Udbina - mjesto od posebne svemirske skrbi

Nekad se na putu do dalmatinske obale Udbina nije mogla zaobići. Lička magistrala, najizravnija prometnica koja je glavni grad povezivala s Dalmacijom, verala se uz strmi brežuljak u srcu Like, na čijem se vrhu, na punih 830 metara nadmorske visine, smjestila Udbina.

Tih su godina, naročito u turističkoj sezoni, punom parom radili brojni restorani, a jedino što se izgladnjeli turisti tražili bila je vruća lička janjetina.

Samo su u podnožju tog brda, takozvanoj Podudbini, prije rata radila četiri restorana. S druge strane, one koja gleda prema Velebitu, radila su još dva, a na vrhu, u samoj Udbini, najvažnije mjesto okupljanja bio je hotel.

I dok je Dalmatina nekim drugim mjestima uz koje je prolazila udahnula život, Udbinu je bacila u izolaciju. Danas u Podudbini radi tek jedan restoran. S druge strane brda isto jedan. A na vrhu, na mjestu nekadašnjeg hotela, sad je Crkva hrvatskih mučenika.  

Stariji se vratili

Udbinjani su danas, čini se, saživjeli s činjenicom da je njihov kraj isprva temeljito izmijenio rat, a potom i autocesta. U predratno vrijeme samo je grad brojao 1162 stanovnika, a danas ih na području cijele općine ima manje od 1900. I nacionalna struktura se izmijenila. Prema popisu iz 1991. među stanovnicima Udbine najviše je bilo Srba, njih 934, uz podjednak broj Hrvata (73) i Jugoslavena (71).

Danas na području cijele općine živi 958 Srba i 844 Hrvata, bar tako kaže popis stanovništva iz 2011. Hrvati su najvećim dijelom izbjegli iz Bosne i Hercegovine, a proglašenjem područja od posebne državne skrbi Udbina im je postala jedno od odredišta. Veliki broj srpskih kuća ostao je prazan nakon Oluje, pa su one dijeljene zainteresiranim Hrvatima.

Narednih godina nešto se izbjeglih Srba vratilo, no kao i u većini drugih mjesta uglavnom se tu radi o starijoj populaciji. Gruba računica kaže da na svakom kvadratnom kilometru općine Udbina žive dva i pol stanovnika, što možda najbolje prikazuje opustošenost toga kraja.

Ulje na vatru

Na samom ulazu u mjesto uređen je vidikovac s kojeg pogled puca na Krbavsko polje. Đaci o njemu uče kao mjestu velike bitke hrvatske i turske vojske s kraja petnaestog stoljeća, dok je starim Udbinjanima ono dokaz velikog demografskog urušavanja. Nekad je, naime, plodno Krbavsko polje bilo prošarano mnogim oranicama, pa je s Udbine sličilo na kakav goblen. Danas je ono velikim dijelom jedan veliki pašnjak,

Mnogi Udbinjani danas će se pohvaliti dobrim suživotom. Sve do epidemije razbijanja dvojezičnih tabli na Udbini su u miru i poštivanju živjeli Hrvati i Srbi. Čak su i dvojezične ploče razbijene nakon otvaranja lova na ćirilične ploče u Vukovaru i pravoj medijskoj histeriji koja je potom uslijedila. Većina Udbinjana je iz medija saznala da su im na općinskoj zgradi postavljene dvojezične ploče, toliko je to bilo nevažno u ovom ličkom mjestu. Jedne noći razbijene su i one, a općinske vlasti nisu htjele postavljati nove dok se situacija ne smiri. „Ne želimo dolijevati ulje na vatru. Što bismo ih postavljali da ih netko opet razbije i da rastu tenzije?“, kaže Milan Uzelac, zamjenik načelnika općine Udbina.

Ne radi samo onaj tko ne želi

I dok u većini ostalih dijelova Hrvatske ljudi muku muče u potrazi za poslom, Udbina priča sasvim drugu priču. Prema službenim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje na području općine Udbina registrirano je 75 nezaposlenih. No, Uzelac tvrdi da ovdje posla nema samo onaj koji ga ni ne želi naći. „Tko god hoće raditi ovdje može naći posla. Imamo tvrtku Moderator koja proizvodi električnu enegriju i pelete, pa pilanu, pogon za preradu duhana, šumariju, komunalac, starački dom...“, nabraja Uzelac. Samo je u pilani sedamdesetak radnika, u Moderatoru, koji se smjestio u pogon predratne tvornice Sait, još je tridesetak, u Duhanki tridesetak, a još šezdesetak u šumariji.

Zbog svega toga poduzeća za visokokvalificiranu radnu snagu mora dovoditi iz nekih drugih hrvatskih krajeva jer ovdje više slobodne radne snage, a kamoli visokokvalificirane, jednostavno nema.

Da je tako tvrdi nam i Tomo Rogić, prijevoznik s Udbine, koji je također uvjeren da svatko tko želi raditi može naći posao. „Ovdje vam ima samo jedan nezaposleni za kojeg ja znam, a i on je bez posla samo zato što ne želi raditi. Sve naše firme su solidne i ljudi koji u njima rade, koliko znam, uredno primaju plaću, ne žale se. Čak su u nekima i iznadprosječne za ovaj kraj“, kazuje Rogić, koji je zadovoljan sa životom na Udbini.

„Od kad sam krenuo s ovim poslom pa do danas nikad nisam tražio neke državne poticaje, niti mi ih je tko nudio. Imam dva kamiona za prijevoz trupaca, zapošljavam četvero ljudi, radimo i dobro nam je. Ne bih vam ja živio nigdje drugdje, nema šanse. Ovdje je sve nekako jednostavno, mirno, ljudi su dobri i svi se slažu. Moji ključevi stoje u automobilu, ništa ne zaključavam i nikad mi ništa nije ukradeno. Ja ne diram tuđe i nitko ne dira moje“, priča Rogić koji je u ratnom vihoru izbjegao iz BiH te na Udbini započeo iznova. I čini se uspio.

Privući mlade

Osim po razbijenim dvojezičnim tablama ovo malo ličko mjesto izazvalo je pozornost najvećih hrvatskih medija ni manje ni više nego zbog najava da će upravo odavde Europljani krenuti put svemira. I to ne samo bogataši, ovdje je riječ o svemirskim letovima za svačiji džep.

 No, nakon prvotnih najava i velikih planova sve je utihnulo do te mjere da i Uzelac misli da od toga svega neće biti ništa. „Već dugo se nismo čuli s potencijalnim investitorima, ne vjerujem da je to još uvijek aktualno“, kaže Uzelac.

Slobodan Danko Bosanac je voditelj ureda hrvatske podružnice tvrtke Swiss Space Systems (S3), kompanije koja je najavila da će iz baze podno Udbine Europa krenuti u osvajanje svemira. „Svima se to u prvi tren učinilo kao šala, ali vjerujte mi da smo još jako ozbiljni. Nipošto nismo odustali i još uvijek predano radimo na projektu“, kaže nam Bosanac.

Udbinu su, kaže, odabrali nakon detaljne analize jer se pokazala najboljim izborom zbog više stvari. Aerodrom podno Udbine ionako postoji, a država od njega baš i nema velike koristi. Kraj je prekrasan i prometno je izvrsno povezan. Do Zadra se stiže za 40-tak minuta vožnje, a do Zagreba za manje od dva sata.

Nedostatka radne snage je i on svjestan, no vjeruje da će mlade ljude vrlo lako privući što predivan i ekološki čist kraj, što sjajan projekt. „Silicijska dolina u SAD-u bila je najobičnija pustinja. Danas je ona svjetsko središte u mikro i nano tehnologiji“, kaže Bosanac.

Projekt je trenutno zastao zbog financijskog prestrukturiranja jer se jedan od većih dojučerašnjih sponzora povukao zbog vlastitih financijskih poteškoća. „Početkom prošlog ljeta imali smo puno planova. Trebali smo obaviti izmjere, no sponzor koji je bio temelj čitavog budžeta se u velikoj mjeri povukao. Sad imamo strateške ugovore, podržavaju nas nove firme, a upravo smo u pripremama za izlazak na svjetsku burzu. Nakon toga će i pritok kapitala biti puno lakši“, kaže Bosanac.

Bezbrižniji život

Paralelno s tim on planira i znatno dalje. „Razmatramo i dodatne faktore koji nadopunjuju ovaj projekt. Razgovaram tako i s ljudima o svemirskoj medicini jer vjerujem da će u nekom trenutku biti potrebno pokrenuti i studij svemirske medicine za zagrebačkom sveučilištu. To je jako značajno pitanje jer kada krenu svemirski letovi, netko će morati brinuti i o zdravlju putnika“, kaže Bosanac, dodajući da će s tim i sličnim planovima ipak pričekati da se izgradi baza.

A nakon toga bi Udbinjanima, posve neočekivano, bezbrižniji život mogao omogućiti, ne čista priroda i turistička ponude, niti plodna zemlja Krbavskog polja, nedajbože pomoć države, ili tih nekoliko poduzeća koja ih trenutno prehranjuju, već – cijeli svemir.

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Područja od posebnog državnog zaborava", koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva.