Milanović je danas smijenio sebe

Zoran Milanović danas nije podnio ostavku na dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske ni na funkciju predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Milanović je danas, uvjeren da smjenjuje drčnog ministra financija Slavka Linića, zapravo smijenio sam sebe s oba čelna mjesta.

Dok je na izvanrednoj konferenciji govorio o razlozima zbog kojih smjenjuje Linića, Milanović je, zapravo, govorio o sebi i razlozima zbog kojih ponajprije on treba otići. "Ujutro sam se susreo s ministrom Linićem i rekao mu da više ne uživa moje povjerenje iz nekoliko razloga i da zbog toga ne vidim više mogućnost za nastavak naše suradnje", objasnio je, dodavši kako je riječ o političkoj odluci jer je povjerenje "ozbiljno narušeno". Zahvaljujem ministru Liniću za doprinos Vladi, kazao je još premijer, te za good-bye kiss svom sada već bivšem najpopularnijem ministru lagano imputirao i upetljanost u kriminal porukom da "su izbori bitni, ali su čiste ruke još bitnije".

U neuspjelom pokušaju parafraze najvažnije sentence Ivice Račana, po kojoj SDP izbore smije izgubiti, ali obraz ne, Milanović je najviše rekao o sebi. Linića oduvijek bije glas da je okružen suspektnim tipovima, da su problematični njegovi koncepti fiskalizacije i predstečajnih nagodbi, da nije baš najugodniji lik, ali Milanović je tek danas primijetio kako je "ministar Linić jedan intenzivan katkad i jedan vrlo agresivan čovjek prema suradnicima i sve mi to znamo". Mi bismo dodali, rugala se sova sjenici...

Fiskalizaciju i predstečajne nagodbe branio je kao velika postignuća svoje Vlade iako je riječ o procesima koji su vođeni po vrlo arbitrarnim, proizvoljnim i diskrecijskim kriterijima. Unatoč brojnim negodovanjima i dokazima, Milanović kao najodgovorniji u izvršnoj vlasti nije bio voljan preispitati te projekte koji su jedne doveli na prosjački štap, a druge spašavali i očuvali im milijune prema vrlo mutnim kriterijima. Sve dok mu Linić, iz još uvijek ne potpuno razvidnih razloga, nije stao na žulj.

O čistim rukama nije baš najpozvaniji govoriti lider partije koji ima dva člana Predsjedništva osumnjičena za ozbiljnu korupciju, a da im on nije poništio stranačke iskaznice. Ima i dojučerašnju šeficu Porezne uprave protiv koje se također vodi istraga zbog predstečajne nagodbe, kao i gradonačelnicu koja se na sjednice Sabora dovozi vatrogasnim vozilom, ali uredno sebi uzima putne troškove. Na ostalu ne malobrojnu stranačku sitnež kojoj nije mrsko zamračiti nešto javnog novca, nećemo se ni osvrtati. Unatoč uvjerenju Zorana Milanovića da je SDP drugačiji čak i kada griješi, imamo vijest za njega – lopovluk i korupcija su uvijek lopovluk i korupcija, neovisno o tome je li riječ o kuni ili milijunu kuna, nevažno je li u režiji HDZ-a ili SDP-a. 

Kada Milanović Liniću kaže da više ne uživa njegovo povjerenje, sam ne čuje 75 posto javnosti, koja mu to već mjesecima, iz ankete u anketu poručuje. Kada kaže da više ne vidi mogućnost za nastavak suradnje s Linićem, Milanović ne registrira kako suradnju s njim nemogućim smatra najveći dio stranke, od jake osovine Zagreb – Rijeka pa nadalje, dok se masovno nezadovoljstvo njegovim vođenjem stranke i države ubrzano kapilarno širi svim stranačkom organizacijama. Njegovi vlastiti ministri mu se uklanjaju s puta, saborski zastupnici jedva da ga vide, još manje komuniciraju s njim, a koalicijski partneri u paničnoj su potrazi za izlaskom iz neuspješne koalicije i rezervnim položajem. Jakovčić već javno ašikuje s reformistima Radimira Čačića, a i ostali će, ne treba sumnjati, ubrzano u potragu za novim savezništvima.

Za Zorana Milanovića ovo je lose-lose situacija i ne postoji način na koji bi iz nje izašao ne kao pobjednik, nego kao netko tko je uopće još u stanju održati se na nogama. Hiperproduktivan u proizvodnji neprijatelja svake vrste i iz svih miljea, a ponajprije u svom najbližem okruženju, Milanović već danas može početi čistiti svoje ladice i u Banskim dvorima i na Iblerovu trgu. To mu je, potpuno neuvijeno, tri sata nakon Linićeve smjene poručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji do sada Milanovića ni na koji način nije doveo u pitanje.

Obersnel tako sada kaže da više nije siguran da će odnosi u SDP-u ostati jednaki, nepomućeni i stabilni. Smjena Linića za njega je doista neočekivan postupak, nimalo kolegijalan ni ljudski, pa je kao član stranke duboko razočaran, ali i na ljudskoj razini kao prijatelj i kolega obojice. "Izgubio sam povjerenje u vrijednost i važnost komunikacije unutar stranačkih tijela, u predsjednikovo poštovanje prema bazi stranke", poručuje Obersnel, ne osporavajući pravo premijera na odabir ministara, ali uz znakovitu, prijeteću poruku Milanoviću kako "ni jedan premijer do sada nije postavljen ukazom nego upravo voljom svoje baze".

Najveći poraz Zorana Milanovića nije u tome što će mu vrlo brzo presuditi ili partija ili javnost, njegova je politička i ljudska nesreća u tome što neće biti nikoga da za njim zazove Whitmanove stihove "Oh, captain! My captain!", kao što ih je on upisao u knjigu žalosti za Ivicu Račana. Milanović ionako nikad nije bio materijal za kapetana, tek kapacitet za malog od palube.