Mini Schengen za maxi probleme

„Predstavljala sam Hrvatsku u svijetu i izvukla je iz 'regiona'“, rekla je, između ostaloga, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, prezentirajući program kojim će pokušati sačuvati adresu na Pantovčaku. Kao i obično, kada ne govori kolosalne gluposti, Grabar Kitarović samo laže. Nisu, naime, Hrvatsku iz takozvanog regiona izvukli ni ona, ni sva sila ljutih desničara, uvjerenih da polutokok, bilo koji, stvarno završava na pola otoka, već francuski predsjednik Emmanuel Macron, specijalni američki izaslanik za ovaj dio svijeta, Matthew Palmer, njemačka šutnja i, iza kulisa, Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin.

Manjak istine ipak nije razlog da izostane erupcija oduševljenja kojeg će zamijeniti dug i težak mamurluk.

Veleposlanstvo Francuske u Makedoniji je u proljeće ove godine prezentiralo „Macronovu strategiju za Zapadni Balkan“, dokument u kojem se navodi da će službeni Pariz „podržati regionalnu integraciju zemalja Zapadnog Balkana kako bi pomogli njihov razvoj i stabilizaciju”. Druga važna članica EU, Njemačka, na sve je reagirala glasnom šutnjom, dok su Amerikanci preko Palmera pružili još glasniju potporu. Putin i njegov balkanski partner Erdogan su se, možemo slobodno pretpostaviti, zadovoljno nasmiješili svjedočeći začetku nove Rumelije i najzapadnije sovjetske pokrajine u jednom.

Na što se točno misli kada se govori o „regionalnoj integraciji zemalja Zapadnog Balkana“, moglo se vidjeti na nedavnom susretu u Ohridu, gdje su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premijeri Albanije i Sjeverne Makedonije, Edi Rama i Zoran Zaev, te suzdržani i bezvoljni predsjedavajući Vijeća ministara BiH u tehničkom mandatu, Denis Zvizdić, razgovarali o nečemu što je lijepo i krivo nazvano „malim Schengenom“, odnosno o skoro pa ukidanju granica između Srbije, BiH, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Albanije.

Drukčije rečeno, pričali su o putovanjima sa osobnom, lakšem protoku roba, smanjenju ili ukidanju carinskih procedura, brzim trakama za kamione i... I o još koječemu što je manje važno od onoga što nisu rekli i čemu teže.

U kasnijim izjavama su, očekivano, istakli da pokušaj ovakvih integracija ne znači, daleko bilo, odustajanje od Europske unije koja ih svakako neće, niti se radi o nekoj najnovijoj Jugoslaviji u kojoj će, umjesto Slovenije i Hrvatske, biti Albanija. Također, Zvizdić je kazao kako BiH prioritetnog partnera vidi u Bruxellesu, a ne na liniji Beograd – Tirana, dok crnogorska politička elita pokazuje još manje oduševljenja, samo...

Mali Schengen je, bez obzira na tlapnje o ekonomiji i Europi, slobodi kretanja i brzini šlepera sa smrznutom piletinom, okvir za mirenje dva velikodržavna projekta ljutih neprijatelja, Srba i Albanaca kojem, paradoksalno, najveći problem trenutno predstavlja Kosovo na kojem ni ostatak stare, ni akteri nove, buduće vlasti, ne žele nikakve eksperimente bez priznavanja pune neovisnosti od strane Srbije. Ostali, bez obzira na to jesu li bili u Ohridu i zašto ili ne, tek mogu – poput Zaeva - pokušati izbjeći ulogu statista ili se nadati da se kosovski ljevičarski suverenist Albin Kurti neće slomiti pod pritiscima koji ga, vrlo izvjesno, čekaju.

Bosanskohercegovačka trenutna suzdržanost, također, ne znači puno: sve što je Zvizdić rekao, koliko sutra može poništiti Bakir Izetbegović po zapovijedi Recepa Tayyipa Erdogana, koji je već zatražio od bošnjačkog vodstva da formiranje vlasti u toj zemlji ne uvjetuje nastavkom procesa pristupa NATO-u, na što je upravo Izetbegović replicirao kako će integracije u taj savez ovisiti o volji Milorada Dodika – volji koje nema niti na mapi.

Ništa se od navedenog ne bi ticalo Hrvatske, samo da je se ne dotiče i fizički i u onome na što se sa Markova trga i  Pantovčaka pozivaju kada treba skupljati glasove po Čitluku i Busovači. Hrvati u BiH bit će, istina ne i jedini, gubitnici u toj, kako ju je pisac Andrej Nikolaidis nazvao, Kraljevini Srba i Albanaca, odnosno goroj Jugoslaviji od one Karađorđevića.

Ukoliko Kosovo pristane da ostane nepriznato, a postane otvoreno sa svake strane, te Izetbegović pod turskim utjecajem prihvati zajednicu protiv koje bosanski Srbi, u većini, nemaju ništa protiv, Balkanska unija imat će, baš kao i ova Europska, ključne zemlje i narode, te one što se imaju zadovoljiti statiranjem u kukuruzu. U tom „mini Schengenu“ će Srbija i Albanija biti što i Francuska i Njemačka u EU, Bosni i Hercegovini, točnije Bošnjacima u njoj će ostati prilika da nešto sitno politički trguju, dok će drugi... Pa oni baš i neće moći nešto, sve i da pokušaju.

Nova zajednica koja neće, kao ni Europska unija, biti država u punom kapacitetu, ali će imati dovoljno državnih elemenata, omogućit će Srbima iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i kosovskih enklava, da budu u, je li, toj jednoj državi, uniji, zajednici, čemu li. U njoj će se, poklekne li Priština, naći i, kao drugi po brojnosti, Albanci iz Albanije, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Bošnjaci, da ponovimo, možda mogu igrati neku bitnu sporednu ulogu jer, osim u BiH, žive u Srbiji i Crnoj Gori. Ostaju još Makedonci, Crnogorci i bosanskohercgeovački Hrvati kojih, kada se svi skupe, ima koliko i građana Beograda, a i to prema optimističnim procjenama.

Daljnji razvoj događaja je, posebice zbog prekrasnih iskustava prema kojima je najgori rasplet uvijek i najizvjesniji, lako predvidjeti. U Schengenskog republici Jugoslaviji, dominirat će dva nacionalizma, srpski i albanski, bujati treći, bošnjački, organiziran će biti jedino kriminal, korupcija će ostati na sadašnjem, kapilarnom niovu i cijelo će to područje biti kao okolica Bihaća ove zime – migrantski hot spot prepun ljudi koji na svijetu ne žele samo dvije stvari: vratiti se doma i vječno ostati pred granicama Hrvatske. Istovremeno, za sve loše, a samo je loše moguće, krivci će uvijek biti oni neki drugi, dok će se Makedonci i Crnogorci, prije nego biologija učini svoje, sjećati kako su jednom bili politički narodi u (i) svojim državama.

Ljeta ove godine, bosanskohercegovački i hrvatski pisac Josip Mlakić je u intervjuu za Večernji list, govoreći o svojim skorim poslovima i poziciji sunarodnjaka u BiH kazao kako je iseljavanje Hrvata iz te zemlje „poprimilo gotovo biblijske razmjere, da bi se već moglo govoriti o biološkom nestanku ako se ti trendovi ne zaustave, što je vrlo teško očekivati u jednoj nefunkcionalnoj i potpuno urušenoj zemlji“. E, jedino gdje će rješenje biti teže naći jeste upravo u malom Schengenu u kojem će najmalobrojniji bh. narod biti još sitniji i nevažniji, predodređen za masovnu kupnju karata u jednom smjeru.

Dajmo, na kraju, Kolindi Grabar Kitarović priznanje, ma koliko bilo nezasluženo: eto, Hrvatska se izvukla iz regiona i ostala čvrsto zalijepljena za taj prostor koji se priprema za svoju najgoru formu i još gore sadržaje.

Ako je to uspjeh i ako se time treba hvaliti, pitanje je što uopće može biti neuspjeh. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu