Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (4)

30.4.2022. - 65. dan rata

Analiza urednika na stranici CNN-a kaže da će rat trajati godinama te da će odluke i program pomoći Ukrajini u posljednjih par dana odrediti daljnju povijest 21. stoljeća. Vrlo sistematičan članak sa sukusom da su SAD, najveća sila na svijetu, odlučile vojno i ekonomski svesti Rusiju na svoju mjeru, za svagda, tako reći.

Na diskretno spominjanje Christiani Olesje i Marka, ona im je pisala, najavila malu financijsku pomoć od JhJ-a i da pošalju broj računa.

Istodobno odvratno otvoreno pismo grupe njemačkih, kao intelektualaca, svojem kancelaru imena Olaf Scholz da vojno ne pomaže Ukrajincima. Potpisnici druga liga, među njima Juli Zeh. Gentrificirala se, nije više autsajder koji piše i živi svoje. Imala je nešto od avanturistice. To me pogodilo u želudac, ne volim brisati ljude iz adresara. Stari joj je bio direktor Bundestaga u Bonnu. Sad je pisac broj jedan u Njemačkoj, sutkinja ustavnog suda pokrajine Brandenburg (to znači Pruske) i ljubim ruke. Ode mi biografska fascinacija. A ostaje mi idiotska poslovica: U ratu se junak poznaje. To mi nije trebalo.

 

1.5.2022. - 66. dan rata

Na proslavi 1. maja u Duesseldorfu savezni kancelar Olaf Scholz (SPD), na nekom masovnom skupu socijaldemokrata, izviždan je uz povike da je ratni hučkač, jer je vlada odlučila isporučiti Ukrajini i teško naoružanje. U Berlinu gradonačelnica Gifey, također SPD-ovka, dočekana je slično, pa joj je i netko bacio jaje. Bog te sačuvao njemačke radničke klase. SPD je u zenitu snage 1914. bio za rat koji je počela Njemačka. Između ostalog, to je za glavni štab bilo vrlo važno kako unovačeni radnici ne bi bili faktor nesigurnosti. Godine 1933., dolaskom Hitlera na vlast, SPD kao ogromna stranka u nekoliko tjedana evaporirao, a NSDAP se omasovio. To što je Willy Brandt tada pobjegao u Švedsku i tamo bio u maloj grupi socijaldemokrata-emigranata, govori samo za sebe. Ovo danas je opet jednoznačno. Daleko je to od Solidarnošči, tu se ne rađaju Lech Valese, električari iz brodogradilišta u Gdansku. Njemačka radnička klasa bi rado prodavala tenkove Rusiji, a ne da ih poklanja braći u rovovima u Ukrajini. Scholzu su vikali da je izdajica. Da je SPD najslabija karika u lancu njemačkog društva je nešto što nisam želio doživjeti, jer sam nešto kao ljevičar u granicama zakona. Valjda zbog 1. maja, Kremlj je danas dozvolio humanitarni koridor za civile iz Mariupola. Za sada pedesetak ili koliko žena i djece, piše se. Pod paskom UN-a! Inače su ih Rusi do sada izmamljivali i onda počeli pucati. Obje vijesti u Frankfurter Rundschauu teku paralelno. Šokantno jer je in tempo reale, a meni još korak dalje od te SR Njemačke, ipak moje druge domovine. Zemlje i ljudi iz koje mi je stizalo samo dobro i gdje sam na pločnicima u Leipzigu 10. novembra 1989. proživljavao trenutke najvećeg uzbuđenja, i sreće.

Sutra, ako već ne danas na večer, mudroslovno će biti pisano i komentirano kako je ovo u Duesseldorfu i Berlinu bio 'eksces', da je samo jedna radikalna manjina i sav taj blabla. To late.

 

3.5.2022. - 68. dan rata

Jučer sam proveo cijeli dan s Heikom Haenselom, koji je kao klinac volontirao u Durieuxu. Slavist. Valjda 25 godina mlađi od mene, i njega opsesivno muče ista pitanja o Rusiji, do u ponoć. Njegova pod-tema je komunističko nasljeđe, on je iz Istočnog Berlina, mama mu je bila stroga uzorkomunistkinja. Veli da je bio u Moskvi i da je tamo sve isto kao u doba SSSR-a. Danas je pisala Gabrijela, ona isto izvještaj o svakodnevnici i Wuppertalu, centrirana na Ukrajinu, stalno prati sve 'izvore informacija'.

I Karl Schloegel, povjesničar. Heiko mi je poklonio njegov reader sa starijim i relativno novijim tekstovima o Ukrajini. U friško napisana dva uvodna teksta, eksplicitno opisuje kako ga je temeljito resetirao, uzbudio ruski rat, da sad sve mora misliti iz početka, preko noći se jednoznačno opredijeliti, na neki način mu se srušila dosadašnja egzistencija jednog od najboljih svjetskih poznavalaca Rusije/SSSR-a. U dlaku opisuje svoje privatno stanje kao što mi ga opisuju Gabrijela, Duda, Dalibor, ili kako o istom stanju govorim sa Slađanom. Na koga se od njemačkih intelektualaca Schloegel sad expressis verbis i inzistentno referira: na Gerda i Martina Pollacka. Puknuo je dakle: to je društvo koje stane za jedan stol. Pobjeda srednjoeuropske kavane, još par ljudi i svi stanu za taj jedan stol. Smiješno, poznajem  te ljude koji sad diktiraju tempo, uključujući Veronique. Zgodan detalj: Schloegel, tip berlinskog profesora, veli u knjizi da mu je Beč grad u kojem mu je najugodnije. Nakon velikog preokreta unutar dva mjeseca sve se 'srozalo' do u lično i privatno, a dosadašnji akademski i objektivni diskursi su ostali lebdjeti u zraku kao klepetanje u prazno i laprdanje. A njemački intelektualni establishment je tresnuo u pod kao prazna lutka, a oni 'mudriji' a la Sloterdijk po zdravo seljački mudro šute. Thomas Mann, ne baš politički pametan, sad odjednom sjaji sa svojim privatnim ratom protiv Hitlera. Jedini ozbiljni supstancijalni formulator u njemačkoj knjiženosti u doba velikog loma je Herta Mueller, no tko nju sluša.

Rusi su pustili iz Mariupola sto (a ne pedesetak) ljudi onaj dan a sad preostale bombardiraju kao životinje. Macron, ponovno izabran, nazvao je Putina i s njim razgovarao dva sata. Ovaj mu je rekao da i on misli da Ukrajinci trebaju prestati činiti ta zvjerstva i da ih on (Zapad) nekako mora zaustaviti. Kaj si je Macron posle mislil: razgovor s luđakom? Vjerojatno je osjetio pravi strah, ja bih, jer s luđacima je jako teško kad se s njima upustiš u neposredan razgovor bez predrasuda.

Danas sam pušeći na balkonu pet minuta vidio kako sasvim normalno ulicom prolazi ukrajinski automobil, u tempu i sigurnosti kao domaći. To je sad to 'novo normalno', samo su sve teorije u milenarnom značaju pandemije i maski propale (nikad neće biti kao pre, Milošević), a došli su živjeti Ukrajinci. Sve skupa, kao da čitaš i gledaš scenarij iz znanstvene fantastike.

 

11.5.2022. - 76. dan rata

Svetlana Volkova je prekjučer javila Slađani da započinje odlazak Ukrajinaca iz Kosinožića. Morao sam izgristi tabletu xanaxa koliko me to pogodilo, makar je sve tako i bilo dogovoreno. Vitla ih emigracija. Jedna obitelj da se seli u Kukce, druga u Brtoniglu, ali suprug koji je u Harkovu misli da je bolje da odu u Essen. Odlučuju se.  Svetlana misli da je bolje da ostanu 'tu i na Mediteranu'.

Zadnjih tjedan dana mi nije bilo dobro od udarca po glavi i za zapisivanje nisam imao ni snage ni volje. Polako sam jučer dočitao Schloegelove ukrajinske eseje i putopise (Die Entscheidung in Kiew) te pratio bolesnu njemačku intelektualnu debatu o isporuci oružja Ukrajini koju su svi talk showovi dočekali objeručke. Iza svog mirotvorstva je strah da im ne padne atomska bomba na glavu. Njemački intelektualac kao Uebermensch koji se nije sposoban identificirati s onim Ukrajincima koji su već dva mjeseca žrtve genocida, jer to su ipak samo Untermenschi, kao i ta njihova država i društvo. Ukrajinci kao Verhandlungsmasse. Sad kad su veliki njemački mediji dali platformu za sveprisutnost potpisnika otvorenog pisma od Schwarzer do Zeh, teško je ocijeniti koliku to oni akademsku i intelektualnu javnost predstavljaju. Protupismo Herte Mueller je supotpisalo dvjesto i pedeset tisuća ljudi. Dakle, u Njemačkoj je moguć i kozmopolitizam i po svemu sudeći je dominantan, no elita je podijeljena.

U zavjetrini mala vijest da je Makedonska pravoslavna crkva priznata kao autokefalna u Carigradu. 200 godina stara teza o Makedoniji kao Južnoj Srbiji je i formalno propala. Velikosrpska imperijalna ideologija dovela je na kraju do toga da je ostatak samo otvoreno pitanje države Srbije, a Srbi izvan nje ostali u šizofreniji svih mogućih lojalnosti, odbačenosti u drugim okolnim sredinama i državama idejom da su svugdje žrtve baš svih tih Makedonaca, Albanaca, Muslimana, Hrvata i čak Crnogoraca. Sada kad se Rusija već dva mjeseca odvojila od kontinenta i pluta prema istoku sve u vezi Srbije, Srba i srpstva na Balkanu i u Europi, minus Rusija, postalo je još drastičnije i apsurdnije.

 

12.5.2022. – 77 dan rata

Višnja javlja da se Ukrajinci pomalo pakiraju. Zlo mi je od toga. Iskustvo nemoći, od onih luđaka u Kremlju preko strahota koje Rusi čine na terenu do vlastite, privatne nemoći da se barem malo ublaže posljedice. Gledam te hrpe knjiga po stanu, mogao bih ih pobacati lopatom, uključujući svojih par.

U današnjem newsletteru ukrajinskog PEN-a piše da je milijun i dvjesto Ukrajinaca 'transferirano' (transferred) u Rusiju. Od toga dvjesto tisuća djece. Putem 'logora za filtraciju' (filtration camps). Puno latinskih riječi u novom nacističkom jeziku ruskog represivnog aparata.

Korado Korlević je u svojoj benignoj emisiji Radija Pule postavio tezu da se može dogoditi da onih 20 posto Rusa koji su se izjasnili protiv agresije na Ukrajinu emigrira, i da pravi, milijunski izbjeglički val u Europu tek slijedi, tada Rusa. Čak je napravio izračun po kojem bi u Hrvatsku došlo njih pola milijuna. Briljirao je na koncu, zastupajući mišljenje da bi o legislaciji u pogledu abortusa trebale odlučivati samo političarke a muški političari 'šutjeti'. Ostao sam na parkingu supermarketa odslušati taj intervju do kraja. Kao prikovan.

 

14.5.2022. – 79 dan rata

Višnja javlja da Ukrajinci odlaze. Odmah sam sažvako xanax. Jedna familija će par dana biti kod Vetlane Volkove a onda idu u Essen kamo Adrian ide svaki dan na posao. Čeka ih besplatan stan i posao, što su vjerojatno tamo organizirali Ukrajinci. Druga obitelj seli u Kukce, ostajemo susjedi dakle. Plaćat će jedan manji stan petsto eura mjesečno i režije. Teoretski bi mogli natrag u Harkov jer se Rusi tamo povlače, ali mama, Aljina ili tako nekako, želi da curica provede ljeto kao na feriju na miru, pa će onda vidjeti na jesen. Pretpostavljam da su obje familije djeci svo vrijeme u Kosinožićima predstavljale kao ferije i zanimljivo putovanje. Meni su ova dva mjeseca bili jedan od životnih doživljaja, ustajući i liježući mislio sam samo na njih. Na to koje ih misli gone. Velika utjeha, sigurno i njima, bila su bezbrižna djeca po vrtu, kamo bi druge takve obitelji dolazile da se igraju i vesele. Višnja priča da su Kosinožići bili zakrčeni njihovim automobilima a da je u ponoć nastala takva graja na križanju pred kućom da se probudila i išla gledati da li se dogodila neka nesreća ili požar. To su se oni opraštali nakon cjelodnevne fešte.

Mačevalac Oleg, zapravo Aleksandar, takva je trenerska zvijezda da se kod San Josea već etablirao, tamo da su zarade za naše pojmove astronomske.

Od danas dakle Kosinožići u ljetnom modusu - plavo more, bazen, ligeštuli, suncobrani, fino pošišani travnjak i dobro raspoloženi gosti, svake subote rutina ispraćaja i pozdravljanja novih, modo leggiere. Dana 25.9. dolaze Gabrijela i Udo na tjedan dana. Možda ćemo familiji u Kukcima ponuditi da se vrate, makar se meni čini, a tome u prilog govori pozitivan razvoj situacije u i oko Harkova, da će se tamo vratiti. Bumo vidli, čovjek im želi i jedno i drugo, i da se vrate doma i da ovdje imaju sigurnu adresu.

Uz to, već danima po svim medijima piše da je ruska vojska u sve većem slomu unutar same sebe. Ispada da je tigar od papira. Staro željezo plus atomsko oružje. Da su u Kremlju čistke na najvišem vojnom nivou te da je sam Putin teško bolestan, neki uznapredovali rak ili slično. No kremljologija je posebna struka. Šef ukrajinske vojne obavještajne službe dodatno loži. Da u Ukrajini znaju za ruske vojne planove još dok se oni planiraju u Moskvi. U svakom slučaju, otkako je u Ukrajinu počelo pristizati zapadno oružje, očito miljama naprednije od ruskog, Rusija je na zauzetim područjima u defanzivi. Sve to i naš mali harkovski svijet koji nam je ušao u familiju.

Bog zna hoću li se sad moći vratiti prevođenju Martina Pollacka, dva mjeseca i više bio mi je na stolu milju daleko i činio potpuno besmislen. A odličan je i za nas važan.

18 sati. Višnja javlja da su Ukrajinci otišli. Kuća je, dakle, prazna. Meni praznija nego ikad. Trenutačno dvije obilne rakije, suze. Slađana, u tim stvarima mnogo iskusnija, kaže mi da na to nemam pravo, samo u ratu i izbjeglištvu se dešavaju prave tragedije. I da, uostalom, 22. idemo u Kukce proslaviti rođendan od curice koja se zove Nika. Također iskusna, Višnja im je na odlasku rekla da ćemo ih doći posjetiti u Harkov 'kad prođe rat'.

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje, drugi ovdje, a treći ovdje.

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku