti?
Odgovor se nameće sam po sebi: lijepo dovesti u dvorište ministra policije Ranka Ostojića, gurnuti mu čašu vina u ruke i slušati kako svojim baršunastim glasom interpretira starogradske pjesme i zabavlja široko i nadasve veselo društvo.
Ne, ne šalimo se: prvi hrvatski pendrek cijelu je večer na Radićevom rođendanu grlio mikrofon, no upućeni kažu da je to tradicija koja traje i dulje od njegovog mandata. Nesreća je tek htjela da se među uzvanicima ove godine našao i jedan prerevni fotograf, a da je baš tog dana u Slobodnoj Dalmaciji na dužnosti bio urednik kojemu je prizor opuštenog ministra policije po logici stvari medijski atraktivan. Puf, Slobodna Dalmacija sutradan objavljuje tekst - nepotpisan, dakako - pa široko čitateljstvo osim za Rankov «baršunasti glas» doznaje i tko se okuplja u Radićevoj vili na Toću.
Tu je, dakako, Nadan Vidošević, upravo nevjerojatno preplanuo i svjež. Pa Jerko Rošin, arhitekt i Sanaderov prijatelj. Pa Jakša Marasović, gazda Hrvatske narodne stranke južno od Maslenice. Pa Miroslav Buličić, bivši splitski gradonačelnik proslavljen po dijagnozi da je «politika unosan biznis», što Ostojiću nije smetalo da s njime dugo i plodno surađuje. Naravno, i novinar Edo Pezzi sa suprugom, kakva bi to bila splitska fešta bez njega.
Kad je društvo u sličnom sastavu, uvijek se odnekud stvori i arhitekt Srđan Šegvić, počasni nositelj nekoliko kaznenih prijava iz doba dok je baš Ranko Ostojić kao friški policajac vodio represivni sustav u Hrvatskoj. Navrati i Željko Jerkov, glava zaboravljene Liste Veloga Mista. Pa Željko Gulišija, posljednji šef splitske policije iz doba socijalizma i današnji ugledni odvjetnik. Ove godine stvorio se tu i Marijan Ban, makar za njegovim ne tako baršunastim glasom nije bilo velike potrebe. Uglavnom, fešta okruglog rođendana mogla je početi, svi najvažniji stališi i sve boje političkog spektra bile su pošteno zastupljene. Zvonimira Radića vole svi.
Što se kasnije događalo, i nije previše važno. Dosta je bilo pročitati Slobodnu Dalmaciju dan kasnije i pismeno pojašnjenje koje je slavljenik Radić poslao uredniku. Čovjek, eto, ima «vrlo staromodno» shvaćanje privatnosti, pa je osjetio potrebu naglasiti da ni tekst ni slike prethodnog dana nisu nastali na njegov poticaj, niti uz njegovo znanje. Drugim riječima, netko ga je zajebao.
Makar, ne vidimo veliki problem u tome: valjda će i široke mase odahnuti kad spoznaju da se ugledni splitski ljudi međusobno druže bez obzira na političke ili svjetonazorske razlike, kao i one u odnosu prema, jel'te, kaznenim i pravosudnim procesima. Jedni na jednoj, drugi na drugoj strani sustava, no sve se to zaboravi kad se Ranko dohvati mikrofona i milozvučno krene: «Stani malo, kafanski sviraču...»