U biti kazališta je zaigranost i stvaranje svjetova iz ničega

U subotu je, u zagrebačkom Centru mladih „Ribnjak“ održana premijera nove predstave Radio teatra Bajsić i prijatelji nazvana „Ratovi svjetova“ uz objašnjenje autorice Pavlice Bajsić Brazzoduro da se radi o „radio-predstavi katastrofe s pucanjem, pjevanjem i Marsovcima“. U predstavi, predviđenoj za djecu od 8 do 12 godina koja je zanimljiva i odraslima, glume Ivana Starčević, Sven Medvešek, Marija Antolić te Zvonka i Tom. Glasove su posudili - između ostalih - Janko Rakoš, Živko Anočić, Jelena Miholjević, Ljubica Letiunić..., a glazbu napisali Ivana Starčević i Marko Levanić. O čemu se tu zapravo – radi, pitamo Pavlicu Bajsić Brazzoduro.

Kao i većina naših projekata koja dovodi radio u kazalište, i ovo je posveta pionirskim danima radija. Meni je istraživanje arhiva uvijek najinspirativniji moment. Vrlo važni dokumenti koji sam koristila u pisanju ovog predloška su članci iz starih zagrebačkih novina te „Prilozi za pribiranje provjerene građe, o povijesti pobuda, o osnutku i o prvom razdoblju rada Radio Zagreba“ Rudolfa Habeduša Katedralisa iz 1951.

Marsovci su tu samo dobar okvir kroz koji zapravo pričam priču o zagrebačkim radioamaterima koji su 1926. obavljali prve pokuse u hladu stare lipe jednog gornjogradskog dvorišta. Ovog puta me malo odnijelo i prema Zagorju tako da smo neki dan na probi zaključili da „Rat svjetova“  u nekim trenucima zvuči kao Gruntovčani u rana doba radija.

Navodite da ste inspirirani poznatim romanom „Rat svjetova“ Herberta Georga Wellsa iz 1897., i još poznatijom istoimenom radijskom adaptacijom Orsona Wellesa i Howarda Kocha iz 1938. čija je namjera bila šokirati slušaoce. Šokirati današnje konzumente medija prilično je teško. Da se objavi vijest da su se spustili vanzemaljci završila bi među slabo čitanima, jer se spuštaju valjda tri puta dnevno. Naravno, ako bi povjerovali svemu onome što čitamo...

Slažem se. Stvarnost pa i njeno bilježenje u medijima je često nadrealnije nego što fikcija može smisliti. Rečenice koje čujemo u javnom prostoru ili recimo zapleti na političkoj sceni na dnevnoj bazi – zvučali bi pretjerano u drami ili na filmu. Mislim da je dnevnopolitička situacija toliko umorila duh, da više ono bitno ne možemo niti razlučiti. Ja sama pokušavam pronaći neki balans između informiranosti i povlačenja od svijeta, nije da uvijek uspijem ali borim se.

„Rat svjetova“ nije jedina radiodrama katastrofe, ali je svakako najpoznatija. Slični princip okušan je u “Maremotu“, francuskoj radiodrami o potonuću broda čiji ulomak igramo u „Hoerspielu“, a koja je recimo više od deset godina starija od “Rata svjetova“. Izgleda da je zbog atraktivnosti novog medija i mogućnosti dočaravanja zvučne slike katastrofe, takva vrsta radiodrame bila prisutna u gotovo svakoj zemlji na počecima radiofonije. Mi smo imali “Vatru“, njemci “Rao Rao Foyn“ kojeg primjerice koristimo u predstavi “Eter nad Berlinom“.  No, koliko znam, samo “Maremoto“ i kasnije “Rat svjetova“ su imali još taj dodatni prvoaprilski moment zastrašivanja publike nehotičnim puštanjem u eter.

Do sada ste uglavnom radili predstave za odrasle?

U biti kazališta je zaigranost i stvaranje svjetova iz ničega. Predstave koje su mi najviše značile i najviše me dirale su bile predstave Renea Medvešeka koje su ustvari bile i za djecu i za odrasle. Sjećam se da sam kao studentica gledala „Hamper“ u ZKM-u možda sedam, osam puta i svaki put se iznova smijala i ridala. U naš smo „Hoerspiel: malu igru za slušanje i gledanje“, kojeg igramo sada već osmu godinu, upleli više slojeva od kojih jedan dio funkcionira za sve generacije. Dio publike koji se „Hoerspielu“ više puta vraća, često povede svoju djecu ili bake i djedove. Vjerujem da će djeca na “Ratove svjetova“ doći zbog Marsovaca, a odrasli zbog radioteatarske ekipe  i specifičnog kazališno-radiofonskog jezika kojeg njegujemo iz projekta u projekt.

Kako ste, s obzirom na situaciju s koronavirusom, uopće uspjeli napraviti predstavu?

Imali smo sreće i pazimo. I nadam se da će nas sreća nastaviti pratiti. Borimo se da omogućimo kakav-takav kontinuitet programa i života našoj publici ali i našim suradnicima koji su većinom honorarci najugroženije skupine. Velika nam je pomoć Centar mladih Ribnjak u kojem se osjećamo kao kod kuće. Tako bi stvari trebale funkcionirati. Dana 1. travnja planiramo ponoviti moj radiowalk pod nazivom  “Dolac spava“ koji je epidemiološki friendly projekt noćnog radija u hodu, a 6. travnja bi trebali otvoriti ovogodišnji godišnji ciklus malih formi “Plan za bijeg“, izvedbom “Bajsovih vrpci“ uz dva kraća koncerta iste večeri. Prvi je  Nina Bajsić trio, a drugi predstavljanje našeg novog suradnika Nenada Marića, beogradskog glazbenika i slikara, poznatijeg pod imenom Kralj Čačka. S njim i Ninom u pjesničkom dijalogu razvijamo kantautorsku radiodramsku predstavu pod nazivom “Soundtrack za film koji nije snimljen“ u koprodukciji s Radio Rojcem iz Pule, art radionicom Lazareti iz Dubrovnika, Gradskim galerijama Osijek i Pop depresijom iz Beograda. Umjesto da se povučemo zbog sive stvarnosti koja nas okružuje, odlučili smo se udruživati i međusobno si pomagati. Voljela bih da ne zaboravimo da uz fizičko zdravlje, jako je bitno ostati psihički dobro.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu