Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (6)

28.5.2022. – 93. dan rata

Jučer je nazvala Sonoko. I u Japan je u međuvremenu stiglo preko tisuću ukrajinskih izbjeglica. Kamo se može samo avionom. Za Japan su se sigurno odlučili samo oni koji tamo nekoga imaju – po tome bi Ukrajinaca bilo i u Japanu – ili poslovne prijatelje na koje su se mogli osloniti. Čisti let, ali tek iz Varšave otkud je moguć, traje 13 sati. Lete LOT i Finnair pa se prvo mora u Helsinki. U Hrvatsku stižu žene s djecom i stariji ljudi. Sad bi dakle u Japanu trebalo biti par stotine djece koja moraju u vrtiće i škole. Ne znam koliko se brzo uči japanski, ali pismo mi se čini nesavladivim. Japanci teško ili nikako ne izgovaraju r, pa namjesto toga kažu l. Kako artikuliraju već samu riječ Ukrajina ili Harkov? Možda u Japanu postoji neki stari ruski community izbjeglica od 1917. do sredine dvadesetih, onih koji su bježali prema pacifičkoj obali. Ovdje su pak automobili s ukrajinskim tablicama obična ulična pojava. Sad ih već odmah, 'izdaleka'  prepoznajem po letteringu, a do pred par mjeseci sam ih zamjenjivao s mađarskim i poljskim. Kako plaćaju gorivo koje stoji euro i pol za litru? Penzija jedne od gospođa koje su bile u Kosinožićima je osamdeset eura.

Prekjučer sam konačno pronašao jedan Krležin tekst o Istri. Dvije-tri tiskane stranice o kratkoj šetnji Pulom 1948. godine u jednom zabačenom svesku sarajevskog izdanja sabranih djela. Lijepi putopisni tekst, a meni je bilo zlo od njegove bolesne demagogije, prešućivanja, 'interpretiranja' u kojima pokvarenjački preskače čitava stoljeća i milenije (!) i obmanjuje. Njegove su 'interpretacije' voelkisch-slavenske, titovski malo-imperijalističke i 'klasno svještene' pa se smije slavoluku Sergijevaca, jer ga je jedan podigao 'o svom trošku', pa je eto bio parvenu, skorojević i primitivac. Samo taj misaoni izvod bi bio vrijedan eseja o primijenjenoj demagogiji. A da u maju 1948. ne spominje kako je devedeset posto stanovnika grada po kojem šeće pobjeglo zbog masakra na Vergaroli, mjesecima se ukrcavalo na brodove prema Italiji (pa je možda trajalo još i tog 'majskog dana'), je nešto strašno. Razgledava stvari koje 'nisu odnijeli' ti neki okupatori, talijanaši, nenarodni elementi, izdajice, buržuji i kako je tada glasio službeni verbalni registar protjerivanja i etničkog čišćenja – i bio očito i njegov privatni. Jer u ovakvom privatnom putopisnom nije bio obavezan na ništa prema Vlasti, Partiji itd.

Mogao je pisati o plavetnilu mora, ptičicama, arhitektonskim detaljima ili reminiscirati bilo što (a to mu je specijalnost). No ne. Jedino što ističe kao lijepo je novotvorena makedonska slastičarnica među istim takvim dućanima, ali napuštenim, urušenim i opljačkanim sigurno. Jeziv tip, taj Miroslav Krleža na čijim (literarnim) tekstovima sam se odgojio. Kao za vraga, dan ranije sam Klausu u kavani rekao da odustajem od lekture njegovog prijevoda 'Izleta u Rusiju' i kao drugi po redu razlog naveo da je tekst etički nepodnošljiv i svjesno lažan. Na to mi je Klaus rekao da je bilo slično kad je na uvid poslao par poglavlja jednom svom prijatelju kolegi filologu, da su ga on i njegova žena maltene izgrdili koliko su to nepodnošljivi tekstovi, protestirali. Pa ga nakon mene sad više ne čudi što su mu izdavači svi redom odbili uzeti prijevod, pa će ga dati Lojzetu Wieseru koji 'Izlet' traži na slijepo. Pozvao konobara i naručio dvije lozovače 'na ovo'. Prije je srkutao pivu.

Komedija je da su u svesku gdje sam našao 'Pulu' i visokoparni tekstovi o odgovornosti pisca i takvim vele-temama. Kompendij Krležine književne laži. (Sasvim osobno: obila mi se opet o glavu navika da od jednog pisca redovito idem pročitati 'sve'. 'Cijelog Ivu Andrića', 'cijelog Miloša Crnjanskog'. To nisu bila dobra iskustva.)

Danas vijest na Telegramu da je Ukrajinska pravoslavna crkva službeno proglasila svoju nezavisnost i autonomiju od Moskovske patrijaršije zbog stavova patrijarha Kirila u korist agresije. Izgleda uz ogradu 'tako dugo dok traje rat', no to mi se čini diplomatskim ustupkom. Rusija samu sebe ravno  s Krasnaje ploščadi  demontira u svakom detalju i (polu-)milenijskim razmjerima.

29.5.2022. – 94. dan rata

Ekatarina Venkina u interwievu u Frankfurter Rundschau pita ruskog književnika Boris Akunina koji živi u Londonu: 'Kako doživljavate aktualna zbivanja?' Akunin odgovara: 'Nakon dramatičnih razvoja sam prvo bio kao oduzet. Izgubio sam interes za knjigu na kojoj sam radio.' Kod svih isti duboki lični šok.

Nakon tri mjeseca rata sve mučnija, sve prezentnija i sve neobjašnjivija postaje okrutnost ruskih vojnika i oficira svih rangova. Objašnjavanje samo s dedovščinom daleko je od zadovoljavajućeg. Neka vrsta nepojmljivog divljaštva je posrijedi, jer je i en gros i en detail. Gore u štabovima to podrazumijeva koncept spaljene zemlje, deportiranje zarobljenog stanovništva u Rusiju (neki dan je negdje u novinama iznesena brojka od 1,4 milijuna!) i rušenja gradova: također neki dan je ministar vojske ili takav netko u Kremlju izjavio da je ofanziva namjerno usporena zbog civilnog stanovništva. Dakle, da ono može pobjeći, pa ostaju samo prazni gradovi i vojnici-branitelji, a što ih slijedi, zna se u međuvremenu.

U tu strategiju ide i državna pljačka resursa, žitnih silosa, fundusa muzeja i sigurno štošta drugog što država Rusije želi imati. Ono en detail, divljaštvo samih vojnika  me zabrinjava puno više i duboko me užasava i uznemiruje. Ono je skoro kanibalističko, ispod crte rudimentarne humanosti. Je li društvo prvo SSSR–a a potom pod Putinom od zapuštenosti podivljalo? Ili se to odnosi samo na vojsku i ostale represivne aparate? Ne znam, jer ono malo što sam vidio u Moskvi i jednom kad sam u Crnoj Gori bio u turističkom resortu praktično rezerviranom samo za Ruse, ništa slično nisam primijetio. Dapače, frapirale su me slike visoke kultiviranosti, i to ne kao nekakvi 'usamljeni primjeri'. U Poreču na plažama hotelskih kompleksa Zelena i Plava Laguna ruske turiste pod pinijama prepoznaje se po tome što svi čitaju debele knjige, klasike i slično, a ostale, 'Nijemce i Austrijance' i naše kako rješavaju križaljke i čitaju tabloide i jeftine ženske magazine.

S druge strane, rašireno beskrupulozno laktašenje pri socijalnom napredovanju Gerd Koenen otvoreno elaborira kao fenom koji se u SSSR-u javio dvadesetih godina kod mladih ljudi, što je vlastima odgovaralo u sklopu permanentnih čistki u industriji i privredi. O tome je detaljno povjesničarsko istraživanje posvetio monografiju Lorenz Erren. Zove se 'Selbstkritik' und Schuldbekenntnis. Izašla je 2008. i dijelom opisuje psiho-teror da ju je teško čitati. Možda od toga bježe ruski umjetnici, znanstvenici, novinari, pisci, visoko obrazovani ljudi svih specijalnosti. A ima ih u međuvremenu izgleda ne samo na tisuće, već, kako neki pišu, na desetke tisuća – u samo par mjeseci. Imam strašnu potrebu razgovarati s njima, a tu u Puli šanse za to su nula. Dakle, razgovaraj sam sa sobom, Popoviću Nenade.

Pred desetak dana Ukrajinci su ispraznili kuću u Kosinožićima, sad je tamo već dva dana jedan vrlo fini bračni par s malim terijerom, iz Beča. Došli su drugi put, sve je više nego ok, srdačno i prijateljski. A ja se ipak potmulo ne osjećam dobro. Ograničenja, najjednostavnija financijska, pokazuju svu vlastitu bijedu – na foliji jedne još deset puta teže.

30.5.2022. – 95. dan rata

Izgleda da će pasti grad Severnodonetzk. Ukrajina ni slučajno nema teško oružje i tehniku da se odupre ruskom željezu i raketama koje ispucavaju sa zemlje i iz aviona, a imaju ih koliko hoćeš. Opremu za čitav jedan svjetski rat Rusija koristi za jednu takoreći mikro-operaciju.

Dotle Turska pod Erdoganom za ulazak Finske i Švedske u NATO zauzvrat traži dozvolu za vojni genocid nad Kurdima u Siriji i Iraku. Domaći, u Turskoj, su građani drugog reda, moraju šutjeti i biti sretni da mogu koliko-toliko živjeti normalnim životom. To je i prešutni apartheid i kolektivno zastrašivanje, držanje u srahu.

Malo podsjeća na Albance u Jugoslaviji koji su također živjeli u političkom strahu, jer se svaka njihova artikulacija smjesta mogla proglasiti veleizdajom, 'iredentizmom'. U slučaju Kurda to se u Turskoj zove 'terorizam'. Upadno je da se takve nasilne izolacije, pučevi zapravo, čitavih država i društava događaju tamo gdje je susjedima i saveznicima jezik nerazumljiv. Ni bog u Europi ne razumije mađarski niti turski. Niti u Grčkoj ili Bugarskoj turski, niti u Hrvatskoj ili Austriji mađarski.

31.5.2022. – 96. dan rata

I Marijan Grakalić kaže na telefonu da ne može pisati (zbog Ukrajine), htio je roman, ali uspijeva samo nekakve male apstraktne haikue.

Usred svega, vijest da je umro Mladen Tudor. Čovjek koji je bio jako dobar prema meni. Dao je je bez pitanja svoje gastarbeiterske fotografije za 'Svijet u sjeni'. Bili smo si, od sedamdesetih do devedesetih i privatno dobri. Na Cresu smo obojica obnovili stare kuće, sto metara jedan od drugoga. Bio je primjer suzdržanosti i srdačnosti splitskog gospodina, aristokratskog građanina Splita, 'onog', slično kao Bogdan Žižić. Pred sedam, osam godina, kad više nisam bio u Zagrebu, donio je ili poslao u Durieux original jednog od svojih ikoničnih djela, gastarbeitere koji se pred vlakom opraštaju jedni od drugih. Tako veliki fotograf! Pričalo se da je vrlo bolestan, nisam ga htio smetati telefonom, a imao sam osjećaj da je to bio njegov prešutni rastanak, nijem. Gotovo sam siguran da je tako.

Skoro sam siguran da je razumio zašto me više nema u Zagrebu. Od 'ekipe' iz galerije Arhiv Tošo Dabac, Ilica 7 - Mladen Tudor, Ivan Picelj su otišli - nismo umrli Pero i ja, nikakvi, već dugo uzaludnici, a bog te pitaj kako je on. Ima li za grijanje i sve ostalo osnovno. Patricia Kiš se vjerojatno jedina sjeća 'onih vremena', možda i Tihomir Milovac, ali da ih reminisciraju samo je znak kolika je to prošlost. Gabrijela sa sjeća, svježe, dakle nije bilo loše.

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje, drugi ovdje, treći ovdje, četvrti ovdje, a peti ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku