David Luiz je ispucavao najdalje što je mogao ispucati - mitski simbol trenutne brazilske igre i Scolarijeve škole Foto: FaH/EPA
Gesta Davida Luiza, ona pokroviteljska utjeha kojom je nakon svršetka četvrtfinalne utakmice između Brazila i Kolumbije prišao uplakanom Jamesu Rodríguezu i usput mu rekao nešto poput "Dečko, ti si igrač!", najkičastiji je i najiritantniji trenutak četvrtfinala.
Koketirajući sa svakom od malog milijuna kamera koje su ispratile dramu, David Luiz je najprije prstom odozgor pokazivao na mladoga ridajućeg kralja, a onda ga je uz pomoć Danija Alvesa (samo je još taj falio) primio u zagrljaj i u toj demonstraciji paternalizirajuće muškosti pogledao preko njegova ramena, vjerojatno u smjeru semafora-ekrana, da provjeri prikazuje li se mitska scena utjehe u kojoj muškarac-pobjednik časti dječaka-gubitnika.
David Luiz odigrao je utakmicu života i na njoj je zabio gol života. Zadnjih petnaestak minuta živio je opasno. Bilo ga je svugdje, u zraku, na travi, čistio je sve što se moglo počistiti, ispucavao najdalje što je mogao ispucati: mitski simbol trenutne brazilske igre i najupečatljiviji primjer Scolarijeve škole nogometa.
Sezona mu nije bila bogznašto. Mourinho ga je šetao, pokušavao pretvoriti u Obija Mikela, odnosno vratiti na poziciju s koje je započeo nogometnu karijeru, ali nije išlo. Navijači su rogoborili i podgrijavali tezu da ga od tipičnih balvana iz zadnje linije razlikuje samo frizura. Stigla je unosna ponuda, u Chelseaju su se vjerojatno raspali od smijeha kad su čuli iznos, osam puta provjeravali vjerodostojnost (50 milijuna funti je apsolutni rekord za obrambenog igrača) i David Luiz je završio u novokomponiranoj "all stars" momčadi PSG-a direktora Zlatana Ibrahimovića.
Kako će proći u niski bisera financijskih naftnih divova, koji uživaju u čudesnom nadmetanju pokemonima ("Moraš/Možeš s/kupit sve!"), to ćemo tek vidjeti. U Chelseaju vjerojatno misle da su ga, kojim slučajem, utopili nakon Svjetskog, mogli prisnažiti još desetak milijuna na dogovorenu cijenu.
Taj i takav David Luiz u polufinalu ide na Mesuta Özila, nesretnog princa. Kako se Njemačka, tvrde znalci, u ogledu s Francuskom vratila industrijskom nogometu, pospremivši bavarsku tika-taku i Lahma na zadnjem veznom u ostavu, jača pritisak javnosti da se Özil pridruži suigraču iz Arsenala Peeru Mertesackeru na klupi. Paul Breitner prednjači u tome jer, navodno, s Özilom na terenu Njemačka "igra s deset igrača".
Utakmica Njemačke i Francuske bila je jedna od onih koje čine mokre snove i noćne more Arsènea Wengera. Pobijedila je na koncu momčad koja se manje oslanjala baš na njegove igrače. Joachim Löw, ponovimo lekciju, ostavlja na klupi Mertesackera (jer Podolski teže podnosi samoću) i mijenja Özila u 83. minuti, Didi Deschamps u prijelomnim trenucima uvodi Loloa harmonikaša Koscielnog i pauna Girouda. Debuchy, s kojim Wenger dovršava uvjete transfera, na terenu je otpočetka, pa zbroj jasno pokazuje da je na kraju Njemačka bez tzv. topnika pobijedila Francusku s trojicom te sorte.
Rijetko koji igrač izgleda tužnije od Mesuta Özila kad napušta teren: oči, podočnjaci, zbunjenost. Onako nježan i neindustrijski, pomalo fragilan, pogledom nalik Bambiju, staturom Petru Panu, ali kad se sve zbroji zapravo postindustrijski nesretni princ.
S Mesutom ili bez njega, bit će to jedan od onih traumatičnih životnih trenutaka u kojima se navija za Njemačku. Brazil u svojim redovima nema Arsenalovih igrača i to bi, tvrde opet znalci, moglo biti presudno.
Van Gaal i Krul? Teže je izabrati ljigaviju epiku. Oh, kakva trenerska odluka: umjesto lika koji nikad u životu nije obranio penal, u posljednjoj minuti produžetka uvodite golmana koji je ipak nekad to učinio. Briljantno! I dok svijet slavi Luisa van Gaala, rijetki, naravno, spominju nasilnički vratarski cirkus Tima Krula prilikom izvođenja jedanaesteraca.
Režao je, unosio se Kostarikancima u lice, prilazio im na penalu i nešto gestikulirao. Ponašao se poput starijeg brata koji je pozvan da odluči pobjednika u nekoj dječjoj razmirici na malom odmoru. Kostarikanci pak, mrtvi umorni nakon junačke obrane Staljingrada u svom šesnaestercu (mladi Yeltsin Tejeda zaustavio je jednu na samoj liniji), samo su beživotno, tupo i u nevjerici gledali što se zbiva.
Van Gaalovu trenersku genijalnost dopunjavali su ovih dana i potezom uvođenja Klaas-Jana Huntelaara na utakmici s Meksikom, kad se momak zatekao u igri (uloga mase u dehidriranom šesnaestercu) i postigao odlučujući gol iz izmišljenog penala u sudačkoj nadoknadi. Uh, zbilja genijalno! Momak je svjež (ušao je u 76. minuti), centarfor, šutira penale... Nekritičnost koja nedvojbeno zaslužuje mančestersku sudbinu Davida Moyesa sljedeće sezone. (Da bar! Zadnji nizozemski trenerski rukopis koji je plijenio bio je onaj Dicka Advocaata kad je sa Zenitom iz Sankt Peterburga uzeo Kup UEFA-e 2008.)
Iskreno se nadam da će Nizozemska jednom ipak biti prvak svijeta. Ali bez Luisa van Gaala. I Tima Krula. Da će biti prvak onako kako je to mogla/trebala biti u Njemačkoj 1974.
Jer čeka ih Leo ili, u onim lakomislećim brzim procjenama kojima su skloni površnici poklonici nogometa i cinizma, Leo i deset jazavaca odnosno Messi i još desetorica, onako na razini vica kako je Maradona zabavljao medije i sastavljao momčad dok je bio selektor: Jonás Gutiérrez i još desetorica. Naime, Argentina podsjeća na Maradoninu reprezentaciju iz Italije 1990., Maradoninu iz Meksika 1986., Kempesovu iz Argentine 1978. Zapravo uvijek ista pripovijest. Mučenje uglavnom s jednim igračem u središtu igre i svemira, trenerom za kojeg se pitaš treba li im uopće u toj igri bez igre, zvao se on Menotti, Bilardo ili Sabella (jedino se za Diega dok je bio na klupi to nije pitalo).
Međutim, nije tako. Jer taj tzv. prvi dojam uvijek traži naknadnu pamet. Argentinu zato treba gledati kumulativno i svaku njezinu utakmicu dvaput. U tom drugom gledanju, uvijek se vidi da je tu još nešto, da je Kempes iza sebe imao Pasarellu, Ardilesa i Housemana, ukratko: sjajnu Menottijevu momčad, da su s Diegom bili najprije (barem) Burruchaga i Valdano (da ne nižemo dalje), a zatim Caniggia i legija majstora, da će se polako, uz Messija, najprije pojaviti neuništivi Mascherano, a zatim i likovi lijepih imena poput Gonzalo ili Ezequiel.
Nekako je došlo vrijeme za Lea. Jer Leo igra i, vidi se, uživa. Možda može barem kao Maradona i deset jazavaca u Italiji 1990. Dakle, finale Njemačka - Argentina, u njemačkom sastavu sva trojica raspoloživih tzv. topnika, na drugoj strani zdravi i orni di María i Agüero.
A Luis van Gaal nek' se tješi s Davidom Luizom i upire odozgor prst u Arjena Robbena.