Ni nakon 21 godine nema zadovoljštine za slovenske izbrisane

"Posao sam izgubio 1993. kao tehnološki višak. Do tada sam radio normalno i u poduzeću mi nikad nisu spomenuli da moram srediti radnu dozvolu i da moram predati molbu za državljanstvo... U vrijeme odvajanja Slovenije od Jugoslavije nisam predao molbu za slovensko državljanstvo, jer nisam znao što to znači, zašto je to potrebno, i nisam znao kakve bi posljedice mogle biti. Godine 1994. na burzi su mi rekli da bih trebao produljiti prijavu ako želim i dalje dobivati financijsku pomoć. Kad sam došao tamo, rekli su mi da odem na općinu zatražiti dozvolu za stalni boravak. Na općini su mi uništili osobnu iskaznicu (izdanu u MB) i bacili je u smeće. Kad sam pitao zašto su to napravili, odvratili su mi neka budem sretan što nisu pozvali policiju i da mogu biti sretan da uopće hodam po toj zemlji... Zbog njihove neljubaznosti nisam ništa pitao, nego sam samo otišao... Srednju školu nisam uspio završiti jer nisam imao dokument s kojim bih mogao doći na završne ispite... Od 1997. sam beskućnik...

Od poznanika sam saznao da mogu dobiti osobnu iskaznicu za strance. Probao sam to srediti i još imam sačuvanu potvrdu o tome, no nisam uspio, jer su mi rekli da moram donijeti svoj rodni list i dokaz o nekažnjavanju iz BiH. To je bilo negdje potkraj devedesetih, no zbog rata nisam otišao nigdje. I da sam otišao, kasnije se ne bih mogao vratiti u Sloveniju, jer nisam imao dokumente. I na kraju krajeva, ja sam se u BiH samo rodio i nikad nisam tamo živio. U općini u kojoj sam se rodio potvrdu o nekažnjavanju vjerojatno mi ne bi ni izdali zbog napetih odnosa između Bošnjaka i Srba na tom teritoriju. Kasnije, negdje oko 2002. ili 2003., predao sam molbu za slovensko državljanstvo, te bio odbijen. U lokalnoj zajednici, gdje sam početkom devedesetih izašao na izbore, molio sam za potvrdu da sam tamo dolazio na izbore. Tu sam potvrdu odnio u općinu Maribor kako bih dokazao da sam bio stalno prijavljen i da sam živio u Mariboru. Na općini su se izderali na mene i rekli da je nisam smio dobiti te da je to odavanje državne tajne. Također su zvali tajnika te lokalne zajednice, koji mi je predao potvrdu, te i njega izgrdili... Zbog brisanja nisam mogao preko granice pa tako nisam mogao ni na pogreb svojih roditelja u Hrvatsku...

Nisam znao da je toliko ljudi bilo izbrisano. Također nisam znao zašto, kako i kada se brisanje dogodilo. Znao sam neke ljude koji su imali problema, ali nisam znao točno zašto. Znao sam i za jednu obitelj koja se pola godine skrivala u kući. Tek sam kasnije saznao da bi danas bilo sve u redu da sam u vrijeme nakon osamostaljenja Slovenije predao molbu za državljanstvo. Najviše me boli to da još nitko nije odgovarao za brisanje, da nitko nije priznao svoje pogreške." Priča je to jednog slovenskog "izbrisanog", koji je rođen u BiH, ali je odrastao u Hrvatskoj, a u Sloveniju je došao 1983. kao 21-godišnji mladić.

Ministarstvo unutarnjih poslova Slovenije 26. veljače 1992. godine izbrisalo je 25.671 osobu iz registra osoba sa stalnim boravkom u Sloveniji, među kojima i više od 5000 djece, uglavnom rođene u Sloveniji. Jednim potezom svi građani podrijetlom iz drugih država bivše Jugoslavije koji u roku od šest mjeseci od osamostaljenja nisu zatražili slovensko državljanstvo ostali su bez prava na rad, socijalno, zdravstveno, obrazovanje i kretanje

Ministarstvo unutarnjih poslova Slovenije 26. veljače 1992. godine izbrisalo je 25.671 osobu iz registra osoba sa stalnim boravkom u Sloveniji, među kojima i više od 5000 djece, uglavnom rođene u Sloveniji. Jednim potezom svi građani podrijetlom iz drugih država bivše Jugoslavije koji u roku od šest mjeseci od osamostaljenja nisu zatražili slovensko državljanstvo ostali su bez prava na rad, socijalno, zdravstveno, obrazovanje i kretanje. Većina državljanstvo nije tražila zbog neznanja, a brojni i zato što su se bojali da bi se time morali odreći državljanstva matične republike, a time možda i imovine koja im je tamo ostala.

Igor Bavčar, tadašnji ministar unutarnjih poslova, potvrdio je u jednom kasnijem intervjuu kako izbrisane nisu osobno obavijestili da više ne postoje ni u kakvim evidencijama, ali jesu o tome obavijestili njihove poslodavce i stanodavce. Većina ih se vrlo brzo našla na cesti, a oni koji nisu, živjeli su u bijedi. Budući da službeno nisu imali status izbjeglica, nisu dobivali ni pomoć Caritasa i Crvenoga križa. Ako su im neki stari dokumenti i preostali, oni su bili nevažeći, što im je onemogućavalo izlazak i eventualni povratak u Sloveniju. Prema brojnim svjedočenjima, izbrisani su uglavnom mislili da je riječ o njihovim osobnim problemima sa slovenskom birokracijom, što dokazuje i podatak prema kojem je tek 10 godina kasnije oformljena prva udruga koja će se boriti za prava izbrisanih.

Slovenska politika bila je perfidna, kako je to nedavno objasnio i Matevž Krivic, bivši ustavni sudac koji zastupa izbirisane. Nisu išli na masovno protjerivanje onih koji su se u trenutku raspada Jugoslavije zatekli u Sloveniji, kamo su došli radi posla ili studija te potom zasnovali i obitelji. Bojali su se osude međunarodne zajednice i rušenja imidža Slovenije, pa su ih radije prepustili sudbini, računajući da će sami shvatiti kako su nepoželjni te otići ili naprosto umrijeti od gladi.

Ustavni sud je tek 1999. presudio da je odluka o brisanju bila nezakonita. Iste je godine donesen i zakon koji se bavi tom tematikom, a koji je propisao vrlo rigidne uvjete za reguliranje statusa, koji su donekle popravljeni tek 2010. Ustavni sud je 2003. presudio da se osobama koje su dobile dozvolu stalnog boravka u Sloveniji ona treba priznavati od vremena brisanja, ali se po toj odluci nije postupalo sedam godina. U međuvremenu, 2004. godine Janšine pristaše peticijom su ishodile referendum na kojem se od 31,45 posto izašlih Slovenaca čak 94,68 izjasnilo protiv zakona kojim su svi izbrisani trebali biti vraćeni u registar stalnog stanovništva. U prijevodu, Slovenci su se ponijeli kao da ih se taj problem ne tiče. Danas takav referendum više ne bi bio moguć jer sada u Sloveniji kršenje ljudskih prava ulazi u tematiku o kojoj se ne može odlučivati na referendumu.

To ne znači da su se Slovenci bitno promijenili. Prošlog je tjedna pod pritiskom Suda za ljudska prava u Strasbourgu i Vijeća Europe slovenski parlament (21 godinu nakon počinjene nepravde) potvrdio zakon o odšteti izbrisanima. Mehanizam koji regulira tko će i pod kojim uvjetima imati pravo na odštetu vrlo je perfidno izrađen. Po njemu pravo dobivaju oni koji su se ostali skrivati u Sloveniji, ali su u međuvremenu regulirali svoj status, a na intervenciju Strasbourga vlada je ubacila i one kojima je status nepravedno odbijen; te oni koji su napustili Sloveniju, ali imaju dokaze da su se željeli vratiti. Od 25.671 izbrisanog pravo na naknadu dobit će njih manje od 12.000. Svejedno, u telefonskoj anketi lista Delo 45 posto ispitanika bilo je za taj zakon, a čak 49 protiv. Istodobno, 73 posto ispitanika bi se od troškova isplate odštete željelo spasiti na način da se kao krivci za taj zakon proglase pojedinci (vjerojatno Bavčar), a ne država.

Prema planu koji je parlamentu iznio glavni pregovarač o tom pitanju i sadašnji ministar unutarnjih poslova Gregor Virant, oštećeni koji imaju pravo na odštetu dobili bi po 50 eura za svaki mjesec koliko su bili obespravljeni. Slovenija bi im u pet rata trebala ukupno isplatiti 130 milijuna eura.

Međutim, određivanje cijene ljudske patnje na 50 eura mjesečno, uz rezanje broja onih koji na to imaju pravo na manje od pola oštećenih, ne zadovoljava nikoga. Najavljuje se da će se oštećeni ponovo žaliti Ustavnom sudu. S druge strane, skupina poslanika SDS-a razočarana je što se ta suma popela na 130 od prije spominjanih 75 milijuna eura i traži izvanrednu sjednicu Državnog zbora na tu temu. Ona će se prema svemu sudeći održati u srijedu.

Bitno je pritom istaknuti da se taj zakon donosi isključivo zato što je Sud za ljudska prava u slučaju "Kunić i ostali" osudio Sloveniju i zatražio od nje da svakom od 11 tužitelja na ime nematerijalne štete isplati po 20.000 eura te regulira mehanizam odštete i za sve druge oštećene u roku od godine dana. Rok je iscurio potkraj lipnja, a da vlada nije s udrugama izbrisanih postigla nikakav dogovor. U srpnju je velika skupina oštećenih uložila nove tužbe pri Sudu za ljudska prava. Cijela bi igra Sloveniju na kraju mogla koštati puno više ako ne donese zakon o odšteti i to je jedini motiv slovenske vlade. Ni do kakve katarze nije došlo.

Je li 50 eura mjesečno dovoljna odšteta za nečiji život? To su stvari koje je jako teško mjeriti novcem, kaže scenarist i redatelj Goran Vojnović, i sam dobro upućen u problematiku izbrisanih  

- Je li 50 eura mjesečno dovoljna odšteta za nečiji život? To su stvari koje je jako teško mjeriti novcem. Nijedna priča nije ista. Meni je posebno žao što nije došlo do dogovora između žrtava i države, naročito zato što su žrtve pokazivale želju za kompromisom. Izbrisani su uzeli u obzir da je kriza i nisu tražili da ih se isplati odmah. Cijela priča na kraju nije završila dogovorom sa žrtvama nego je riječ o političkim dogovorima vlasti i opozicije, pod pritiskom Strasbourga, tumači nam pisac, scenarist i redatelj Goran Vojnović kojeg smo zatekli u Makedoniji na promociji filma "Ćefurji raus", slovensko-bosanskoj koprodukciji po istoimenom Vojnovićevu romanu. Film se bavi problemima mladića koji živi u ljubljanskom betonskom kvartu Fužine u kojem uglavnom žive neslovenci. I Vojnović je odrastao na Fužinama, ali on i njegovi nisu bili izbrisani, jer su otac, koji je na fakultet u Ljubljanu stigao iz Visokog, i majka, koja je stigla iz Pule, na vrijeme regulirali svoj status. Ipak jako je dobro upućen u problematiku ljudi s kojima je odrastao.

- Država je zapravo samu sebe prikazivala kao žrtvu, što je bilo vrlo nehigijenski. Nije pošteno da netko tko je prouzročio to stanje, sebe prikazuje kao žrtvu, upozorava.

Izbrisanima nije nešto posebno pomoglo što je trenutačno na vlasti premijerka koja dolazi iz Pozitivne Slovenije, stranke Vladimira Jankovića za kojeg su Slovenci tumačili da svoj uspjeh temelji u dobroj mjeri na potpori "ćefura".

- Jankovićeva stranka taj je problem na rješavanje lako predala Virantu, koji osobno ne misli da je država tu išta učinila krivo, ali je to kao pravnik odradio, a konačni će sud dati Strasbourg. Pozitivna Slovenija postupila je na isti način kao što su lijeve stranke i prije taj vrući problem predavale na rješavanje Ustavnom sudu, kaže Vojnović, opisujući situaciju koja nam je dobro poznata i iz naše vizure.