Velimir Visković: Rat za enciklopediju

"Rat za enciklopediju" svjedočanstvo je iz prve ruke o atmosferi u kojoj su nastajali svesci "Hrvatske književne enciklopedije". Ta atmosfera je sve prije negoli intelektualna, suzdržana, komorna atmosfera jedne znanstvene institucije. O aferama oko nastajanja HKE mnogo se govorilo i pisalo u medijima one godine kad je njezin glavni urednik Velimir Visković odlučio prekinuti šutnju i suprotstaviti se tadašnjem ravnatelju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža koji je nastojao najprije spriječiti projekt, a potom maksimalno otežati rad na njemu. U međuvremenu, objavljena su sva četiri sveska HKE. A njezin glavni urednik održao je obećanje dano suradnicima da će napisati knjigu o njezinu nastanku. "Rat za enciklopediju" razgolićuje neke aktere hrvatske kulturne scene, neznanje, sitničavost i sebičnost ljudi zarobljenih u tlapnjama o vlastitoj veličini i važnosti, većih i manjih lažova i oportunista. Istodobno, to je priča o kompetentnosti, znanju i upravo fanatičnom radu tristotinjak suradnika koliko ih je bilo angažirano na tom velikom izdavačkom i kulturološkom projektu.

Da nije imena dobro poznatih hrvatskoj javnosti "Rat za enciklopediju" mogao bi se čitati kao horor fikcija. Jedna znanstvena ustanova, Zavod, postaje pozornica na kojoj šefovi provode psihički teror nad zaposlenicima i nastoje onemogućiti projekt na kojem rade. Takav roman, doduše, ne bi prošao oštrije čitanje, glavna zamjerka ticala bi se motivacije nekih likova. Naime, ponašanje glavnog ravnatelja i ravnatelja Zavoda iracionalno je, ne drži vodu, psihološki neopravdano, a to dobra proza ne podnosi. Međutim, kako vidimo, hrvatska stvarnost to itekako podnosi. Imate li objašnjenje za to?

Nakon objavljivanja ove knjige prvi mi se put dogodilo da mi na ulici ili u tramvaju pristupaju posve nepoznati ljudi i govore kako ih je knjiga duboko dirnula, ali zanimljivo – ne toliko kao prikaz tegoba koje smo prošli moji suradnici i ja; nisu sve to doživjeli kao neki specifični problem Leksikografskog zavoda, nego ih je sve to podsjetilo na njihova osobna iskustva. Okružje jedne enciklopedijske institucije većini je ljudi nepoznato, specifični radni problemi također, ali mnogi ljudi prolaze slične probleme s nadređenima. Nesumnjivo je, međutim, da je ono što smo proživljavali, ne samo mi iz redakcije, već i ostali zaposlenici, imalo oznake "psihičkog terora" koji nije poduziman u svrhu veće radne discipline i bolje efikasnosti, već doista kao oblik osobnog iživljavanja čovjeka kojemu je netko dao moć u ruke i on tu moć koristi kako bi kompenzirao svoje osobne frustracije.

Netko posve emocionalno i psihički nezreo dobio je u ruke igračku koju čini dvije stotine živih ljudi, i sad se to frustrirano derište zabavlja kao gospodar njihovih života. Cijeli Zagreb zna za tu priču, znaju ljudi u medijima, ona dopire i do premijera koji ima moć da nekome pokloni igračku, ali premijeru se ne da priznati pogrešku. Uostalom Leks je sitnica prema velikim poslovima s Plivom i Inom, što bi se on zajebavao s takvim sitnicama. Uključit će se u igru tek kad vidi da je cijela stvar poprimila dimenzije velike medijske afere, pa je više ne može ignorirati.

U svemu tome, ja sam se čak trudio da Bogišićev lik učinim nešto humanijim nego što je u stvarnosti bio, jer ipak se predugo bavim literaturom i imam svijest o formi, o strategijama pripovijedanja: apsolutni negativci djeluju papirnato, stoga osjećam potrebu da i njegov lik učinim ljudskijim, gdjegdje se ja čak i kao divim njegovoj domišljatosti, kao u epizodi kad on sam kaže za sebe kako je Ladanov majordomus, kako je samo inteligentan?! Moraš nečim omekšati taj lik, ne smiješ ga prikazivati isključivo u dijaboličnoj vizuri.

Ni ja kao njegov oponent ne smijem biti utjelovljenje svih pozitivnih vrlina, moram se nekad i sebi podsmjehnuti, svojoj neurotičnoj brzopletosti. Uostalom, ja ovu knjigu pišem kao autobiografski roman, s distance od nekoliko godina. Zapravo sam pobjednik jer je naposljetku tiskana enciklopedija kakvu sam planirao i želio, a Bogišić više nije ravnatelj, pao je u nemilost nove političke garniture. Ali roman ne podnosi trijumfalizam, niti pravedničko patništvo. Pokušavao sam u ovoj knjizi spojiti svoju potrebu da govorim dokumentaristički točno, ali i da govorim, na književno uvjerljiv način, koristeći se nekim narativnim postupcima.

"Hrvatska književna enciklopedija" projekt je LZ kojeg nisu željeli ni glavni ravnatelj Tomislav Ladan, ni ravnatelj Vlaho Bogišić, ni Ravnateljstvo, štoviše, učinile su sve da ga onemoguće, pa ipak je on realiziran. Što je bilo presudno?

Ne bih rekao da Ladan nije želio. Ladan je zapravo u posljednji tren imenovan, u šezdesetdevetoj godini za glavnog ravnatelja zavoda, u trenutku kad se pripremao za mirovinu. On je bio neka vrsta profesionalnog kišobrana za Bogišića, preko kojega su određeni ljudi željeli imati nadzor nad zbivanjima u Zavodu. Bogišić je dotad bio relativno nisko pozicioniran u hijerarhiji Zavoda, bez profesionalnog autoriteta i trebao je nekoga čiji je leksikografski autoritet neupitan, ali tko će zapravo biti samo reprezentativna figura i uživati u toj svojoj lukrativnoj poziciji.

U početku ja nisam imao nikakvih problema s Ladanom. Njegov autoritet starijeg kolege uvijek sam poštovao. Njemu je, pak, bilo stalo da ima zadovoljnog Viskovića, kao jednog od ključnih leksikografa kuće. Upravo mi je Ladan izišao u susret i omogućio da počnem rad na "Hrvatskoj književnoj enciklopediji", koju sam planirao desetljećima, ali u vrijeme Brozovićeva upravljanja Zavodom nisam je mogao pokrenuti. Ladan mi je, međutim, projekt promptno odobrio, odmah po dolasku na čelo Zavoda.

E, sada, Bogišiću očito nije odgovarao takav moj prisan i konstruktivan odnos s Ladanom i sve je učinio kako bi ga uvjerio da sam mu ja opasan konkurent, koji će mu svojom novom enciklopedijom ugroziti prestiž. A Ladan – uz mnoge vrline koje je posjedovao – imao je i jednu veliku slabost – taštinu. Ja ga očito nisam znao uvjeriti u svoju pokornost i zadivljenost njegovim likom i djelom, a Bogišić je sve više uspijevao predstaviti me kao takmaca i navesti ga na permanentno sukobljavanje sa mnom. Uostalom, i sam dobro znaš iz Književne omladine i Quoruma koliko je Vlaho vješt u spletkama. On bi doduše to sam finije rekao: on je baštinik višestoljetne dubrovačke diplomatske tradicije, sette bandiere. Pisac i kritičar je nikakav, ali u tom fahu je nenadmašan.

I tako dolazi do rata između Ladana i mene, koji naposljetku prijeti gašenjem enciklopedije. Zapravo, iako to nikad nije izrekao, mislim da je krajnji cilj Bogišićev bio da me se makne iz enciklopedije po svaku cijenu, ali da projekt ne bude ugašen, kako je Ladan to očito htio, već da se on – Vlaho Bogišić – pojavi kao spasitelj i potpiše kao glavni urednik projekta, jer – uostalom – projekt je bio posve konceptualno osmišljen i glavnina je tekstova napisana, šteta bi bila da se to ne pojavi.

Stoga se moje suradnike i mene sustavno mljelo i lomilo. U svemu tome zaradio sam čir na želucu, izvadio sam žuč, neprospavane noći neću ni spominjati... A onda sam u krajnjoj nuždi posegnuo za oružjem kojim sam dobro ovladao baveći se desetljećima književnom kritikom – ušao sam u javnu polemiku. Držao sam, mislim da nisam pogriješio, kako je projekt enciklopedije na kojemu sam angažirao tri stotine ljudi dovoljno važan da zaslužuje javnu pozornost i podršku znanstvene i kulturne javnosti. Tu sam podršku nakon niza polemičkih okršaja 2007. godine dobio. Naposljetku je i politika morala intervenirati, omogućeno mi je da rad nastavim i privedem kraju.

Ja sam još 2007., prije nego ću ući u otvorenu javnu polemiku govorio Bogišiću i Ladanu: "Zašto mi to činite? Zašto hoćete upropastiti ovu ediciju? Ona će se pojaviti, uvjeravam vas bez obzira na vaše suprotstavljanje! A nije li bolje da na promociji kažem kako se edicija pojavljuje uz vašu podršku, nego da vas navodim kao njezine protivnike?!"

Spominješ Književnu omladinu, istine radi moram kazati da nisam bio dio te organizacije, tek sam na konstituirajućoj sjednici, zajedno s Edijem Jurkovićem, bio prisutan kao novinar. Edi i ja smo napisali kratak, zajebantski izvještaj o tome za Polet u kojem smo tada radili, ali se Bogišić potrudio da taj izvještaj ne bude objavljen. S druge strane, iz tog vremena znam da Bogišiću nije strano da kao svoje potpisuje tuđe projekte. Tako je prva četiri sveska časopisa Quorum potpisao kao glavni urednik iako s tim nije imao nikakve veze, jer je sve, od koncepta do sadržaja, bila i ostala ideja i trud Branka Čegeca i njegovih suradnika.

Ja mislim da je osnivanje Književne omladine bilo apsolutno korisno. Pa ja sam je pokušao osnovati još sedamdesetih, ali nisam imao naklonost političara. Ova ekipa iz osamdesetih imala je više promućurnosti. Ma, ja sam se, sjećam se u "Danasu" zafrkavao na račun pisaca koji su morali otići u Političku školu u Fažanu kako bi ovjerili vlastitu podobnost za osnivanje Književne omladine, ali danas je to sporedno. Da nije bilo Književne omladine, ne bi bilo sjajnog časopisa "Quorum" i istoimene biblioteke! Svaka čast prije svega Čegecu, ali i svima koji su u tome sudjelovali.

Na jednom mjestu u knjizi govoriš o pervertiranosti sustava «u kojem baš svatko može biti biran kao kadrovsko rješenje, ako je u milosti vladajuće politike». Bibliografija Vlahe Bogišića jedva da postoji, njegov znanstveni i uopće intelektualni ugled ništavan je, o njegovim ljudskim kvalitetama ne vrijedi trošiti riječi, pa ipak je postao ravnateljem LZ-a, jedno vrijeme obnašao je dužnost glavnog ravnatelja, a i danas je, nakon svih sramotnih poteza i skandala koje je napravio tih godina zaposlen kao leksikografski savjetnik... Kakav je to sustav u kojem je to moguće, kakvo smo mi društvo koje to prihvaća? I kakav je, konačno, osjećaj raditi pod istim krovom s čovjekom koji je vrijeđao čistačice i prijetio im otkazom, tjerao zaposlenike da bulje u monitore, da prijavljuju odlazak na WC, koji je jednu zaposlenicu prisilio da satima stoji ispred police s knjigama i zuri u nju...?

Nekoć smo se, u socijalizmu, rugali ljudima koji dolaze po nalogu komiteta i postaju direktori ili glavni urednici. Ništa se nije promijenilo, politika i dalje sve kadrovira, unatoč natječajima, zna se koja stranka daje kadrove za koje mjesto. Tko te pita za kvalifikacije ako zadovoljavaš političku podobnost. Političar koji te izabire računa na tvoju slijepu odanost i to je sve. A on će radije odabrati nesposobnog jer nesposobni zna da političaru duguje sve; onaj tko je sposoban sklon je povjerovati da je na rukovodeće mjesto došao zahvaljujući osobnim kvalitetama. Takav može postati neposlušan, stoga se političari takvih uglavnom čuvaju. E, u Vlahinu slučaju imaš točno primjer čovjeka koji sjajno odgovara onom stereotipu koji nazivamo "biciklist", prema gore je pognut, prema dolje gazi li gazi, neumorno. A sad dodaj na to osobne komplekse, uživanje u poziciji moći, moći da ponižavaš ljude, pa jasno ti je sve!

Kažeš da je HKE jedinstvena u leksikografskoj praksi, da ništa slično ne postoji u svijetu. Što tu enciklopediju čini jedinstvenom, dakako osim uvjeta i atmosfere u kojima je nastajala?

Mi u zavodskoj knjižnici imamo nekoliko stranih književnih enciklopedija; već u trenutku kad sam došao u Zavod sredinom sedamdesetih prelistavao sam ih, pa i proučavao. Potom sam pretraživao biblioteke i knjižare tragajući za književnim enciklopedijama i leksikonima kad god bih se našao u inozemstvu, ili – recimo – na Frankfurtskom sajmu. Već početkom osamdesetih ja sam imao naum da, ostanem li trajno u Leksikografskom zavodu moram pokrenuti književnu enciklopediju, i to ne enciklopediju svjetske književnosti, već nacionalne, dakle hrvatsku. E sad, po čemu se ova naša razlikuje od tih nacionalnih edicija u svijetu. Većina stranih nacionalnih enciklopedija fokusirana je na biografije pisaca i interpretacije kanonskih književnih djela. Kod nas je to samo jedan dio enciklopedije. Moja je ideja bila da moramo pokazati i kako funkcionira hrvatska književnost u svjetskom kontekstu, stoga važnu ulogu imaju članci o stranim, nehrvatskim književnicima: imamo u enciklopediji i oko tisuću stranih pisaca koji su primarno osvijetljeni iz kroatocentrtičnog aspekta. To znači da nastojimo velike svjetske pisce prikazati iz aspekta njihova utjecaja na nas, spomenuti njihove prevoditelje i izvedbe scenskih djela u nas, također i kritičare koji su pisali o njima.

Osim tih biografskih tekstova imamo i sintetske članke o vezama naše književnosti sa svjetskim književnostima (englesko-hrvatske, njemačko-hrvatske, francusko-hrvatske itd. književne veze). Donosimo i biografije svih važnijih prevoditelja na hrvatski i s hrvatskog jezika, također i veliku natuknicu (preko 3 tisuće redaka) Prevoditeljstvo, koju je napisao Marko Grčić. Imamo članke o svim žanrovima hrvatske književnosti, također i o svim stilskim epohama. Mogli bismo izlučiti iz ove enciklopedije dvije opširne povijesti hrvatske književnost: jednu s povijestima svih žanrova, drugu po stilskim epohama. Također donosimo i sve važnije institucije (DHK, HDP, HNK, HND, MH, HAZU itd), imamo članke o bibliotekama i književnim arhivima, o tiskarstvu. Obrađujemo sve književne časopise i najvažnije novine koje su imale jake književne rubrike. I još mnogo toga. Takvu širinu nema niti jedna svjetska enciklopedija nacionalne književnosti. Pazi, ja sam ovu enciklopediju predstavljao i u inozemstvu i dosad me nitko nije demantirao.

Mediji su u ratu za enciklopediju odigrali vrlo pozitivnu ulogu. Barem većina njih. Koliko je bila važna podrška medija HKE i tebi kao uredniku?

Podrška medija je, uz potporu svih suradnika, bila presudna. Znao sam kako nisam dovoljno jak da unutar Zavoda obranim svoj projekt, unatoč njegovoj važnosti za hrvatsku kulturu. Ta enciklopedija nije samo moja osobna stvar, nije ni zavodska, ona nadilazi i sam Zavod, važna je za nacionalnu kulturu. Računao sam, ako uz mene stane sva kulturna javnost, ako mediji to adekvatno prezentiraju, pomaknut ću i politiku, one koji zapravo odlučuju o sudbini Leksa. Da se razumijemo, nisu mediji stali na moju stranu jer sam ja šarmantan, simpatičan ili elokventan; golem je broj ljudi znao da to o čemu ja govorim jest istina. Hloverka Novak Srzić, koja zasigurno nije moja politička istomišljenica, rekla mi je kad me pozvala u jednosatnu kontakt emisiju: "Viskoviću, moj teniski partner je tehnički urednik u Leksu; njegove priče su još crnje od tvojih, ja znam da govoriš istinu. U drugim stvarima možemo se i ne slagati, ali u ovoj sam ti spremna pružiti podršku!"

Zahvaljujući podršci medija morao se pokrenuti i tadašnji premijer Sanader. Nakon što je u početku njegov glasnogovornik Ratko Maček čitav slučaj minimalizirao na jednoj presici, nakon što se Sanader u početku "pravio Toša", naposljetku se i sam veliki boss zbog pritiska medija morao oglasiti pozvavši sukobljene strane da uspostave primirje i da se rad na projektu ima nastaviti. To je za mene bilo ravno pobjedi jer je jamčilo da me ravnatelji neće smjeti zaustaviti, iako sitna ometanja neće prestati do samog kraja. Da, mediji su u spašavanju enciklopedije imali presudan značaj.

U čitavu tu stvar upetljao se i Miljenko Jergović. Ne mogu se oteti dojmu da mu u knjizi daješ nezasluženo mnogo prostora. Naime, čini mi se da je njegova društvena važnost prenapuhana, da on nema bogznakakvu stvarnu moć. Premda nije ugodno kad nekoga počne blatiti svojim tekstovima, to je ipak samo obično kričanje, buka i bijes, koje prije svega i najviše govori o njemu samome, a gotovo ništa o onome o čemu piše.

Jergović se u ovoj priči pojavio posve nepotrebno, praveći od sebe budalu. On nikakve veze s enciklopedistikom nema da bi mogao izigravati nekakvog arbitra. Jedina njegova veza s tom strukom je činjenica da je šogor Vlaha Bogišića. Znači, napadao me kao zastupnik porodičnog klana; umjesto stručnim argumentima, služio se zakonima krvne osvete. U početku sam ga ignorirao jer mi doista nije bio bitan. Međutim, kad je počeo divljati, dohvatio sam i njega. Mislim da je u ovoj polemici pisao loše tekstove, žanrovski katastrofalne, ispod svake profesionalne razine. I inače je on loš polemičar, svađa se kao piljarica, vulgaran je, neotesan, cmizdrav, nema apsolutno nikakvog smisla za ironiju. Polemike s njim, koje donosim u ovoj knjizi odradio sam hladno i profesionalno. Zanimljivije će postati nakon pojave prvih knjiga enciklopedije kad se uz Jergovića kao moji protivnici pojavljuju razni njegovi zagovornici koje on organizira diljem exJugoslavije. Ali se i na mojoj strani pojavljuje niz podupiratelja, neki i posve neočekivano, poput tebe, Edo. Sjećam se da si započeo svoj tekst nešto u stilu: - U svađi sam s Viskovićem, ali u ovom slučaju na njegovoj sam strani! I onda si se obrušio na Jergovića i Bogišića.

Bila je to posve neočekivana podrška. Neću ti sada posebno zahvaljivati jer mislim da nisi to pisao kako bi meni ugodio, nego si pisao ono što si mislio i morao izraziti. Uostalom, sukobi nakon izlaska enciklopedije tema su druge knjige "Veliki obračun", na kojoj upravo radim.       

Posao s HKE je gotov, 2012. objavljen je posljednji, 4 svezak, može se dakle reći da je s te strane to priča sa sretnim završetkom. Kako danas gledaš na te godine, možeš li kazati da se Tvoj trud, trud redakcije i suradnika isplatio, i bi li opet prošao kroza sve to?

Sa suradnicima kakve sam imao, a posebno bih istaknuo Zorana Kravara, Vesnu Radaković Vinchieruti i Jasnu Bašić - prošao bih ponovo sve; beskrajno je zadovoljstvo kad imate suradnike koji vam vjeruju i vole vas, i vi im istom mjerom uzvraćate: Bilo je dramatično, bili smo na golemim iskušenjima, ali možda su to i profesionalno najvažnije godine mojega radnog vijeka. Ma sigurno su najvažnije, Hrvatska književna enciklopedija jest moje životno djelo, za koje sam se spremao cijeli svoj radni vijek.

Hrvatska je dobila novu vladu, među njima i novog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića. Kako komentiraš njegov izbor na to mjesto? Kako će se to odraziti na Leksikografski zavod?

Dobili smo ministra koji nije previše poznat u javnosti, nije se dosad bavio ni umjetnošću ni kulturom u užem smislu riječi. Po onome što je dosad radio nekako bi mu bliže bilo područje znanosti! Ako se već naglašavala stručnost Vlade, ne znam kolika je stručnost gospodina Hasanbegovića u području kulture.

Ministar nam je vrlo je radikalnih političkih pogleda. Kakav će njegov odnos biti prema krležinskoj tradiciji Leksikografskog zavoda, prema tradiciji ideološkog pluralizma koja se njeguje u Zavodu od samoga osnutka, doista ne znam. Na sreću – Leksikografski zavod nije pod njegovom ingerencijom, već pod ingerencijom Ministarstva znanosti! 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu