Split – disciplinirani grad dvojbene tradicije

Jedva čekam da ne moram, kao posljednjih tjedana, trpjeti svaku budalu samo zato što je protiv Miloševića. Otprilike tim je riječima Ivan Čolović 1997. godine završio knjigu „Politika simbola“, ujedno izrazivši nadu da je završilo razdoblje solidarnosti baš sa svakim tko je protiv omraženog režima i da počinje manje euforično, ali i mnogo teže razdoblje pravljenja demokracije.

Nada se, na žalost, pokazala preuranjenom: kako u Srbiji, o kojoj piše Čolović, tako i u nas. Omraženi režimi traju, pa nam solidarnost „sa svakom budalom“ polako postaje navikom. Razumljivo je to, jer broj onih koji se nadaju „pravljenju demokracije“ nije osobito impresivan.

Umjesto prijeko potrebnih savezništava (kojih je, međutim, premalo), lojalnost grupi - iako donekle razumljiva pa i djelomično potrebna - postaje strogim pravilom. Takva lojalnost, međutim, ima i mnogo mana. A nisu zanemarive! Pri tome mislim na upravo sektaška „ukopavanja“ u svojoj grupi i svojim dogmama, te na odsustvo elementarnog dijaloga – i to ne dijaloga s onima koji misle poprilično drugačije (što je također potrebno). Kritički razgovor izostaje čak i s onima koji su, pretpostavljeno, na „našoj“ strani. Unutar vlastite grupe, pravilo postaje anything goes, a razumljiva načelna lojalnost sve više se pretvara u toleriranje svega i svačega: od površnosti i netočnosti, do običnih gluposti.

Pokušaj kritičkog govora, čak i kada je najobzirniji, unutar grupa i kojekakvih klanova u pravilu ima vrlo žalosne posljedice – novopronađenog protivnika (jer kritičar odmah biva označen protivnikom) etiketira se još oštrije od onih starih, zajedničkih. Nije to pojava novijeg datuma. Poznato je, na primjer, da su Zvonimira Richtmanna, proglašenog revizionistom i trockistom te sustavno napadanog, pa i od Josipa Broza u članku „Trockizam i njegovi pomagači“, Zvonimira Richtmana, dakle, godine 1941. zatvorenog u Kerestincu - komunisti s kojima je bio zatočen prvo okružili potpunom šutnjom, da bi, zatim, na njihov zahtjev bio prebačen u drugu logorsku sobu. Za razliku od njih, ustaše nisu imali smisla za frakcijske borbe: likvidirali su ga, i to ne odvojeno, nego zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Otokarom Keršovanijem. Prema ustašama, da tako kažem, „pozicija“ nam je ista, ali unutar sebe valja se zalagati za slobodnu, kritičku raspravu.

I povodom nedavnog ukazanja kukastog križa na Poljudu, površnosti i olakog govorenja bilo je - poprilično.

Pri tomu me ne zanimaju iskazi vladajućih i njihovih (ovdje mislim na „vladajuće“ u smislu hegemonijskih, onih koji imaju najveći utjecaj u našem društvu) - oni su, zbog uobičajenog straha od toga „što će svijet reći“, u granicama očekivanog. Koncentrirali su se, čini se, na to da je bila riječ o huliganskom incidentu (a ne, znači, o gotovo „normalnom“ ponašanju ovdašnjih nogometnih navijača i ne o tomu da su kukasti križ, „ušato U“, urlanje „za dom spremni“ i „ubij Srbina“ pojave istog značenja) te je prevladao strah od (jasno: vanjskih!) sankcija Hrvatskom nogometnom savezu (koji je time, znači, od njih dobio status „nevinog u ludnici“). „Huliganski incident“ objašnjen je mržnjom prema Hrvatskoj i hrvatskom nogometu općenito, a bilo je i sporadičnih pokušaja da se sve zajedno pripiše od ranije čuvenim neprijateljima s juga, naime, Dalmatincima „kao takvima“.

Mnogi su komentatori „s naše strane“ (uspješno) osporavali takvo viđenje te se njihovom pisanju i nema dodati nešto osobito važno.

Ono što jest zanimljivo bile su dodatne teme. Na primjer, je li kukasti križ na Poljudu bio ili nije bio iskaz mitskog dalmatinskog „dišpeta“ prema HNS-u koji diskriminira dalmatinske nogometne klubove? Zatim je kazano da oni koji su iscrtali kukasti križ u stvari pljuju po tradicijama hrvatskog naroda Splita i Dalmacije, koja da je masovno partizanska.

Općenito je ustvrđeno da u Hrvatskoj ima sve više iskaza fašizma, kojem se politička stranka koja ima većinu u Saboru i formirala je Vladu nedovoljno, nevoljko i neefikasno suprotstavlja (kada im se uopće protivi, a nije riječ o slučajevima kada ga i sama otvoreno podržavaju kao što to čini splitski gradonačelnik i član SDP-a).

Na „dišpetu“ se ovom prilikom nije pretjerano inzistiralo, valjda zbog toga što „dišpet“ izražen kukastim križem, a usmjeren prema naci-ustašonostalgičarima koji su (dijelom? posve?) zauzeli HNS-a naprosto nikomu nije uvjerljiv, bez obzira na doista postojeću diskriminaciju ovdašnjeg nogometa posebno i sporta općenito, a da se o kulturi, ekonomiji… i ne govori. Kakav bi to „dišpet“ bio pokazati da si isti kao i oni? Ipak, bilo je i interpretacija koje su uključivale i taj mitski pojam.

Za upotrebu tog mitskog pojma ni inače nema uvjerljivog razloga, ali nisu rijetke situacije da ga se izvuče kao jokera pa o tomu samo nekoliko preventivnih napomena.

Riječ „dišpet“ teško je prevesti na standardni hrvatski jezik. Obično se prevodi kao inat, prkos, ustrajanje na svome mišljenju, ali i svađalaštvo. No, osobito u novije vrijeme, „dišpet“ u Dalmaciji ima značenje nečega višeg od inata - to je prkos unatoč velikim preprekama i gotovo bez obzira na cijenu. Uz “dišpet” sada manje stoji svađalaštvo. Češća je stanovita „doza“ humora i duhovite prevare u savladavanju teških prepreka. Takvo shvaćanje dišpeta očito ima pozitivno vrijednosno određenje, osobito usporedimo li ga s njemu suprotnim pojmovima, naime, konformizmom i oportunizmom.

Pozitivno vrijednosno određenje sadržaja onoga što se u Dalmaciji razumije pod pojmom „dišpeta“, našlo bi se gotovo svuda, u raznim kulturama i razdobljima (ta kako bi se uopće napredovalo?!) i autora – pa je, na primjer, kod antipsihijatrijske škole „disciplinirana pobuna” upravo ključni pojam društvenog i psihičkog zdravlja. Dapače, „dišpet“ bi u tom smislu bio neodvojiv od težnje prema ljudskom dostojanstvu i suprotstavljanju patnjama nemoćnih i neslobodnih.

Više je temeljnih uvjerenja zbog kojih Dalmatinci tvrde (pred sobom i drugima) da - kolektivno - imaju patent na „dišpet“. Često se, tako, navodi baš taj mističan odnos sporta i „dišpeta“, a ima i pokušaja da ga se veže i za Alku – i to iako doista nitko i nikoga (tko se, dakako, drži racionalnog govora i racionalnih argumenata) ne može zaista uvjeriti je to da bi trčanje Alke imalo makar i najdalje veze s bilo kakvim prkosom. Naime, simbolom nekakva osobitog herojstva Alka se pokušala ustoličiti u prošlom stoljeću. I baš tada, precizno, 1932. godine, trčala se u čast kralju Aleksandru, i to u Beogradu. A 1946. godine trčala se u Zagrebu, u čast Titu. Mijenjalo joj se čak i vrijeme trčanja, oba spomenuta puta prilikom proslava Aleksandru, odnosno Titu, važnih datuma, i tek u novije vrijeme na Veliku Gospu. Trčala se vladarima i u njihovu čast. “Ufino”, to se zvalo trčanje “pod pokroviteljstvom”. Slično je bilo i s čuvenim mitinzima na Rivi – i tada se pokazalo da imati formalnu zaista nije isto što i imati stvarnu moć i da, jasno, nikakvog „dišpeta“ nije bilo, nego samo uklapanja u kod nas dominantnu „matricu“.

Sve ovo, dakako, ne znači da u Dalmaciji nije bilo i nema prkosnih i hrabrih pojedinaca niti da je konformizam ovdje rašireniji nego drugdje. Riječ je jedino o tome da se za političku upotrebu stvorio mit o kolektivnom „dišpetu“ i da taj mit služi da prikrije stvarno, realno postojeće i za sada prevladavajuće podaništvo. Koje se, dapače, njeguje. Ne samo, ali, kada je potrebno, i nasiljem.

Upravo u vezi sa splitskim mitinzima Silva Mežnarić svojedobno je pisala o „plesu na rubu kulture nasilja u Hrvatskoj“ (pogledati tekst „Kultura nasilja“ u Zarezu od 29. ožujka 2001, te kasniji „Nasilje i društvo u Hrvatskoj“, Zarez, 13. studenoga 2008.). Naime, pored svega (regija raskomadana na županije, najveći broj nezaposlenih, kolaps ekonomije, kulture, zdravstva i školstva...), „teroristi po Splitu rade što hoće“, na što je upozorio i Nikola Visković još 2001. (Novi list, 11. listopada 2001).

Kako se pak dogodilo da je upravo Split grad u kojem teroristi rade što hoće, pokušao je objasniti Boris Dežulović: „Počasna titula grada-slučaja Splitu je, naime, dodijeljena još prije desetak godina, kad je taj grad izabran logističkom bazom velike vojno-redarstvene 'operacije Herceg-Bosna'. 'Autonomaški Split', kako ga je zvao predsjednik Tuđman, grad u kojem je izlazila Slobodna Dalmacija, posljednji nezavisni dnevni list u Hrvata, i u kojemu je cijeli stadion još 1993. skandirao 'Franjo, pederu!', valjalo je disciplinirati. General Miroslav Kutle sravnio ga je sa zemljom, Slobodna Dalmacija postala je sjedištem IPD službe, Poljud snažna fortifikacija HDZ-a, a pola HVO-a dobilo nove osobne iskaznice s prestižnim splitskim adresama. Tako je nastao današnji Split...“ (Globus, 25.svibnja 2001.)

Tomu se nije suprotstavila baš brojna četa: grad je doista „discipliniran“, taman u skladu sa „stoljetnom tradicijom“ njegova „dišpetožastog mentaliteta“.

Slijedeća nam je tema tradicija hrvatskog naroda Splita i Dalmacije, koja da je masovno partizanska.

Tradicija ima, za početak, raznih.

Postoji, na primjer, naša narodna tradicija izražena kroz, na primjer, šaljive narodne pripovijesti. O tomu je nedavno pisao Ante Tomić: „Krenem zatim čitati i čisto se užasnem.“ Preciznije: „Nenadmašne pučke dosjetljivosti, koje su preci marljivo sakupljali za nadolazeća pokoljenja, u većini su, za početak, sasvim slaboumne. Zatim, vrlo često govore o događajima koje bi današnjim pravnim rječnikom klasificirali kao kazneno djelo prevare, gotovo bez izuzetka svesrdno potiču vjersku i nacionalnu nesnošljivost i, napokon, zastrašujuće su ženomrzačke.“ („Naša je tradicija toksični otpad. Nema dovoljno duboke rupe u koju je možete zakopati“, Jutarnji list, 08.studenog 2014.)

Postoji, nadalje, tradicija hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Osim tolerantnog kruga oko Mihe Klaića, značajan utjecaj imao je i Pavlinović. Konzervativan, kakav je bio, slabo se uklapao u tadašnju liberalnu sredinu uzmorskih dalmatinskih gradova. Unatoč otporu, s vremenom je među narodnjacima, a oni su pobijedili u Dalmaciji, prevladao upravo Pavlinovićev konzervativizam. Njegov je konzervativizam pokušala je objasniti Tereza Ganza-Aras. Navela je kako je proces građanske modernizacije unutar Austro-Ugarske monarhije bio suprotstavljen težnjama podložnih naroda koji su se željeli ujediniti i osamostaliti oko svoje nacionalne jezgre. Zbog toga se, pisala je, „emancipacijski procesi podložnih naroda u odnosu prema zbivanjima u središtu Monarhije pokazuju ne samo kao separatistički nego i natražnjački jer se opiru modernizaciji“ („Mihovil Pavlinović u sukobu između klerikalizma i liberalizma, u: „Mihovil Pavlinović u politici i književnost“, Globus, Zagreb 1990.). Držala je da tu treba tražiti razlog zbog kojeg je većina nacionalnih boraca bila u procijepu između priklanjanja napretku koji je bio u interesu metropole i borbe za očuvanje konzervativnijih odlika svojih naroda.

Objašnjenje za činjenicu da Pavlinović nema nijedne pozitivne riječi o građanstvu ona nalazi u tomu što je izdignuti se iznad puka značilo prihvatiti da se piše, govori i misli talijanski, a Pavlinović je na to gledao prije svega sa stajališta svoje sredine, odnosno svijesti seljačkog društva i procjena interesa te društvene sredine u Dalmaciji.

A ne treba zaboraviti da je seljačko društvo tada činilo gotovo 90 posto stanovništva pokrajine! Grga Novak nas, tako, podsjeća da su se u to vrijeme o francuskoj revoluciji i njenim nosiocima „iz crkvenih krugova“ uspješno pronosile glasine kao o bezbožnicima koji su progonili svećenike, o tomu da je riječ o huliteljima Boga i rušiteljima crkava, o kralju, koga su smaknuli, o nesretnoj kraljici, koja je završila pod giljotinom, o strahotama novih upravljača i vođa Francuske, ali ništa o idejama jednakosti, slobode i bratstva...

Većina stanovništva stoga se plašila dolaska Francuza pa je narod bio spreman na otpor „mrskim bezbožnicima“. Počinju neredi u kojima je svjetina u Splitu okrutno smaknula dvojicu uglednih i demokratski orijentiranih ljudi: Matutinovića i njegova pomagača Pavla Marušića. Razbješnjeli Splićani, priča Novak, navališe na Matutinovićevu kuću, „sasjekoše njega i njegovu ženu, odrubiše mu glavu i nataknutu na koplje pobjedonosno prođoše gradom. Kad je harambaša Marušić saznao za Matutinovićevo pogubljenje, bježi iz kuće, sklonio se u crkvu u Kaštel Starome. Odande ga je svjetina izvukla i ustrijelila, a odrubljenu glavu poslala u Split gdje je pokopana s leševima Matutinovića i njegova žene u dvorištu dominikanaca. Na isti način strada i ugledni francuski konzul u Šibeniku Nikola Bartelotti Zulatti. I u njegovu je kuću provalila podivljala svjetina, ubila njega i njegovu ženu, a kuću mu do temelja razorila. Još strašnije krvoproliće dogodilo se u Trogiru, gdje su javno odrubljene glave nekoliko francuskih pristaša.“ Toliko o našim tradicijama!

Uistinu valja već jednom razmotriti posljedice tog pobjedničkog narodnjačkog, odnosno austrijskog konzervativizma s jedne strane i gubitničkog, liberalnog talijanskog Risorgimenta na dalmatinsku političku, pa i humanističku misao u cjelini, s druge strane.

Nije zanemariva ni tradicija koja se iskazala 1971. u takozvanom maspoku… I tako dalje! Riječju, tradicija uistinu ima raznih pa je pozivanje na tradiciju općenito u najmanju ruku dvojbene vrijednosti.

No, kako stojimo s partizanskom tradicijom?

Za početak, pogledajmo neke činjenice i to iz tiska, još uvijek dominantne „literature“ naših „radnih ljudi i građana“. U tekstu povodom oslobođenja Splita Damir Pilić iznio je zanimljive, javnosti u posljednje vrijeme, sve slabije poznate podatke. Split je, napisao je Pilić, u Drugom svjetskom ratu bio potpuno partizanski grad. Od 40 tisuća stanovnika Splita u partizane je otišlo njih 12,5 tisuća (za usporedbu, ustaša je iz Splita bilo 50, domobrana također 50, a četnika 45). Samo je iz škvera, od 800 radnika, u partizane otišlo njih više od 500. Otišla su oba gradska nogometna kluba: RNK Split već 1941., a Hajduk 1944. godine. Prvi partizanski odred u okupiranoj Europi osnovan je upravo u Splitu, prve antifašističke novine osnovane su također u Splitu. O oslobođenju Splita, napominje autor, u to je doba pisao londonski „Times“, i to u svom uvodniku: „Vijesti o zauzimanju Splita od strane patriotskih snaga od velikog su značaja (...). Potvrdilo se opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikad nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.“ („Cijeli grad otišao u partizane“, Slobodna Dalmacija, 25. listopada 2014.)

Na zanimljive činjenice podsjetio je i Ante Tomić. U tekstu „Na Sutjesci se borilo 67 partizana iz Beograda. A iz Šibenika i Splita više od 2400! Ponosan sam što sam Hrvat...“ (Slobodna Dalmacija, 2.svibnja 2015.), piše: „Zatim opazite nešto neobično, ili bi to moglo biti neobično mlađim naraštajima, koje smo uvjerili kako su partizani većinom bili Srbi, plus šačica naših izroda. Između gotovo tristo pedeset jugoslavenskih mjesta tek su dva dala četveroznamenkast broj partizana, Šibenik 1316 i Split 1091, a svakako valja zabilježiti i da ih je iz Trogira bilo 435, iz Omiša 245, Imotskog 180, Vrgorca 249, Sinja 318, Makarske 362, Hvara 145, Drniša 74, Zadra 161 i Knina 568“, te zaključuje: „Bila je to i naša borba, drage moje Hrvatice i dragi Hrvati. I mi smo bili tamo. Kraj svih velikih, Amerikanaca, Rusa, Engleza i Francuza, naš je mali narod za slobodni svijet možda i razmjerno više stradao.“

Međutim, što je s tradicijom koja jest/mogla je proizaći iz takvih činjenica? Za nastavak je, možda, dovoljno pročitati Bulgakovljevo „Pseće srce“ ili „Majstora i Margaritu“! Ili „Socijalističku konstrukciju zbilje“ Žarka Puhovskog. Ili Lenjinov govor „Bolje manje, a bolje“…

Literatura je brojna pa možemo slobodno birati, već prema ukusu, a sva ukazuje na to da s pretvaranjem herojskog razdoblja u tradiciju i to masovno prihvaćenu - baš i ne stojimo najbolje. Teških je promašaja bilo premnogo.

Time ne omalovažavam ni jedan od pokušaja – kako bi se inače naučilo? – ali trebamo biti sasvim jasni u vezi s tim da je bilo promašaja.

Valjalo je, kako je to izvrsno sažeo Luka Marković, promijeniti uvjete klasne borbe u korist proletarijata, u čemu se samo donekle uspjelo – ali u konačnici, na žalost, najčešće na tešku štetu i građana i demokracije i razvoja. I što je sve došlo na naplatu devedesetih…K tomu, razne, a i dalje su - postojeće tradicije u razdoblju socijalizma nisu nestale, neke su se pokušale iskorijeniti, neke su tolerirane. Pa su i one, čim se ukazala za njih povoljna prilika, također postale vidljivijima. Riječju, partizanska tradicija samo je jedna od tradicija, ako se i bilo postiglo da bude prihvaćena.

Tu, naime, stojimo navlas isto kao s postizanjem modernog ekonomskog rasta o kojem je pisao Ivo Bičanić koji navodi da Hrvatska u posljednjih 150 godina nije promijenila svoj položaj na ljestvici europskog razvoja. Iako je nakon Prvog svjetskog rata imala četiri ubrzanja, ni jedno nije preraslo u moderan ekonomski rast (po Kuznetsovoj definiciji). Prvo je ubrzanje bilo početkom dvadesetih, generirano obnovom Europe. Drugo krajem tridesetih uzrokovano izvoznim poletom, a treće je ono s kraja pedesetih. Četvrto dolazi s početkom 21. stoljeća i to zahvaljujući zaduživanju. „Sva ta ubrzanja bila su privremena i ni jedno nije trajalo ni desetljeće. Ostatak stoljeća (izuzmu li se dva rata) bio je stagnacija ili kriza.“ Uz svu ogradu da su te ocjene temeljene na posrednim dokazima jer je statistička osnova siromašna i nepouzdana, Bičanić kaže da „postaje jasno kakav bi povijesni singularitet bio kada bi u Hrvatskoj nastao MER.“ („Generiranje postojanog rasta u Hrvatskoj u silaznoj fazi gospodarskog ciklusa“, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb 2012.)

Analogija s partizanskom tradicijom nije bez svakog temelja! Predratni radnički pokret koji je svoj najviši trenutak doživio u ratu za oslobođenje od nacizma (fašizma, ustaštva i četništva) i u razdoblju istodobne socijalističke revolucije uistinu se pokazao kao povijesni singularitet koji se nije uspio pretvoriti u samoodrživu tradiciju.

Time ne želim reći da na taj singularitet ne treba podsjećati. Sjećanje je važno, spasiti naš dio sjećanja od barbarskih nasrtaja jest važno, drugačija povijest od „službene“ još je važnija (upućujem na vrstu historiografije jednog Zinna,), ali ona se ne dobiva površnim deklaracijama.

Reći da je Split grad partizanske tradicije, da zaključim, samo je djelomično točno, nedovoljno precizno i znači pretjerano pojednostavljivanje veoma ozbiljnog problema. Uz to, ono što je bitno naglasiti, a u dosadašnjim raspravama nije ni naznačeno, po mojem mišljenju jest to da ta bitka za sjećanje uopće i nije tek bitka za sjećanje – to je zapravo bitka za budućnost, o tomu kakvu ćemo budućnost imati. I u kakvu ćemo onda budućnost smjestiti svoja sjećanja.

Za početak, možda se treba vratiti na početak! Pa se sjetiti Kantovih riječi o prosvjetiteljstvu kao izlasku iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. („Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja.(…) Da najveći dio ljudi (među kojima cijeli ljepši spol) korak k punoljetnosti, osim što je težak, smatra i vrlo opasnim, za to se već brinu oni skrbnici koji su glavni nadzor nad njima najljubaznije preuzeli na sebe. Nakon što su najprije zaglupjeli svoju domaću stoku, brižljivo sprečavajući da se ta mirna stvorenja ne odvaže ni na jedan korak iz rupe u koju su ih zatvorili, ti skrbnici poslije ukazuju na opasnost koja im prijeti ako pokušaju ići sami. Ta opasnost, istina, nije toliko velika jer bi oni kroz nekoliko zamki konačno naučili dobro hodati; pa ipak, samo jedan primjer te vrste plaši i, uopće, odvraća od svih daljnjih pokušaja.“ - Pravno-politički spisi, Politička kultura, Zagreb 2000.)

Prosvjetiteljstvo je ono što smo, čini se, uistinu propustili usvojiti. Da jesmo, nikakvi nam kukasti križevi ne bi bili odveć velik problem. Jer bi se sami građani znali s tim nositi. I ne bismo, baš u ovolikoj mjeri, strahovali kako će glasati na slijedećim izborima.

Istina je da i građani ostalih evropskih zemalja s iskazima rastućeg desnog ekstremizma, teško izlaze na kraj, dobrim dijelom zahvaljujući i medijima koji su u najvećoj mjeri na sebe uzeli ulogu onih „koji su glavni nadzor najljubaznije preuzeli na sebe“, ali to je već nova tema.