Minhac Çelik (Istanbul)
<p>Minhac Çelik je novinar i istraživač specijaliziran za bliskoistočnu i tursku politiku. Trenutačno je na doktoratu iz povijesti Bliskog istoka. Njegova knjiga o promjeni odnosa između Turske i Regionalne vlade Kurdistana “Pretvaranje neprijatelja u prijatelje” objavljena je u srpnju 2013.</p>
Kada su turski pokušaji da postane članica EU zamrznuti, turski premijer Tayyip Erdoğan, zajedno s brojnim vladinim dužnosnicima, obećao je da će nastaviti reforme za demokratizaciju sa ili bez podrške i preporuka EU. Proglasio je svoj moto: "Ako nas oni (EU) odbiju, mi ćemo Kopenhaške kriterije pretvoriti u Ankarske kriterije i nastaviti put demokratizacije".
Vrijeme je, međutim, pokazalo da su iskazana volja i motivacija za demokratičniju Tursku bile tek puke riječi i da se ništa od toga nije realiziralo. Od 2007. godine vlada AKP-a, koja zemljom vlada čitavo desetljeće, prima kritike da puževim korakom provodi neizbježne demokratske reforme. U isto je vrijeme lako primjetiti da je Turska od kada su joj zamrznuti pregovori izgubila dinamiku u kretanju prema članstvu u EU.
Želio bih podsjetiti što se u zadnje vrijeme događalo vezano za demokratske reforme i proces približavanja EU.
Na kraju rujna Erdoğan je najavio "paket za demokratizaciju", niz demokratskih reformi koje su trebale osigurati više prava vjerskim i etničkim manjinama i proširiti slobode. Izvješće Europske komisije objavljeno je 18. listopada. Dugoočekivano izvješće pozdravilo je pravosudne reforme i paket reformi kojeg je vlada najavila prošli mjesec, istovremeno kritizirajući vladinu upotrebu sile u prosvjedima koji su buktili u svibnju i lipnju, provocirani događajima u istanbulskom Gezi parku. Europska uprava za opće poslove odobrila je 22. listopada otvaranje novog pregovaračkog poglavlja, odlučivši da će međuvladina konferencija biti održana 5. studenog. Uprava za opće poslove još se u lipnju složila s otvaranjem 22. poglavlja - regionalna politika, ali međuvladina konferencija odgođena je do listopada kao kaznena mjera zbog načina na koji je turska vlada postupila prema prosvjednicima iz Gezi parka.
Bilo bi, naravno, pogrešno tvrditi da je "paket za demokratizaciju" toliko dobar da je natjerao EU da konačno otvori novo poglavlje u pregovorima s Turskom. Može se, međutim, raspravljati bi li se Komisija imala za išta uhvatiti da Erdoğanova vlada nije inicirala taj paket.
Nužno je naglasiti da spomenuti paket nije ispunio očekivanja turske javnosti. Kada je proglašen uzbuđenje je zamijenjeno velikim razočarenjem.
Osim napuštanja zabrane nošenja marame, druge reforme nisu donijele nikakvo osvježenje turskoj demokraciji. Kao što znate, žene se ranije nisu smjele skrivati ispod marama na državnim univerzitetima, a zakonski im se branilo i da uđu u državnu službu. Prije dvije godine eliminirane su zakonske ristrikcije za nošenje marame na sveučilištu, a s ovim paketom one mogu ući u državnu službu i postati državne službenice, osim u pravosudnim i vojnim institucijama.
Nedostatak paketa je najava da će se kurdski jezik koristiti u obrazovanju samo u privatnim školama. To znači da će bogate kurdske obitelji moći slati djecu u privatne škole koje omogućavaju i kurseve kurdskog. Ali što će biti sa siromašnima?
Sljedeći nedostatak ovog paketa je izostajanje bilo kakvog otvaranja prema ženama i prema turskim alavitima. Situacija za žene u Turskoj nije naročito obečavajuća. Bez obzira na društveni status, značajan dio žena trpi nasilje u obitelji. Također, predrasude s kojima se susreću, snažne su prepreke njihovom napretku u karijeri. Veća prava i regulacije koje žene izjedačavaju s muškarcima ostale su samo san.
Alavizam se može definirati kao kombinacija šijizma (sekte u Islamu) i anadoijskog sufizma. Mi uopće ne raspolažemo podacima kolika je populacija alavita u Turskoj, niti su oni priznati kao vjerska manjina. U svom paketu vlada nije našla za potrebno dodati ikakve regule za alavite, usprkos velikim očekivanjima. Podsjećamo da je EU pritiskala Tursku da prizna alavite kao vjersku manjinu. S obzirom da se to nije dogodilo, njihove bogomolje ne mogu dobijati nikakvu pomoć od vlade.
I na kraju, ali ne manje važno, Erdoğan je predložio tri različita modela promjene izbornog sustava, kojima se kao uvjet postavlja da stranka mora osvojiti najmanje 10 posto glasova da bi ušla u parlament. Konsenzus između stranaka o tome još je daleko. Sve reforme moraju biti odobrene od strane parlamenta.
Neovisno o realizaciji, čini se da Erdoğan sprema teren za regionalne i predsjedničke izbore sljedeće godine, kako bi mogao ustvrditi da je on u stvari za demokratizaciju i jednakopravnost. Stoga se, bez oklijevanja, ovaj paket može etiketirati kao investicija za izbore, prije nego iskreni zbir koraka koji bi mogao doprinijeti ozbiljnosti turske demokracije. Bez EU, demokratizacija u Turskoj bila bi pod prijetnjom politizacije.
Iako se višestranački izbori održavaju još od 1950., tursku demokraciju nekoliko puta su prekidale vojne intervencije. U Turskoj je još uvijek na snazi Ustav kojeg su nakon državnog udara 1980. pisali vojni zapovjednici. Vlada AKP-a poduzela je nekoliko koraka za jačanje turske demokracije. Puno je pozitivnih promjena u pravosuđu, regionalnoj administraciji, a najvažnije se tiču isključenja vojnog utjecaja iz političke sfere. Sve su to revolucionarne mjere, ali one su trebale biti postignute prije najmanje 30 godina.
Turska demokracija jako treba vanjski poticaj kao što je to proces približavanja EU. Kad god Turska odstupi od cilja, od demokratizacije, odnosi s EU postaju zategnuti. Kad provodi demokratske reforme, u EU se pojave proturski glasovi, bez obzira na loše reakcije.