Tišina na Ljubinu grobu

"Dok se čuju puške s Ljubina groba, još ima živih proletera", tako je u nedavnom intervjuu tjedniku Globus partizančio potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina. "Osobno sam se na Predsjedništvu SDP-a protivio promjeni Zakona o radu. Ne možeš se boriti za radnika, a pooštravati Zakon o radu. Na žalost, moji pokušaji proradničkih intervencija najčešće djeluju kao posljednji pucnji s Ljubina groba", jadikovao je Komadina.

Za one koji to možda neće znati, Komadina je svoju virtualnu i od javnosti uglavnom dobro sakrivenu borbu za radnike i socijaldemokraciju prispodobio bitci na Sutjesci u kojoj je 2. četa 3. bataljona 4. crnogorske proleterske brigade Vrhovnom štabu NOVJ-a poslala posljednju poruku: "Sve dok budete čuli na Ljubinom Grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kada toga ne bude, znajte da nema više živih proletera". Proleteri na Ljubinu grobu su izginuli, ali Nijemci nisu uspjeli, partizani su probili obruč.

Pucnjeva se sa SDP-ova Ljubina groba ne čuje, pušaka nema, uglavnom se koriste praćke u per la finta borbi za radnika i socijaldemokraciju.

Komadina je svoju medijsko-radničko-socijaldemokratsku ofenzivu proširio i na Novi list, u kojem će reći kako je "Račan vodio više socijaldemokratsku politiku, a Milanović više liberalnu, uostalom i partneri su nam liberali, i HNS i IDS". Još će začiniti riječima da "liberalna politika ne može osigurati socijalni karakter bilo koje države. Europa je Europa kapitala, a ne rada, a mi moramo težiti društvu rada, i to je moj stav. Političko-programski SDP, naravno, nije liberalna stranka. Ali u praksi, nažalost, da".

Predsjednik te stranke koja se voli nazivati socijaldemokratskom, Zoran Milanović, izjašnjava se kao liberal. I nije to samo jednom rekao.

Junačina Komadina u svojoj proradničkoj i filosocijalnoj ekspanziji po medijima ipak nije učinio idući logičan korak – pozvao na ostavku svog liberalnog predsjednika koji je socijaldemokratsku stranku pretvorio u leglo sumnjivih karijerista, klijentelističku nakupinu slinavaca i družinu bez rezistencije na korupciju. Pritom ne mislimo samo na kojekakve merzelice, sabe, jakovine, liniće, šegone, čavlovićke, nego svjedočimo i posrnuću samoproglašenih moralnih vertikala i istrebljivača korupcije poput Željka Jovanovića koji si je za svaki slučaj osigurao uhljebljenje u znanstvenoj ustanovi nakon mandata, javivši se na natječaj u resoru kojim upravlja i kontrolira ga i, gle čuda, upravo je toj ustanovi preusmjeravao europski novac.

Štoviše, Komadina opravdava svog čelnika – "unutarstranački izbori su završili kako su završili, određeni ljudi su dobili mandat, neozbiljno ih je sada dovoditi u pitanje, kao da smo djeca – puj pike, ne važi". Da je Komadini do države i socijaldemokracije, a ne samo do ispraznog ljevičarskog samoreklamiranja, stvari bi bilo vrlo jednostavno riješiti. Pogotovo ako su istinite sve glasnije priče da u SDP-u vrije, a glavnog krivca za katastrofalno stanje u državi i stranci nalaze u Milanoviću. Postoji članak 31. Statuta SDP-a u kojem stoji da "predsjednik/ica je dužan/dužna sazvati Konvenciju kada to od njega/nje zatraži Glavni odbor ili najmanje pet županijskih odbora SDP-a". Već idući članak kaže da Konvencija može izglasati nepovjerenje predsjedniku i raspisati izbore za novoga.

Navodnom golemom broju nezadovoljnika u SDP-u predvođenim jakim crvenim Riječanima koji sada biju ljuti boj za svoga Slavka Linića na kojeg se okomio Milanović, ne bi trebao biti problem prikupiti potporu više od polovice članova Glavnog odbora, kojih je stotinjak, ili pet županijskih odbora, za sazivanje Konvencije i smjenjivanje Milanovića ako uistinu žele dovesti u red stanje u stranci i državi. No, nikada ne smijemo smetnuti s uma da u strankama mahom nisu ljudi od karaktera i integriteta, nego bezlične humanoidne krpe vođene isključivo logikom očuvanja fotelja kojih su se dočepali podvijanjem repa u partiji.

Na sličnom je tragu i nova, ničim izazvana stranačka zvijezda Tonino Picula, koji sada, nakon što se ipak smjestio na europsku listu, gizdavo novinarima otkriva kako je oduvijek s Milanovićem "pomalo distanciran". Šefa odjednom hrabro kritizira u nadi da ih njegova "politika nekonzultiranja, politika koja nedovoljno koristi ljudske resurse u stranci, pa i izvan stranke, ne košta skupo". Podbada ga i porukom kako vjeruje da nakon što je već dva puta, 1991. i 2004., radio na dizanju SDP-a s poda, neće to morati i treći put. "Nadam se da će rezultati na EU izborima, kakvi god bili, biti alarm da se neke stvari u stranci počinju drugačije shvaćati, a onda i mijenjati", pokazuje mišiće Picula nakon godina šutnje i nečinjenja.

I nije tu kraj SDP-ovu prdežu u čabar.

Predsjednik Sabora, za potrebe ovog teksta, šef Glavnog odbora SDP-a Josip Leko povjerio se javnosti kako ima "tihi prijedlog" da bi SDP trebao početi razmišljati o novom programu socijaldemokratske stranke "jer mi smo program pisali u prevratu iz socijalizma u kapitalizam, u Domovinskom ratu i osamostaljivanju Hrvatske. To je vrijeme koje je imalo svoje zakonitosti i potrebe, pa i u socijaldemokratskom programu". Obrazloženje za svoje 'tihovanje' Leko nalazi u činjenici "da je hrvatsko društvo prošlo značajan put, razvijalo se, Hrvatska je sada članica EU, te da sve to ukazuje na potrebu da SDP svoj politički program uskladi s okolnostima koje sada vladaju u Europi i svijetu".

Socijaldemokracija bi valjda trebala biti socijaldemokracija i njezino je određenje nepromjenjivo, neovisno o članstvu u EU, ratu, kugu i koleri ili najezdi skakavaca. I kakva bi to nova socijaldemokracija trebala biti s obzirom na okolnosti koje vladaju u Europi i svijetu? Nudi li to Leko socijaldemokraciju prilagođenu ili, još gore - podređenu neoliberalizmu? Ili je to još samo jedna od gluparija poniklih iz SDP-a, poput nove pravednosti? Stvari ili jesu ili nisu pravedne. Pravda je, pobogu, samo jedna, ne može biti nova ili stara. Tako je i sa socijaldemokracijom.

Socijaldemokrat ili jesi ili nisi. Naši SDP-ovci nisu, pa bolje od Zorana Milanovića nisu ni zaslužili. Ljubina groba oni ionako nikada ne vidješe.