Kad će grom u kočije?

“Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo?”, čudio se u nedjelju ministar obrazovanja Željko Jovanović pitanju novinara kojeg je zanimalo stidi li se ministar što će se u ova krizna vremena voziti u audiju od 641 tisuću kuna, s pogonom na sve kotače, grijanim sjedalima, kojekakvim gumbićima i luksuznim dodacima. Badava je objašnjavao Jovanović da si automobil nije naručivao, da su automobili nabavljeni na gotovo godinu dana starom natječaju, da su svi nabavljeni automobili za klasu niži od onih koje su vozili ranije. Na jednostavno pitanje o preskupoj limuzini odlučio se za paralelu s kočijom i to je završilo u svim medijima.

Jovanoviću je, međutim, neugodno postalo dan kasnije pa se ispričao “ako je bilo koga iziritirao jer to kao ministar ne smije činiti”, a izjavu s kočijom nazvao je nepotrebnom i nepromišljenom. Tvrdi da se iznenadio tehničkim karakteristikama ugovorenih automobila, pa je porazgovarao i sa šefom Ureda za javnu nabavu te zatražio da se skupocjene automobile zamijeni upola jeftinijima. Kaže da su tu njegovu ideju podržali i kolege ministri.

Ali nije premijer Zoran Milanović. “Nabava je potpisana i moramo poštovati dogovor. Cijenim ono što je rekao ministar Jovanović, ali sve je rađeno u skladu sa zakonom. Automobili su kupljeni i nema raskidanja ugovora. To su preskupe stvari i nema potrebe za njima”, presjekao je Milanović, pozvavši se na odluku iz 2012. godine koja njemu i ministrima dopušta kupnju još skupljih automobila. Ali, eto, oni su ipak odlučili da ne budu tako rastrošni.

Oglasio se i Dario Janković, predstojnik Državnog ureda za središnju javnu nabavu, koji je rekao da se automobili naručuju po specifikacijama iz svakog ministarstva. Dakle, Jovanoviću i njegovim kolegama naručili su automobile kakve su sami ministri tražili.

Čak i kad bi Jovanovićeva ideja bila ostvariva, značilo bi to da će ministre naokolo vozati u automobilima od kojih 320 tisuća kuna. Vjerojatno zaključuje da je to (ne)radničkoj klasi posve prihvatljivo, da će uslijediti plotun aplauza zbog ove plemenite geste. Jer velika većina onih koji žive od svog rada jedva zna da se za 320 tisuća kuna može kupiti samo jedan automobil. Štoviše, većina automobila primjerenih za one koji često moraju putovati stoji i do 100 tisuća kuna manje od tog prepolovljenog iznosa.

Moguće je da su se ministri ugledali u biznismene koji također rado voze automobile od pola milijuna kuna. Ali ipak postoji mala razlika: ovi prvi kupuju luksuzne limuzine našim novcem. A kako svakodnevno barataju milijardama naših kuna, za onih stotinu tisuća razlike vjerojatno se ne bi sagnuli na cesti.

Ovaj detalj s automobilima nije neka iznimka, već zorno pokazuje model kojeg se čvrsto drži politička elita. Nisu oni svi isti, da se razumijemo. Nisu svi isisavali novac iz državnih poduzeća i trpali ga u vlastite džepove, kupovali djeci stanove, stavljali ga na ruke da znaju koliko je sati ili ga vješali na zidove. Niti su svi prodavali upravljačka prava u ključnim državnim firmama, a proviziju dijelili s medijskim tajkunima. Pitanje je samo bi li ovi radili isto da su bili u onakvoj prilici.

Politička elita, odgajana po stranačkim skupovima i postizbornim podjelama plijena, jednako je bezosjećajna. Naučili su državu voditi tako da je ona jednima majka, a drugima maćeha - jedni dobivaju automobile, plaćene avionske letove, povlaštene kredite za vlastite posrnule firme, a druge se gazi porezima, konstantnom prijetnjom kojekakvim racionalizacijama i sistematizacijama i fleksibilnijim radnim zakonodavstvom. Uhljebljivanje je najdraži sport političkih elita, pa se bez skrupula u ministarstva dovode ljudi sumnjive prošlosti. Tako smo nedavno otkrili da je u jednoj agenciji zaposlen čovjek kojeg ta ista država sudski goni. Kažu da nisu znali. Kao da se u takvim agencijama ne zapošljava gotovo isključivo po stranačkoj liniji.

A kad se političare priupita za vlastite žrtve, krenu sipati optužbe za jeftin populizam. Ta kome će pomoći umanje li si ministri i zastupnici plaće? Doista, od tog se novca ne bi moglo zaposliti sto tisuća ljudi. Ne bi se izgradila autocesta do Dubrovnika s Pelješkim mostom ili bez njega. Teško da bismo svi mi lakše plaćali stanarinu, kupovali jeftiniji prašak za rublje ili si priuštili godišnji odmor dostojan čovjeka. Ali bi nam bilo lakše kada bismo znali da su oni koji vladaju svjesni trenutka u kojem vladaju i bijede većine onih kojima vladaju.

No, oni to ne razumiju. Radije odgovaraju s visoka, otvoreno preziru običan puk koji ionako nema pojma o odgovornosti koja im leži na plećima. Zato ministrima i trebaju tamna stakla, mekana kožna sjedala, dobra zvučna izolacija i mnoštvo precizno raspoređenih zvučnika, da ne vide i ne čuju one koji im dovikuju da više ovako ne mogu.

Slično su mislili i bosanski političari. Pa u ministarstva više ne idu ni u kočijama.